Sedma pouka
Opasnost u pretpostavljanju dunjaluka nad Ahiretom. Priča o ratnom plijenu ummeta je tužna. Počelo je u bici na Bedru kada je Allah objavio ajete iz sure El-Enfal. Jedan od ashaba kaže da je ovaj ajet objavljen jer su se ashabi sporječkali oko ratnog plijena i njihovo ponašanje nije bilo dostojno; a u bici na Uhudu, ratni plijen je bio razlog zašto su neki ashabi napustili položaje, u želji da uzmu dio ratnog plijena.
I subhanAllah, ovaj problem se nastavlja. Da, ima muslimana koji uzimaju pouke, ali ima i onih koji ne uzimaju. Ono što je zaustavilo muslimane u napredovanju u zapadnoj Evropi je upravo bio ratni plijen. Kada su muslimani ušli u Španiju, Abdurahman el-Gafaki je bio emir muslimana koji ih je vodio prema Francuskoj. Uspjeli su da osvoje skoro dvije trećine Francuske, i bili su samo oko 100 km daleko od Pariza, glavnog grada. Kada su stigli do predgrađa Pariza, bili su pretrpani ratnim plijenom; vojnici se sad bore protiv neprijatelja, ali misli su im zaokupljene ratnim plijenom, koliko će dobiti, tako da su na kraju izgubili bitku zvanu (belatul šuhada) sud Šehida, u kojoj je ogroman broj muslimana bio ubijen, među kojima jedan od najvećih vođa muslimana, Abdurahman el-Gafiki, rahimehullah. To je bio i kraj muslimanske nadmoći u Evropi. Poslije toga je bilo samo povlačenje, jeste da je išlo sporo, oko 800 godina, ali je bilo polako i sigurno. Prelomni trenutak se desio radi plijena.
Abdullah ibn Mesud, radijAllahu anhu, kaže: “Nisam znao da je među nama, ashabima Poslanika, sallAllahu alejhi ve sellem, bilo onih koji su voljeli više dunjaluk od Ahireta.” On ne govori o munaficima već o nekim vjernicima. Uzvišeni Allah kaže (u prijevodu značenja):
“.. jedni od vas su željeli ovaj svijet, a drugi onaj svijet.. ”
Abdullah ibn Mesud kaže da nije nikad znao da među njima takvih sve do tada. I ovo opet pokazuje kako džihad fisebilillah iznosi na vidjelo nešto što se možda nikad ne bi vidjelo u drugim situacijama.
Osma pouka
Uvijek mora da se čvrsto držimo naše vjere. Kad se proširila laž da je Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, ubijen, neki muslimani su pokušali da nađu način da se sretnu sa Abdullahom bin Umejom, da bi se on zauzeo za njih kod Kurejšija. Allah nam daje pouku:
“Muhammed je samo poslanik, a i prije njega je bilo poslanika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se stopama svojim vratili? Onaj ko se stopama svojim vrati neće Allahu nimalo nauditi, a Allah će zahvalne sigurno nagraditi.” (Ali ‘Imran,144.ajet)
Allah nam kaže da ova vjere ne ovisi od pojedinaca, makar on bio najbolji kao što je Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem. Pa ako je tako sa njim, mi ne smijemo nikad misliti ili vjerovati da će ova vjera stati ako neko bude ubijen. Ne smijemo se nikad osloniti niti misliti da pobjeda ovisi od neke ličnosti, vođe ili sl. Zato je Omer ibn Hatab smjenio Halida ibn Velida sa položaja vođe muslimanske vojske; htio je da ljudi znaju, shvate, da je pobjeda samo od Allaha, ne radi Halida ibn Velida. Allah daje pobjedu, niko drugi. Tako da oni muslimani koji čekaju na nekog određenog vođu i zavise od njega, treba da zavise samo o Allahu. Allah nije dozvolio muslimanima da zavise o Muhammedu, sallAllahu alejhi ve sellem, govoreći im da ako bi on umro, vi mora da nastavite, kao da se ništa nije promijenilo. Ova vjera ne zavisi ni o kome. Zato je Ebu Bekr, kad se vratio u Medinu nakon smrti Poslanika, sallAllahu alejhi ve sellem, rekao: “Onaj ko obožava Muhammeda, sallAllahu alejhi ve sellem, Muhammed je umro; a onaj ko obožava Allaha, Allah je Živi i Vječni, On nikad ne umire.”
Kako se Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, ponio prema strijelcima, a kako prema munaficima? I jedni i drugi su ga iznevjerili. Uzvišeni Allah kaže (u prijevodu značenja):
“samo Allahovom milošću, ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine. Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno i dogovaraj se s njma. A kada se odlučiš, onda se pouzdaj u Allaha, jer Allah zaista voli one koji se uzdaju u Njega.” (Al ‘Imran,159. ajet)
Allah kaže da je metod dave Poslanika, sallAllahu alejhi ve sellem, blag, da bira riječi kad im se obraća, da nije grub i osor u riječima i ponašanju prema njima niti je tvrda srca, što se odnosi na one koji su napustili položaje na Uhudu, tj. vjernicima, pa Allah mu kaže da im oprosti i da moli da im bude oprošteno. SubhanAllah, izgubili su radi njih, Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, je ranjen radi njih, 70 muslimana ubijeno, a prašta im se. I ne samo to već Allah kaže Poslaniku da moli Allaha da im oprosti.
Prije bitke na Uhudu, Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, je održao šuru sa ashabima, pa su mladi ashabi, oni koji nisu učestvovali na Bedru iz opravdanih razloga, tražili od Poslanika, sallAllahu alejhi ve sellem, da idu van Medine da se sretnu i bore sa neprijateljem. A to nije bilo mišljenje Poslanika, sallAllahu alejhi ve sellem, on je smatrao da treba da ostanu u Medini i bore se iz Medine, što je bilo bolje mišljenje i to je vjerovatno jedan od razloga što su izgubili. I pored svega toga, Allah kaže: “dogovaraj se s njima”, drugim riječima, sazivaj šure opet, nemoj dozvoliti da te ovo spriječi da se ne dogovaraš s njima i ubuduće, makar to vodilo i porazu. Znači, držimo se odluke šure, čak i ako je rezultat šure bio pogrešan; šura je pravi način. I kad se donese odluka, držimo se toga tj. ne mjenja se i oslanjamo se na Allaha. SubhanAllah, pogledajmo koliko pouka… ova bitka je prepuna pouka. Vidimo dakle kako se Poslanik ponio prema strijelcima koji su napustili bili položaje: oprostio im, molio da im se oprosti i dogovarao se s njima i dalje. Kad su ovo upute za Poslanika, sallAllahu alejhi ve sellem, onog koji je primao Objavu od Allaha, onog ko je bio nepogrješiv, šta onda reći za nas, jadne miskine, koliko je tek onda za nas važna šura.
Kako se ponio prema munaficima? Uzvišeni Allah kaže (u prijevodu značenja):
“Ono što vas je zadesilo onoga dana kada su se sukobile dvije vojske bilo je Allahovom voljom – da bi otkrio ko su pravi vjernici.” (Ali ‘Imran,166. ajet)
“i da bi otkrio ko su licemjeri, oni koji su, kad im je rečeno: ‘Dođite, borite se na Allahovu putu ili se branite!’ – odgovorili: ‘Da znamo da će pravog boja biti, sigurno bismo vas slijedili.’ Toga dana bili su bliže nevjerovanju nego vjerovanju, jer su ustima svojim govorili ono što nije bilo u srcima njihovim. – A Allah dobro zna ono što oni kriju.” (Ali ‘Imran,167. ajet)
Allah ih samo razotkriva, nisu bili kažnjeni. Ovdje ima važna pouka na koju skrećem pažnju, a to je: neki muslimani, ili bolje reći čitavi pokreti zasnivaju svoje stavove na ovoj hipotezi pa kažu da bi ummet uspio i pobijedio, treba da ih sve pozovemo u islam pa da se svi pokore Allahu i izbjegavaju grijehe i da nećemo pobijediti sve dok ne počnu da klanjaju redovno, ili dok na sabah namazu ne bude onoliko muslimana koliko ih je na džumma namazu, pa onda iznose govor onog rabina koji je posjetio mesdžid u Jerusalemu i rekao da muslimani neće vratiti Jerusalem sve dok broj njih na sabah namazu ne bude koliki i broj na džumma namazu. Pa čujemo sve tako slične gluposti: ovaj rekao ovo, onaj pop rekao ono itd. Kao da ti rabini primaju objavu pa znaju. To nije ispravna hipoteza, jer će uvijek biti više muslimana koji dolaze na džumma namaze nego na sabah namaze, uvijek će biti muslimana koji čine manje grijehe, kao i onih koji rade veće grijehe. I ako čekaš da će pobjeda doći kad svi muslimani budu ispravni, da svi budu Allahove evlije, to se nikad neće desiti. I kao dokaz da ta hipoteza nije
Razlog ishoda je bila grupa muslimana (taif el-mensura) Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, govori o toj grupi vjernika, spašenoj gupi. Kad oni počnu da griješe, onda će muslimani izgubiti. Znači ishod ovisi o njima, a ne o cijelom ummetu. U ummetu je pomiješano, ima iskrenih vjernika, ima grješnika, a i munafika, i tako će biti uvijek. A oni koji moraju biti sigurni da su ujedinjeni, da su kao jedan, da se pokoravaju samo Allahu, su taif el-mensura – spašena grupa. Oni moraju biti ujedinjeni i pokorni Allahu i Poslaniku, jer njihova neposlušnost Poslaniku, sallAllahu alejhi ve sellem, tog dana na Uhudu je bio razlog poraza muslimana. Uzvišeni Allah kaže (u prijevodu značenja):
“Ali kada ste duhom klonuli i o svom položaju se raspravljati počeli, kada niste poslušali.”
Deveta pouka
Neko bi očekivao da bi i sam pogled na Uhud vratio loše, tužne uspomene Poslaniku, sallAllahu alejhi ve sellem: prvi poraz muslimana, gubitak Hamze, voljenog amidže, gubitak 70 ashaba, šehida, rane Poslanika, sallAllahu alejhi ve sellem.. sve loše uspomene; ali Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, je bio optimista i mrzio je pesimizam. On je ustvari hvalio Uhud: “Uhud voli nas i mi volimo Uhud.“ I još kaže: “Uhud je planina u Džennetu.”
Znači odbaci pesimizam, odbaci loša sjećanja sa Uhuda. Kad god se sjetimo, kad god ga vidimo mi smo optimisti, mi ga volimo. Nećemo se prisjećati poraza i patnji, prisjećaćemo se s ljubavlju. Ovo je važna pouka za nas da muslimani moraju uvijek biti optimisti i gledati svijetlu stranu.
Deseta pouka
Pravila pobjede i poraza iz sura El-Enfal i Ali ‘Imran. Ima mnogo pravila pobjede i poraza, ali ćemo se držati onih iz ove dvije sure, jer su one bile objavljene nakon Bedra i Uhuda. Koja su pravila pobjede u Kur'anu, posebno u ove dvije sure?
1. Prvo i najvažnije: Pobjeda je od Allaha. Allah kaže (u prijevodu značenja):
“… a pobjeda je samo od Allaha – Allah je zaista Silan i Mudar.” (El-Enfal, 10. ajet)
Znači pobjeda nije zbog tvog oružja, tvoje obučenosti, sposobnosti, niti zbog nekog kralja ili vođe, već samo od Allahu.
2. Ako Allah hoće da pobjediš, niko to ne može spriječiti, ne postoji sila na zemlji koja to može zaustaviti. Zato se ne boj nikog, jer sve dok ti Allah želi pobjedu, imaćeš je! Allah je dao pobjedu Musau, alejhisellamu, kad se borio protiv faraona. Allah kaže (u prijevodu značenja):
“Ako vas Allah pomogne, niko vas neće moći pobijediti, a ako vas ostavi bez podrške, ko je taj ko vam, osim Njega, može pomoći? I samo u Allaha neka se pouzdaju vjernici!” (Ali ‘Imran,160. ajet)
Osloni se na Allaha jer je pobjeda od Njega. Ne oslanjaj se ni nikoga drugog, jer ako se osloniš na bilo koga drugog, Allah će te ostaviti.
3. Privrženost dunjaluku i pretpostavljanje dunjaluka Ahiretu je razlog poraza. Uzvišeni Allah kaže (u prijevodu značenja):
“Allah je ispunio obećanje Svoje kada ste neprijatelje voljom Njegovom, nemilice ubijali.” (Ali ‘Imran,152. ajet)
Ovo je o početku bitke na Uhudu, kad su pobjeđivali.
“Ali kada ste duhom klonuli i o svom položaju se raspravljati počeli, kada niste poslušali, a On vam je već bio ukazao na ono što vam je drago, – jedni od vas su željeli ovaj svijet, a drugi onaj svijet – onda je On, da bi vas iskušao, učinio da uzmaknete ispred njih.”
Izgubili su radi žudnje za dunjalukom. A drugi razlog je neposlušnost Poslaniku, sallAllahu aljehi ve sellem, zatim nejedinstvo.
4. Brojnost nije razlog pobjede ili poraza. Mase ne znače pobjedu, kao ni manjine poraz.. Ovo je veoma važno – nikad se ne oslanjaj na brojnost. Uzvišeni Allah kaže (u prijevodu značenja):
“Allah vas je pomogao i na Bedru, kada ste bili malobrojni – zato se bojte Allaha, da biste bili zahvalni.” (Ali ‘Imran,123. ajet)
Dok za bitku na Hunejnu Uzvišeni Allah kaže (u prijevodu značenja):
“Allah vas je na mnogim bojištima pomogao, a i onog dana na Hunejnu kada vas je mnoštvo vaše zanijelo, ali vam ono nije ni od kakve koristi bilo, nego vam je zemlja, koliko god da je bila prostrana, tijesna postala, pa ste se u bijeg dali.” [25]
Uzvišeni Allah također kaže (u prijevodu značenja):
“‘Koliko su puta malobrojne čete, nadjačale mnogobrojne čete!’ – A Allah je na strani izdržljivih.”
Allah kaže da se ovo nije desilo samo Muhammedu, sallAllahu alejhi ve sellem, to se dešavalo i vjernicima prije, kao Talutu i njegovoj vojsci kojih je bilo malo, ali su pobijedili. Vidimo dakle da brojnost nema nikakve veze sa pobjedom ili porazom.
5. Poslušnost Allahu i Njegovom Poslaniku, sallAllahu alejhi ve sellem, o čemu smo već govorili.
6. Jedinstvo
7. Izdržljivost, tj. sabur. Allah kaže (u prijevodu značenja):
“i pokoravajte se Allahu i Poslaniku Njegovu, i ne prepirite se da ne biste klonuli i bez borbenog duha ostali; i budite izdržljivi, jer Allah je, zaista, na strani izdržljivih.” (El-Enfal, 46. ajet)
8. Pripremljenost. Moramo se pripremiti ali se ne smijemo oslanjati na našu spremnost. Allah nam kaže da se pripremimo i fizički i psihički. Vojna obuka, treniranje …:
“I protiv njh pripremite koliko god možete snage i konja za boj, da biste time zaplašili Allahove i vaše neprijatelje, i druge osim njih – vi ih ne poznajete, Allah ih zna. Sve što na Allahovom putu potrošite naknađeno će vam biti, neće vam se nepravda učiniti.” (El-Enfal, 60. ajet)
Muslimani se moraju pripremati!
9. i 10. Smjelost – čvrstina i veličanje Allaha.
“O vjernici, kada se s kakvom četom sukobite, smjeli budite i neprestano Allaha spominjite da biste postigli što želite.” (El-Enfal, 45. ajet)
Čvrsto stoj u borbi, ne miči se s položaja, ne okreći leđa neprijatelju i veličaj Allaha – zikri: Allahu ekber, SubhnaAllah, La ilahe iIlallah… spoji srce sa Allahom i pobjedićeš. Uzvišeni Allah kaže (u prijevodu značenja):
“O vjernici, kada se s nevjernicima sukobite, a njih nastupa mnogo, leđa im ne okrećite;” (El-Enfal,15. ajet)
11. Zašto su mladići kao Rafa bin Hatidž, Džundub, Abdullah ibn Umar i još mnogi tako žarko željeli da se bore? Neko može reći da je zato sto su živjeli u okruženju vojnika -boraca, to je bio način života Arapa da se bore stalno, pa nije čudo da ovi mladići žele isto. Neko drugi će na to reći da ovo ne mora biti razlog što su ovi mladići željeli da se pridruže vojnicima, jer ih je 300 i nešto dezertiralo. Znači nije razlog ni sredina u kojoj živiš. Razlog je iman. Oni koji su imali iman su željeli da se bore, a oni koji ga nisu imali su željeli da pobjegnu. Abdullah ibn Ubejja i 300 njegovih ljudi su dezertirali, povukli se odbivši da se bore. I to se dešavalo u mnogim bitkama kao na Tebuku, Hendeku; bježali su u teškim vremenima, vremenima straha.
Da razjasnimo, kad kažem dezertirali, ne mislim na to da su se pridružili neprijatelju ili da su na neki način radili za njih, špijunirali ili slično, ne, već jednostavno nisu smjeli da se bore, jer ona grupa je ostala na Uhudu ali se nisu borili ni na čijoj strani. Iz ovog možemo izvući slijedeću pouku: osobina munafika. Odbili su da se bore iz straha da ne budu ubijeni.
Kad se Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, vratio nazad u Medinu i kad je želio da ponovo krene na Ebu Sufjana i njegovu vojsku, munafici su htjeli da mu se pridruže, ali im Poslanik sallAllahu alejhi ve sellem, nije dozvolio, rekavši da samo oni koji su bili s njim na Uhudu mogu ići i sad s njim. A munafici su željeli da idu ovaj put jer su se nadali da će možda biti ratnog plijena. Osobina munafika je to što žele da izvuku dunjalučku korist od islama, a odbijaju da žrtvuju za odbranu islama. Hoće da igraju, ali ne i da plaćaju; hoće ratni plijen ali neće da se bore. Ovo: biti musliman kad ti nešto treba, a kad treba braniti islam i žrtvovati se, onda odustati, je osobina munafika. I to se odnosi na mnoge situacije, pa bi svako trebao da se preispita ima li toga u sebi. Učestvovaću u nečemu ako ima neke koristi dunjalučke za mene u tome, a kad nema, onda neću. Za primjer, ima nekih roditelja koji su jako sretni kad se priča kako u islamu djeca treba da slušaju, poštuju, pomažu roditelje i da im se pokoravaju, pa vole da slušaju sve ajete i hadise u kojima se o tome govori. Ali kad se dođe do dijela islama u kom se kaže da sin treba da ide u džihad, to ne vole i ne žele da slušaju, niti žele da im djeca slušaju o tome.
Slijedeća pouka je: Ibn Kajjim kaže da je jedna od pouka Uhuda da ukaže na spremonst ashaba da se pokoravaju Allahu i u vremenu dobra i vremenu poteškoća, jer biti čvrst i ustrajan u vjeri u svim situacijama je znak iskrene pokornosti, a ne kao oni koji se pokoravaju Allahu zavisno od situacije: neki se pokoravaju samo u vremenu poteškoća, a neki samo u vremenu lahkoće – nema kombinacije obadvoje. Znamo da ima ljudi koji se sjete Allaha samo kad su u nekoj potrebi, pa onda čine dove – mole Allaha za pomoć. Npr. neki su prije nego što su se oženili, činili stalno dove, na svakom namazu molili Allaha da se ožene, ustajali na noćni namaz, odlazili u itikaf i čim su se oženili, prestali bi činiti dove i mnogo ostalog. Imamo primjer iz Kur'ana gdje Allah govori o onima što su bili na moru kad ih je zadesila oluja, pa kad su shvatili da im niko ne može pomoći osim Allaha, molili su Ga da iz spasi, i kad ih je Allah spasio, kad su izašli na kopno, odmah su zaboravili Allaha i vratili se lažnim božanstvima.
I zadnja pouka iz bitke na Uhudu je: Uhud je bio priprema za nešto najgore što se ikad desilo i što će se ikad gore desiti muslimanima, a to je smrt Poslanika, sallAllahu alejhi ve sellem. Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, je ashabima bio sve: od njega su učili islam, nisu imali škole ni knjige, nisu imali džemate da ih sakupe i podučavaju ih; Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, je bio njihov jedini izvor; zatim, on im je bio kao otac, roditelj, bio im je sve. Izgubiti ga, za njih je bilo nešto strašno, nepojmljivo, nešto što će izazvati poremećaj, što će uticati na njihova srca. Radi toga ih je Allah pripremio za taj momenat, a ta priprema je bila za vrijeme bitke na Uhudu kad se pronijela lažna vijest da je Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, ubijen. I tad je objavljen i ajet:
“Muhammed je samo poslanik, a i prije njega je bilo posalnika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se stopama svojim vratili?”
Nema popuštanja, vraćanja nazad, ne smijemo odustati ni po koju cijenu na dunjaluku, jer Uzvišeni Allah kaže ( u prijevodu značenja):
“Onaj ko se stopama svojim vrati neće Allahu nimalo nauditi, a Allah će zahvalne sigurno nagraditi.”
Iz transkripta audio predavanja “Pouke bitke na Uhudu”, od šejha Envera el-Avlakija.
