Rijetka je mogućnost da se u jednom čovjeku nađu i snaga i pouzdanost. Zato je Omer b. el-Hattab r.a. govorio: „Allahu moj, ja ti se utječem od okrutnosti nepravednika i od nemoći povjerljivog.“
Obaveza je da se u vlasti postavi najbolji, shodno toj istoj vlasti. Ako se, recimo, nađu dvojica – jedan jači, a drugi pouzdaniji – prednost će biti data onome koji je korisniji za tu upravu i koji će nanijeti manju štetu. Tako se u ratnom vođstvu postavlja jak i hrabar, makar u njemu bilo sklonosti ka griješenju, dajući mu prednost nad slabim i nemoćnim, pa makar on bio pouzdaniji.
Kada je imam Ahmed bio upitan o dvojici ljudi koji trebaju biti vođe u ratu – jedan od njih je jak, ali grešnik, dok je drugi dobar, ali slab – sa kojim od njih da čovjek krene u borbu, on je rekao: „Što se tiče onog grešnika koji je jak – njegova snaga je u korist muslimana, a grijeh je njegov; a onaj dobri koji je slab u svoju korist je dobar, a njegova slabost je protiv muslimana. Pa bolje je da se krene u borbu iza onoga grešnika, ali jakog.“
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Allah će pomoći ovu vjeru sa čovjekom grešnikom.“[1]
Također se prenosi da je rekao: „… sa ljudima koji nemaju moralnih vrlina.“[2]
Ako ne bi bio grešnik, onda bi bio još preči da se postavi kao ratni vođa u odnosu na pobožnog, i to u slučaju da ne može zadovoljiti njegove kriterije.
Zbog toga je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, za ratnog vođu postavljao Halida b. Velida r.a. još od vremena kada je primio islam, a za njega je rekao: „Halid je sablja koju je Allah isukao protiv Idolopoklonika“[3], iako je nekada činio pogrešne stvari za koje ga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, korio. Tako je jednom prilikom čak podigao ruke prema nebu i rekao: „Allahu moj, ja Ti se odričem od onoga što je Halid učinio.“[4]
To se desilo onda kada ga je poslao plemenu Benu Huzejme, pa ih je pobio, a njihove imetke uzeo na sumnjiv način, iako mu to nije bilo dozvoljeno. Tako su i neki ashabi, koji su tada bili s njim, osudili taj njegov postupak. Nakon toga im je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, platio krvarinu i nadoknadio im imetke. Međutim, on ga je i dalje postavljao kao ratnog vođu, jer je bio najkorisniji na ovoj poziciji, iako je – uz svojevrsno obrazloženje – učinio ono što je učinio.
Ebu-Zerr r.a. je bio bolji od njega po istinoljubivosti i pouzdanosti, ali je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „O Ebu-Zerre, ja vidim da si slab, volim tebi ono što volim i sebi. Nemoj biti vođa dvojici i nemoj čuvati imetak jetima.“[5]
Zabranio je Ebu-Zerru vođstvo i vlast nad imetkom jetima jer ga je vidio kao slabog, sa napomenom da ga je u drugim stvarima pohvalio pa je za njega rekao: „Nije nebo prekrilo niti je zemlja ponijela istinitijeg u svom govoru od Ebu-Zerra.“[6]
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je u Bitki Zatu-Selasil za vođu postavio Amra b. Asa, zbog saosjećanja sa njegovim bližnjima kojima ga je poslao, uprkos tome što je u njegovoj vojsci bilo boljih od njega.[7] Usamu b. Zejda je postavio za vođu zbog osvete oca.[8] Također je postavljao ljude radi određene koristi, iako je sa vođom u vojsci bilo onih koji su jači imanom i znanjem. Također je i Ebu-Bekr r.a. postavljao Halida b. Velida u borbi protiv odmetnika, kao i pri osvajanju Iraka i Šama, iako je činio neke stvari koje je tumačio na svoj način; neki su čak govorili da se povodio za prohtjevima. Ebu-Bekr ga nije zbog toga smijenio, nego ga je samo korio.
Ovo zato što je njegova korist preovladavala nad štetom i zbog toga što ga nije niko mogao zamijeniti u njegovoj ulozi. Jer, starije vođe su po svojoj moralnoj prirodi emotivni ljudi, pa njihovi zamjenici moraju težiti ka grubosti. A ako su vođe grube i osorne, onda njihovi zamjenici moraju biti emotivniji da bi se izjednačile strane. Zbog toga je Ebu-Bekr es-Siddik r.a. volio da postavi Halida, dok je Omer b. el-Hattab r.a. više volio da postavi Ebu-Ubejdu b. Džerraha r.a. Halid je bio žestok poput Omera b. el-Hattaba, a Ebu Ubejde je bio blag poput Ebu-Bekra. Tako je bilo korisnije postaviti onoga kojeg je postavio radi ravnoteže. Na taj način su halife Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, bili umjereni ljudi.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Ja sam Vjerovjesnik milosti, ja sam Vjerovjesnik krvavog boja…“[9]
I kaže: „Ja sam nasmiješen dok ratujem.“[10]
Njegov ummet je umjereni ummet, kao što za njih Uzvišeni kaže: „Strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom; vidiš ih kako ruku’ i sedždu čine, želeći Allahovu nagradu i zadovoljstvo.“[11]
U drugom ajetu kaže: „… Prema vjernicima ponizni, a prema nevjernicima ponositi.“[12]
Zato su, u tome vremenu kada su primili hilafet, Ebu-Bekr i Omer r.a. bili savršeni u vođstvu. Na taj način su se uravnotežili u onome što im se pripisivalo za vrijeme života Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je jedan bio blag, a drugi strog. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je za njih rekao: „Slijedite onu dvojicu iza mene: Ebu-Bekra i Omera.“[13]
Kod Ebu-Bekra r.a. se pokazala velika srčana hrabost u borbi protiv otpadnika, čime se istakao iznad Omera i ostalih ashaba, neka Allah bude sa svima njima zadovoljan.
Ali ako je pouzdanost u vlasti važnija, onda će se dati prednost pouzdanijem, kao što je čuvanje imetka i sl. A ako se radi o skupljanju i čuvanju, onda nema sumnje da za takvo nešto treba pouzdanost i snaga. Tako se radi skupljanja i čuvanja postavlja jak i strog koji skuplja imetke – ako je potrebno, čak i silom. Dotle će pisar pisati prema svom iskustvu sa pouzdanošću.
Također, ako se postavlja ratno vođstvo, onda će se birati u dogovoru sa učenima, kako bi namjesnik spojio obje koristi. Ovakav je slučaj sa svim vrstama vlasti i položaja. To jest, ako se jedno mjesto ne može upotpuniti sa jednim čovjekom, onda će se iskoristiti veći broj ljudi – da bi se dala prednost korisnijem i boljem, ili da bi se uzeo veći broj namjesnika, ako to nije moguće postići sa jednim savršenim čovjekom.
U sudstvu će se dati prednost najučenijem, najopreznijem i najdostojnijem. Ali ako je jedan od dvojice učeniji, a drugi oprezniji, u onome u čemu se nazire presuda (pri čemu postoji bojazan od hira učenijeg) dat će se prednost – opreznijem. A ako se presuda krije, ili postoji bojazan od njegove greške, dat će se prednost – učenijem. U jednom hadisu Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Allah voli oštroumnog i snalažljivog kod izbijanja smutnji, a voli potpuni razum kod pojave strasti.“[14]
Pored toga, njima dvojici će biti data prednost nad najdostojnijim u slučaju ako sudiju pomažu ratni vođa ili narodne mase. Najdostojnijem se daje prednost u slučaju ako sudija ima potrebu za snagom i pomoći sudiji više nego što su mu potrebni znanje i opreznost. Sudija sa neograničenim ovlastima mora biti učen, pravedan i jak. Štaviše, svaki muslimanski vođa se mora odlikovati ovim osobinama, jer nedostatak jedne od ovih odlika može biti razlog neuspjeha.
Dostojnost se može ispoljiti kroz silu, strah, dobročinstvo ili podsticaj, ali su u suštini potrebne sve ove osobine. Jedan učenjak je bio upitan: „Ako se ne nađe niko da bude sudija osim učenjak-grešnik ili neznalica u vjeri – kojem od njih dvojice će se dati prednost?“
On je na to odgovorio: „Ako je – zbog nereda koji se već proširio – potreba za vjerom veća, onda će se prednost dati pobožnjaku; a ako je – zbog nedostatka vlasti – veća potreba za znanjem, prednost će se dati učenjaku.“
Većina učenjaka daje prednost pobožnima, jer su imami uvjetovali da namjesnik mora biti pravedan, ispravni nosilac šehadeta. Ipak, razišli su se kada je riječ o znanju: da li sudija mora biti od onih koji se trude u pronalaženju islamskih odgovora i rješenja (mudžtehid), ili može biti obični sljedbenik (mukalid), ili je obaveza za sudiju postaviti primjerenijeg, kako god da bude moguće i lakše? O tome postoje tri mišljenja, ali pojašnjenje o tome je na drugom mjestu.
Dozvoljeno je pak za namjesnika postaviti i onoga koji to i ne zaslužuje, ali zbog prijeke nužde, ili, ako ne bi postojao bolji od njega. Zato se treba truditi da se poboljša opće stanje kako bi se među ljudima upotpunili i usavršili oni koji će moći da ponesu obavezu vođstva, namjesništva i sl.
To je isto kao što se čovjek koji je u teškom materijalnom stanju mora truditi da vrati dug – i pored toga što se od njega u takvom stanju to ne zahtijeva, osim onoga što može da učini. Isti je slučaj i sa pripremom za borbu koja je ogleda pri spremanju snage i konja u vremenu nemoći. Jer, ako se jedna obaveza (vadžib) ne može izvršiti osim uz pomoć nekog sredstva, onda i pribavljanje samog toga sredstva postaje obaveza (vadžib), za razliku od hadža i sl. To zato što nije obavezno obaviti hadž osim ako se za to iznađu mogućnosti i sposobnost.
(Šejhul-Islam ibn Tejmijje – Djela Selefijske Da’ve)
[1] Bilježe ga Buhari (3962) i Muslim (111), preko Ebu-Hurejre r.a.
[2] Hadis je sahih. Bilježe ga lbn-Hibban (1606), Nesai u Sunenul-kubra (8885), Dija’ u Muhtare (2/74), preko Enesa r.a.
[3] Hadis je sahih. Bilježi ga Ahmed (1/8) i Hakim (2/297), preko Ebu-Bekra r.a. kao i Ibn Asakir (5/271/2), preko Omera b. el-Hattaba r.a. U oba lanca nalazi se slabost, ali postoje njemu slični hadisi koji ga jačaju. Posebno ako znamo da se njegova osnova nalazi u „Sahihima“ i u drugim izvorima u hadisu koji se prenosi preko Enesa r.a. Tako da je, u najmanju ruku, hasen. Pogledaj : Silsiletul ehadisi es-sahiha, 1237.
[4] Bilježe ga Buhari (4339), Nesai (5420), Ahmed (2/151), preko Abdullaha b. Omera r.a.
[5] Bilježe ga Muslim (1826), Ebu-Davud (2868), Nesai (3669), preko Ebu-Zerra r.a.
[6] Hadis je sahih. Bilježi ga Tirmizi (3801), Ibn-Madže (156), Ahmed (2/175, 223) i dr.
[7] Bilježe ga Buhari (4358) i Muslim (2384), preko Amra b. Asa r.a.
[8] To da je postavio Usamu b. Zejda r.a. za emira prenosi Buhari (4469), u hadisu koji se prenosi preko Ibn-Omera r.a. dok osvetu za oca bilježe autori u poglavlju “Megazi”, ali nisam uspio da pronađem stabilan sened, a Allah najbolje zna. (v.: Fethul-bari, 7/759)
[9] Bilježi ga Muslim (2355), Ahmed (4/394, 403 i 406).
[10] lbn-Kesir ga je naveo u svom Tefsiru (2/529), u suri Et-Tevbe, pri tumačenju riječi: „O vi koji vjerujete, borite se protiv onih koji su vam bližnji od nevjernika.“ Međutim, on mu nije spomenuo sened, a ni podatak ko ga je prenio. Ni nakon provjere i pretrage ja nisam uspio da ga nađem u zbirkama, iako je njegovo značenje tačno. Allah najbolje zna.
[11] El-Feth, 29.
[12] El-Maide, 54.
[13] Hadis je sahih. Bilježe ga Tirmizi (3805) i Hakim (3/75)
[14] Nisam ga pronašao, iako njegovo značenje vrijedi. Imam lbn-Kajjim u djelu Menarul-Munif, str. 25 , kaže: „Svi hadisi o razumu su lažni.“ Šejh Albani u Ehadis daifa (53-54) kaže: „Lijepo bi bilo pojasniti da svi hadisi koji govore o razumu jesu lažni, jer se nalaze na poziciji između slabosti i postavljanja hadisa.“ Ja sam se potrudio da ga pronađem u onome što je Ebu-Bekr b. Ebi-Dun'ja naveo u svojoj knjizi „Razum i njegove vrijednosti“ pa sam ih pronašao onakvim kako sam spomenuo, tj. da ni jedan od njih nije vjerodostojan.
Moguće povezani članci:
Inicijativa svakog muslimanskog vladara: Kada Allah naređuje sprovedbu sankcija i kazni, i kakva je mudrost u tome?
Kad će Allah ispuniti naša nadanja, odbraniti nas, pomoći protiv din-dušmana i dati da naša riječ bude gornja?
Allah je pomogao ashabe i učinio ih pobjedonosnim zbog ovih osobina koje su imali
Prije nego što Allah počasti muslimane vlašću na Zemlji, iskuša ih