Ashabi i iskrenost
Detaljnim proučavanjem sire, životopisa ashaba, radijallahu anhum, doći ćemo do sigurnog saznanja da je ova jedinstvena generacija pomoć i pobjedu od Allaha dobila upravo zbog intenzivne i kontinuirane iskrenosti; iskrenost se na njima jasno očitovala. Pogledajmo, na primjer, koliko su težili sakrivanju djela.
Ebu Musa el-Eš'ari, radijallahu anhu, pripovijeda: “Nas šesterica pošli smo s Resulullahom, sallallahu alejhi ve sellem, u neki pohod. Imali smo na raspolaganju jednu devu, jahali smo na njoj naizmjenično. Zbog toga su nam noge popucale od pješačenja, meni su čak nokti pootpadali, pa smo noge umotavali u krpe, i taj je pohod zato nazvan Zatur-rika … “
Ebu Burejda izjavio je: “Ebu Musa ispričao je ovaj događaj, pa se pokajao zbog toga, strahujući da bi u tome moglo biti hvaljenje dobrim djelom.”[1]
Strahovali su od pokazivanja pred svijetom
Omer, radijallahu anhu, ušao je u Poslanikovu džamiju i zatekao Muaza, radijallahu anhu, da plače kod Vjerovjesnikova, sallallahu alejhi ve sellem, kabura. Omer ga upita: “Zašto plačeš?” Muaz kroz plač odgovori: “Plačem jer sam čuo Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, da govori: ‘I bezazleno pokazivanje pred ljudima širk je! Allah, zaista, voli bogobojazne koji se ne ističu, čiji se izostanak ne primjećuje, ali ni čije prisustvo ne bode u oči; njihova su srca svjetiljke upute, i oni se spase svake mračne tmine.”‘[2]
Strahovali su od zla svoje duše i brižljivo su se čuvali od samodopadljivosti
Urva pripovijeda: “Vidio sam Omera, radijallahu anhu, kako na glavi nosi posudu s vodom, pa sam mu rekao: ‘Vladaru pravovjernih, to tebi ne priliči!’ On odgovori: ‘Delegacije su mi došle dati prisegu na poslušnost, pa me prožeo osjećaj samodopadljivosti, i htio sam ga se na ovaj način osloboditi.’ I odnio je posudu s vodom do trijema neke ensarijke i sasuo vodu u njezinu posudu.”
Uzmimo pouku iz dopisa koji je poslao Ebu Bekr, radijallahu anhu, Halidu b. el-Velidu, pošto je Halid ostvario veliku pobjedu u Iraku. U dopisu je stajalo: “Ebu Sulejmane, čestitam ti na iskrenim namjerama i blagonaklonosti, nastavi tako, i Allah će ti dati konačnu pobjedu. Nipošto ne dopusti da te obuzme samozadivljenost, pa ćeš nastradati, i Allah će te ostaviti. I nipošto ne prigovaraj zbog djela, jer samo Allahu pripadaju zasluge, On je Onaj Koji nagrađuje.”[3]
Primijetimo strah Ebu Ubejde b. el-Džerraha, radijallahu anhu, kad je jednom prilikom imamio svijetu i poslije namaza rekao: “Dok sam imamio, šejtan me neprestano zavodio, pa sam pomislio da sam bolji od vas. Nikad više neću predvoditi namaz svijetu!”[4]
Ashabi su negirali sve pohvale. Kad bi neko pohvalio Aliju, radijallahu anhu, on bi proučio dovu: “Allahu, oprosti moje grijehe kojih oni nisu svjesni! Nemoj me kazniti zbog njihove pohvale! I učini me boljim nego što misle da jesam!” Neki se čovjek obratio Ibn Omeru, radijallahu anhu: “Ti si najbolji čovjek, sin najboljeg čovjeka!” Ibn Omer ga osudi: “Šta ti je! Niti sam najbolji čovjek, niti sam sin najboljeg čovjeka. Ja sam samo Allahov rob, nadam se Njegovoj nagradi i strahujem od Njegove kazne. Tako mi Allaha, vi biste hvalili čovjeka sve dok ga ne upropastite!”
Tu je i strah od dvoličnjaštva
Ibn Ebu Mulejka rekao je: “Bio sam savremenik trideset ashaba i svi su strahovali da su dvoličnjaci.” Omer, radijallahu anhu, čak je preklinjao Huzejfu b. el-Jemana: “Tako ti Allaha, reci mi, je li me Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, uvrstio u dvoličnjake!” “Nije, i više ni za koga to neću potvrditi”, odgovorio je Huzejfa, radijallahu anhu.
Iz knjige El-Džilul-mev'udu bin-nasri vet-temkin (Pobjedonosna generacija)
Autor: Medždi el-Hilali
Obrada i naslov: Put vjernika
[1] Muslim.
[2] Et-Taberani i El-Hakim, i ovo je njegova verzija. Imam El-Hakim rekao je da je lanac prenosilaca ovog predanja vjerodostojan.
[3] Velid b. Seid, EI-Ahjija, str. 129. Preuzeto iz Et-Taberijevog djela Et-Tatih, 3/385.
[4] Abdullah b. el-Mubarek, Ez-Zuhd (834).
