Ihvanije, jedna od frakcija poraza, predlažu zaustavljanje džihada i trku za dunjalukom. Oni nemaju razuman recept za daljnje aktivnosti u Dagestanu, kao ni u Palestini, zbog toga, kao rješenje predlažu samo beskrajan proces “samodiscipline” koji, po njihovom konceptu, znači proces “samo-hrđanja”.1
Oni su putem sufijskog sajta “islam.ru” – pozvali na napuštanje Kavkaza, i napuštanje političkih procesa.
Njihova braća iz “Hizbut-tahrira”2 također nude uspostavljanje hilafeta putem članarina. “Plati članarinu – mirno spavaj!” Čini se, sa pojavom prvog miliona ili milijarde u ovoj sekti, pitanje hilafeta će se riješiti.
Hajde da zamislimo, hipotetički, šta bi se desilo da mudžahidi iznenada napuste džihad.
Da li će mir i islam zavladati Dagestanom?3
Pa, historija pokazuje da je odgovor – ne! Nevjernici bi prvo izgladili odnose sa blebetarima-ihvanijama, onda sa biznismenima tahririjama. Ni sufije ne bi bile zaboravljene, a veliki predjeli za sječu šuma bi za njih bili pripremljeni u sibirskim tajgama. To se desilo početkom prošlog stoljeća u Dagestanu, tako je bilo u arapskim zemljama, i to bi se i sada dogodilo, također.
U dvadesetim godinama prošlog stoljeća (1920 -…) isti “prijatelji” – KGB agenti – prevarili su Alija Hadži Akušinskog, i onda u pijesak Kaspijskog mora zakopali 20 000 miroljubivih sufija, prema kazivanjima sufija lično.
Stariji sufijski “šejh” Sejfullah-Kadi Bašlarov je poslan u sigurnu smrt. Drugi su svezani, tako da su se sufije uhvatile u koštac s nevoljama i trčale okolo sa bocama votke da umilostive nevjernike… Mjesecima, studenti (učenici) nisu izlazili iz učiteljevog podruma, kako ih mještani ne bi primjetili i odali okupatorima. Sve se je ovo dešavalo ovdje (u Dagestanu, op.prev.).
Oni će reći da su ovakvim naporima sačuvali žeravicu islama, ali mi kažemo da nam je zbog izdaje sufija islamsko znanje došlo u ovako izobličenom obliku.
U toku više od 70 godina “miroljubivog” kufra, muslimani Dagestana su bili podvrgnuti neviđenoj sekularizaciji. “Šerijatski sudovi” i isusovački govori Korkmasova da nam oni “ne brane da živimo po Šerijatu”, su dosegli tačku u kojoj je postač silom prinuđivan da prekine sa postom, a molitve su bile zabranjene.
A da ne spominjemo činjenicu da je Allahova vjera bila ismijavana i da su bogobojazni muslimani prikazivani kao retardirane neznalice. Hadždž je bio zabranjen decenijama, a od onih koji su razumjeli Kur'an ostao je samo mali broj. Sve ovo su plodovi “miroljubivog poziva” sufija i njihove kapitulacije (poraza).
Ova pojava, iako ne u ovako strašnom obliku, zaživila je u onim zemljama gdje su muslimani napustivši Kur'an, Sunnet i džihad, počeli da osnivaju razne političke partije i da sudjeluju u igrama taguta.4
Sejjid Kutb5, koji je dao život za svoja uvjerenja, mnogo bi se iznenadio zmijskim trikovima današnjih ihvanija, koji za račun političke “koristi” napuštaju akidu i Šerijat.
Islam je vjera monoteizma i “oslobađanje” od kufra je njihove ciljeve preokrenulo u politički program kojem se oni “pregibaju” prema mjeri njihove “koristi” i gluposti.
Rezultat gotovo stogodišnjih aktivnosti ih je doveo do toga da su “kočije još uvijek tu”. Oni nemaju snage ni u jednoj zemlji, a njihovo prisustvo u parlamentu taguta samo je ojačalo tagutsku snagu i podijelilo islamski ummet.
U Egiptu, oni su svojim leđima iznijeli Nasera na poziciju vlasti, koji se kasnije među prvima brutalno okomio na njih. Od tada, ihvanije redovno izvlače “keca” iz rukava demokratije. Ironično, sada, prema omjeru političke svrsishodnosti, oni u skupinama bivaju bacani u zatvor, zatim se “penju” do parlamenta. Oni mogu i rade oboje, skoro u isto vrijeme.
S druge strane, obrazovni proces “tahririja” može trajati koliko god oni žele.6 Kako vrijeme prolazi, na isti način kao i u vremenu “dobrovoljačkog naroda”, poznat u historiji kao njihov odlazak narodu, oni će biti zaboravljeni i bačeni na otpad historije. Kao i ihvanije, također.
Vratimo se Dagestanu. Budimo iskreni, ruku na srce, i pitajmo se: “Ako zaustavite džihad u Dagestanu, da li će to donijeti koristi pozivu Islama?”
Odgovor na to pitanje je dat u Kur'anu, koji ihvanije i tahririje, zbog političke “koristi”, ne žele da saopšte ljudima:
“Oni će se neprestano boriti protiv vas da vas odvrate od vaše vjere, ako budu mogli. A oni među vama koji od vjere svoje otpadnu i kao nevjernici umru – njihova djela biće poništena i na ovom i na onom svijetu, i oni će stanovnici Džehennema biti, u njemu će vječno ostati.” (Al-Baqara, 217)
Komentar ovog ajeta govori da se nevjernici bore protiv muslimana, ne da bi došli u posjed njihove imovine ili da ih liše života, Oni se bore da odvrate muslimane od njihove vjere!
Ovo se odnosi posebno na židove i kršćane, koji grade crkve, škole, i šalju svoje misionare i čine sve da preobrate muslimane, da ih učine nevjernicima.
O muslimani! Da li vi stvarno mislite da će Putin i Medvedev graditi džamije, medrese i univerzitete da bi širili islam? Zar vi vjerujete ovim prljavim kafirima više nego Allahu, Koji vam govori:
“Oni koji ne vjeruju troše imanja svoja da bi od Allahova puta odvraćali.” (Al-An'fal, 36)
Čak i da svi mudžahidi odjedanput napuste Kavkaz, čak i da sve sufijske vođe peru noge nevjerničkim vojnicima i policajcima, čak i da ihvanije hodaju kao pioniri, u kravatama i obrijani, kafiri nikad neće stati sve dok svjetlo islama ne izađe iz misli posljednjeg muslimana!
Oni neće mirovati sve dok riječ tewhida (monotetizma) ne nestane iz našeg riječnika, neće mirovati sve do ne otkriju posljednju muslimanku, neće mirovati sve dok ne unište posljednji primjerak Kur'ana, neće mirovati sve dok ne ubiju posljednjeg nosioca islamskog znanja.
To se je već dešavalo u posljednjih 200 godina, otkako su nevjernici zakoračili na zemlju Kavkaza. Isti je slučaj i danas. Oni su ubijali, ubijaju i nastavit će s ubjanjem muslimana i borit će se protiv njih. Ako se povinujemo, napustimo džihad, onda će islamski poziv biti zaustavljen decenijama, kao što je bilo u vrijeme Sovjetskog Saveza.
Da ostavimo našu braću Čečene da se sami bore protiv armade kufra je izdaja koja se u osnovi suprotstavlja Šerijatu i vjeri muslimana.
Mi smo spomenuli Čečene, jer je džihad počeo upravo u Čečeniji. Kao što je bilo i prije 200 godina u Dagestanu. I ovi ljudi su branili našeg vođu Šamila, izabrali ga kao svog vođu, i poslali svoje vojnike u džihad. Korijeni dagestanskog džihada su u Čečeniji. Tako da je besmisleno postavljati pitanje: Da li voditi džihad ili ne? Obaveza muslimana prema Šerijatu je da pomognu svojim susjedima u slučaju da neprijatelj napadne njihovu zemlju.
Svako će biti nagrađen prema svojim namjerama. Borba je znak muškosti, radije nego govorništvo i rasprave. Allah će nas pitati o radu i neradu.
>Za svakoga ko sebe smatra muslimanom džihad je borba radi vjere, radi uzdizanja islama i za korist nosioca islama.
Da nam Allah pomogne!
JamaatShariat.com/ru
Izvor: Kavkaz centar
Zul-kade, 1430. h.g.
Fusnote:
1. Ihvanije (Ihvanul-muslimin) – na početku osnivanja – džihadski, danas globalni politički pokret sa programom uspostavljanja hilafeta putem parlamentarnih izbora.
2. Hizbut-tahrir je pokret koji zagovara teoriju da se hilafet može uspostaviti mirnim putem – “prosvjećivanjem muslimanskih masa”, op.prev.
3. Članak tretira situaciju u Dagestanu i odgovor je na sufijsko-ihvanijsko-tahririjske tvrdnje da je “najmudrije” napustiti džihad u Dagestanu i na Kavkazu.
4. Tagut – sve što se obožava mimo Allaha, a ono zadovoljno time. U ovom tekstu se cilja na tiranske režime arapskih zemalja.
5. Sejjid Kutb, rahimehullah, bio je jedan od vođa pokreta Ihvanul muslimin (Muslimanska braća) u Egiptu. Ovaj pokret je tada zagovarao džihad i svrgavanje tiranskih arapskih režima oružanom borbom i uspostavu Šerijata. Vremenom je pokret evoluirao i današnje ihvanije, nakon što su napustile džihad, pozivaju u parlamentarizam kao način uspostavljanja hilafeta, op.prev.
