Učenjaci su se razišli po pitanju da li su haridžije kafiri, a na početku smo ti knjige naveli argumente onih koji ih drže kafirima; oni navode hadise koji obećavaju da je kafir onaj ko svog brata muslimana nazove kafirom. Malo prije su navedene i riječi šejhul-islama Ibn-Tejmijje, kako učenjaci nisu složni da li ih treba smatrati kafirima, i da su poznata dva stava: Malikova i Ahmedova mezheba, te to da i unutar šafijskog mezheba postoje nesuglasice da li su oni kafiri. Zato postoje dvije vrste po mezhebu Ahmeda i ostalih: prvo da su buntovnici i drugo da su kafiri kao murtedi.
Većina fakiha i ehli-sunneta ne smatra haridžije kafirima. El-Hattabi želi iskazati saglasnost uleme kad kaže: “Muslimanska ulema slaže se da su haridžije, iako su u zabludi, jedna od muslimanskih sekti. Dozvoljava se sklapanje brakova s njima i jedenje onog što oni zakolju. Oni nisu kafiri sve dok se drže principa islama.”1
Ibn-Battal piše: “Ulema je pri stavu da haridžije nisu izašle iz muslimanske zajednice, zbog hadisa u kojem stoji: ‘Posumnjat će da li mu je strijela ikako i bila u luku.’2 Što podrazumijeva sumnju, a ako postoji sumnja, ne može se nepobitno ustvrditi da su izašli iz islama. Jer, za koga se jasno zna da je pripadnik islama, taj može izaći iz njega samo ako je to jasno i nedvosmisleno. Alija radijallahu anhu, upitan je o onima sa Nehrevana, da li su oni kafiri, pa je odgovorio da su oni od kufra pobjegli.”3
Ja sam kazao da su te Alijeve riječi prenesene mnogim putevima koji jedni druge snaže, a prenosi ih Ibn Ebi-Šejbe u svom “Musannefu” (15/332) od Tarika ibn Šihaba. On veli da je bio kod Alije kad je on upitan da li su oni sa Nehrevana mušrici pa je odgovorio da su oni pobjegli od širka. Onda su ga pitali da li su munafici, a on je kazao da munafici samo malo čine zikr. Potom je upitan ko su oni i odgovorio je: “Ljudi koji su se loše ponijeli prema nama.”
Isto se odnosi i na muhakkime, koji su djelovali u njegovom vremenu, a slično je i to što fakihi argumentuju zašto sljedbenici strasti ne mogu biti smatrani kafirima. Među njima su i haridžije s Harura’ kojima su ashabi i tabiini dali pravo na nasljedstvo, na ukop u muslimanska mezarja, kao što su se na njih odnosili ostali islamski propisi.4
Posebno je to tačno ako se zna da su se nakon njih pojavile skupine s veoma pogrešnim vjerovanjima koje su nijekale i pet dnevnih namaza, kako navodi Ibn-Hazm, kazujući da su obavezni jedino namaz ujutro i namaz uvečer. Neki su vjeri pridodali običaje vatropoklonika pa su dozvoljavali sklapanje braka s unukom, bratičnom i sestričnom; neki su govorili da sura Jusuf nije dio Kur’ana5, dok su neki držali da je kod Allaha vjernik ko izgovori šehadet, iako je u srcu kafir.
Evidentno je, dakle, razilaženje među ovim autorima, te da se među njihovim stavovima treba uraditi analiza.
Možda oni što drže da su haridžije kafiri podrazumijevaju pod tim najekstremnije među njima. Ibn-Hazm veli: “Najgori su spomenuti ekstremisti, a istini su najbliže ibadije.”
Iz knjige: Selasinija
Autor: Ebu Muhammed Asim el-Makdisi
Fusnote:
1 “Fethul-Bari”, Kitab istitabetil-murteddin, Bab men tereke kitalel-havaridž.
2 Buharija 4670.
3 “Fethul-Bari”
4 Prema: El-Kadi Ijad, Eš-Šifa, 2/275.
5 Ovo dosad odnosi se na sektu mejmunija. Vidi: Abdulkahir el-Bagdadi, “El-Ferk bejnel-firek”, str. 96., i eš-Šahrestani, “El-Milel ven-nihal”, str. 129.
