Bolest i lijek, praznina i pustoš

465
pustos

Učenjaci i daije koji se bave dostavljanjem i širenjem tevhida i koji saburaju na tome, oni su poput jetima (siročadi) na Zemlji danas. Zaista je malo onih koji su nadahnuti da udjeljuju u davetske projekte kao i u osposobljavanju daija i taliba, ali ako se nečemu što je malo doda još malo onda postaje mnogo, i karavane daija će iznova krenuti koje su zakazale i to zbog zuhda (skromnosti) ummeta kada je u pitanju udjeljivanje na ovom putu. O ovome je dovoljan govor Allaha Uuvišenog: „A ko govori ljepše od onoga koji poziva Allahu, koji dobra djela čini i koji govori: ‘Ja sam, doista, musliman!'“[1], i govor Uzvišenog: „Neka se po nekoliko njih iz svake zajednice potrudi da se upute u vjerske nauke i neka upozoravaju svoj narod kada im se vrate, da bi na oprezu bili“[2]. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Najbolji od vas je onaj koji se poduči Kur'anu a zatim njemu podučava druge.“,[3] i rekao je: „Kome Allah želi dobro, poduči ga vjeri.”[4]

Dok se u isto vrijeme ogromne količine novca velikodušno udjeljuju na humanitarne programe i izgradnju mesdžida.

Kao da je naš primarni cilj da musliman bude tjelesno sit, makar ostao neznalica po pitanju svoga Gospodara, Poslanika i vjere; pa smo se mi pozabavili hranjenjem tijela a zanemarili smo hranjenje duša koje se ogleda u praktikovanju vjere.

I kao da je naša briga usmjerena samo ka izgradnji mesdžida a ne ka njihovom oživljavanju, jer se oni oživljavaju znanjem i uputom, pozivanjem i podučavanjem ljudi, a to je najveća svrha mesdžida.

Rekao je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem: „Tako mi Allaha, ja se za vas ne bojim siromaštva, nego se bojim da vam se pruži bogatstvo ovog svijeta, kao što je pruženo onima prije vas, pa da se budete natjecali u njemu kao što su se oni natjecali i ono vas upropasti kao što je upropastilo njih.”[5], tj. da radite i trudite se da popravite vaše dunjalučko stanje makar izgubili vjeru ili je protraćili, osim onoga što se podudara s vašim dunjalukom, tako da sva ambicija bude usmjerena ka izgradnji dunjaluka a ne ahireta.

Zbog toga se nemarnost povećala i neznanje proširilo, dok su se prijestupi i prijekoračenja u akidi, namazu i ostalim segmentima ibadeta i međuljudskih odnosa umnožila, čak do te mjere da su sunnet i uputa Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, postali strani među sljedbenike islama u mnogim mjestima. Neka nam je Allah Uzvišeni na pomoći.

I da mi je samo znati koliko se šejtan i njegovi pomagači od taguta vesele i raduju ovakvim projektima, u kojima se hrane gladni ali se ostavljaju da budu neznalice u vjeri, štaviše, možda i negiraju istu, ili se, pak, bore protiv nje, dok ima i onih koji su sluge i pomagači taguta i onih koji ruše Vjerovjesnikovu uputu.

Koliko li se samo šejtan raduje tome da se grade mesdžidi koji se ne koriste za ono zbog čega su izgrađeni, i u kojima se rukovodi shodno strastima a možda se čak u nekom od njih čini i veliki širk, Allah nas toga sačuvao.

Mogu li se stvarno osvijestiti oni koji vode džihad svojim imecima pa da iste usmjere ka širenju znanja, i pomaganju učenjaka, daija i studenata (šeriatskih nauka), jer se istinska bolest ummeta ogleda u njegovom neznanju i nepoznavanju onoga što je Allah Uzvišeni objavio Svom Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem; i upravo je ovo to veliko polje sa kojeg neprijatelj napada naš ummet, idejno i društveno, a zatim ekonomski i vojno. Neka nam je Allah na pomoći.

Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Neće nastupiti Sudnji dan sve dok se ne umanji znanje a ne proširi neznanje“,[6] a zatim je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spomenuo pojavu fitne, zemljotresa, proširenost bluda, pijenja alkohola, velike škrtosti kod ljudi, mnoštvo imetka, mnoštvo ubistava, smanjenja muškaraca i povećanja žena, a svemu ovome je bila prethodnica manjkavost šerijatskog znanja, kao i proširenost neznanja, tj. spram znanja u davi i radu po njemu. A Allah najbolje zna.

Autor: Uvaženi šejh Ebu Abdullah Es-Sadik El-Hašimi
Izvor: t.me/hekmaathar

[1] Fussilet 33.
[2] Et-Tevba 122.
[3] Buhari (5027), Ebu Davud (1452), Tirmizi (2907).
[4] Buhari (71), Muslim (1037), Tirmizi (2645).
[5] Buhari (4015), Muslim (2961), Tirmizi (2462).
[6] Buhari (80), Muslim (2671), Tirmizi (2205).