1. Sličnost u odijevanju, govoru i sl.
Sličnost sa njima u odijevanju, govoru i drugim stvarima ukazuje na težnju i želju da im se sliči, a Allāhov Poslanik, sallallāhu ‘alejhi we sellem, je rekao: “Ko oponaša jedan narod – njemu i pripada.”
Zato se zabranjuje bilo kakva sličnost sa nevjernicima: u njihovim osobinama, običajima, vjerskim dužnostima, moralu, ponašanju, kao što je, npr.: brijanje brade, puštanje dugih brkova, upotreba njihovog jezika, osim u slučaju potrebe, načinu odijevanja, jela, pića i ostalog.
2. Želja da se boravi u njihovoj državi i da se ne preseli u neku od muslimanskih država, s ciljem bježanja radi očuvanja vjere
Hidžra u ovom značenju i sa ovom namjerom je obaveza za svakog muslimana, jer boravak muslimana u zemlji nevjerstva ukazuje na prijateljevanje sa nevjernicima. Zbog toga je Uzvišeni Allāh rekao (prijevod značenja):
“Kada budu uzimali duše onima koji su se prema sebi ogriješili, meleki će upitati: ‘Šta je bilo s vama?’ – ‘Bili smo potlačeni na Zemlji.’ – odgovoriće. ‘Zar Allāhova Zemlja nije prostrana i zar se niste mogli negdje iseliti?’ – reći će meleki, i zato će njihovo prebivalište biti džehennem, a užasno je on boravište. Samo nemoćnim muškarcima, i ženama, i djeci, koji nisu bili dovoljno snalažljivi i nisu znali puta, Allāh će, ima nade, oprostiti, jer Allāh briše grijehe i prašta.” (En-Nisā’, 97-99)
Allāh, ‘azze we dželle, ne opravdava boravak u zemljama nevjerstva, osim onima slabima koji nisu u mogućnosti da učine hidžru, te onima koji u njima borave radi vjerskih interesa, kao što je vjerska djelatnost pozivanja ka pravoj vjeri i širenje islāma.
3. Putovanje u njihove zemlje s ciljem razonode i zabave
Putovanje u zemlje nevjernika je izrazito zabranjeno osim u slučaju neke velike potrebe kao što su: liječenje, trgovina, sticanje i usavršavanje znanja u korisnim (za domovinu) naukama, a koje se ne može dobiti u svojoj zemlji. Tada je putovanje dozvoljeno i halāl, ali samo onoliko vremena koliko traje potreba za tim. Nakon obavljenog posla, obaveza svakog muslimana je da se vrati u svoju zemlju. Takvo putovanje je uslovljeno time da onaj ko putuje mora sačuvati čistoću svog īmāna i svoje vjere, i izbjegavati sva ona mjesta ili situacije koje bi ga od nje udaljile i odvele na stranputicu. Mora biti oprezan i čuvati se raznoraznih intriga i spletki nevjernika i protivnika vjere. Također, putovanje se dozvoljava i obaveza je ako je krajnji cilj onoga ko putuje vjerska djelatnost i širenje islāma.
4. Pomaganje nevjernika i prijateljevanje sa njima u vezi sa stvarima koje bi mogle nanijeti štetu ostalim muslimanima i štićenje nevjernika
Ovo je od stvari koje izvode iz vjere, čime onaj ko to uradi postaje murtedd (otpadnik od vjere), da nas Allāh, subhānehu we te'ālā, zaštiti od toga.
5. Potpomaganje sa nevjernicima, gajenje povjerenja u njih, dajući im odgovorne položaje čime oni otkrivaju tajne muslimana, te uzimati ih za prisne prijatelje i savjetodavce
Uzvišeni Allāh je rekao:
“O vjernici, za prisne prijatelje uzimajte samo svoje. Ostali vam samo propast žele: jedva čekaju da muka dopadnete, mržnja izbija iz njihovih usta, a još je gore ono što kriju njihova prsa. Mi vam iznosimo dokaze, ako pameti imate. Vi njih volite, a oni vas ne vole, a vi vjerujete u sve Knjige. Kad vas sretnu, govore: ‘Vjerujemo!’ – a čim se osame, od srdžbe prema vama grizu vrhove prsta svojih. Reci: ‘Umrite od muke!’ Allāhu su, zaista, dobro poznate misli svačije. Ako kakvo dbro doživite – to ih ozlojedi, a zadesi li vas kakva nevolja – obraduju joj se…” (Āli ‘Imrān, 118-120)
Ovi uzvišeni kur'ānski ājeti nam objašnjavaju i otkrivaju ono što nevjernici nose i kriju u svojim dušama prema muslimanima, spletke koje smišljaju protiv njih, raznorazne obmane i izdaje, te želje za nesrećama koje bi rado da im se dese i da im se na sve načine učini nepravda. Oni iskorištavaju dobrotu i povjerenje koje imaju kod muslimana i ujedno smišljaju i planiraju da ih snađe nesreća i bijeda i da iz toga izvuku korist.
Postoji predaja od imāma Ahmeda, rahimehullāh, od Ebī Musā'a El-Eš'arija, radijallāhu ‘anhu, kako je jedne prilike rekao: “Rekoh Omeru, radijallāhu ‘anhu: ‘Uzeo sam kršćanina za svog pisara’, a on mi na to odgovori: ‘Teško tebi, šta se s tobom zbiva?! Zar nisi čuo da je Uzvišeni Allāh rekao: “O vjernici, ne uzimajte za zaštitnike Jevreje i kršćane, oni su jedni drugima prijatelji.”1 Zar nisi mogao naći pravovjernika?’ Rekoh mu: ‘O vladaru pravovjernih, meni njegovo znanje, njemu njegova vjera.’ Reče mi: ‘Ne poštuj one koje je Allāh ponizio, niti daj moći onima koje je Allāh omalovažio, niti približuj one koje Allāh udaljio’.”
Postoji jedna druga njegova i Muslimova predaja o Allāhovom Poslaniku, sallallāhu ‘alejhi we sellem, kada je krenuo prema Bedru i pođe za njim jedan mušrik, te ga stiže kod El-Harre, pa mu reče: “Želio bih da te slijedim i dijelim s tobom i dobro i zlo.” Allāhov Poslanik, sallallāhu ‘alejhi we sellem, ga upita: “Da li vjeruješ u Allāha i Njegovog Poslanika?” Odgovori: “Ne.” Reče mu Allāhov Poslanik, sallallāhu ‘alejhi we sellem: “Vrati se, ne treba mi pomoć mušrika.”
Ove predaje nam ukazuju i objašnjavaju korist zabrane prijateljevanja sa nevjernicima u stvarima koje bi mogle da ugroze sigurnost muslimana, odaju njihove tajne, te im nanesu nesreću i zlo.
Primjer toga imamo u današnje vrijeme: Nevjernicima je dozvoljeno da stupe na muslimansku svetu zemlju – Bilād el-Haramejn eš-Šerifejn – gdje su ih učinili radnicima, vozačima, slugama, vaspitačima u kućama i pomiješali ih sa svojim porodicama, ili su ih pomiješali sa muslimanima u njihovoj zemlji.
6. Upotreba kršćanskog kalendara, a pogotovu datuma koji ukazuju na njihove svetinje i svete praznike
Kršćanski kalendar je podsjećanje na rođenje Isā'a, ‘alejhis-selām, kojeg su oni sami od sebe uveli, i koji nije dio vjere Isā'a, ‘alejhis-selām. Upotreba tog datuma znači učestvovanje u oživljavanju njihovih osjećanja i praznika. Da bi se to izbjeglo, ashābi, radijallāhu ‘anhum, datirali su računanje vremena u vrijeme halife Omera, radijallāhu ‘anhu, odbacili su datume nevjernika i otpočeli računanje vremena od hidžre Allāhovog Poslanika, sallallāhu ‘alejhi we sellem, što ukazuje na obavezu suprotstavljanja nevjernicima u ovoj, a i drugim stvarima koje su za njih karakteristične. Neka nam Allāh, subhānehu we te'ālā, pomogne.
7. Sudjelovanje u njihovim praznicima i pružanje pomoći u njihovom organizovanju, te upućivanje čestitki povodom tih praznika ili odlazak na mjesto njihovog praznovanja
Uzvišeni Allāh je objavio Svoje riječi:
“…i koji ne svjedoče lažno…” (El-Furqān, 72)
Drugim riječima, osobina istinskih robovā Milostivog je da ne prisustvuju praznicima nevjernika.
8. Hvaljenje i uzdizanje njihove kulture, civilizacije, te oduševljavanje njihovim moralom i vještinama, ne obazirući se na bezvrijednost njihove ideologije i iskrivljenost njihove vjere
Uzvišeni Allāh je rekao:
“I nikako ne gledaj dugo ljepote ovog svijeta, koje Mi kao užitak raznim sortama nevjernika pružamo da ih time na kušnju stavimo. A nagrada Gospodara tvoga je bolja i vječna.” (Tā-Hā, 131)
Značenje ovog časnog ājeta nije da muslimani ne stvaraju i ne se koriste legalno stvorenim istaknutim industrijskim, ekonomskim i vojnim dostignućima. Naprotiv, to im je obaveza, jer je Allāh, subhānehu we te'ālā, rekao:
“I protiv njih pripremite koliko god možete snage…” (El-Enfāl, 60)
Uistinu su ovozemaljske blagodati – vlasništvo muslimana. Uzvišeni Allāh je rekao:
“Reci: ‘Ko je zabranio Allāhove ukrase, koje je On za robove Svoje stvorio, i ukusna jela?’ Reci: ‘Ona su za vjernike na ovom svijetu, a na onom svijetu su samo za njih’.” (El-E'rāf, 32)
“I daje vam se da se koristite onim što je na nebesima i onim što je na Zemlji, sve je od Njega…” (El-Džāsije, 13)
“On je Onaj Koji je za vas sve što postoji na Zemlji stvorio…” (El-Beqare, 29)
Obaveza je muslimanima da prednjače u iskorštavanju tih blagodati i koristi i da ne dopuste da to čine nevjernici. Muslimani treba da razvijaju sopstveno znanje i dostignuća.
9. Djecu imenovati neislamskim imenima
Mnogi muslimani daju svojim sinovima i kćerima strana, nemuslimanska imena, a ostavljaju imena svojih očeva, majki, djedova, nanā ili poznata imena u njihovoj zajednici. Allāhov Poslanik, sallallāhu ‘alejhi we sellem, je rekao: “Najljepša imena su ‘Abdullāh i ‘AbdurRahmān.” Posljedica takve promjene u davanju stranih imena su generacije koje nose čudna imena, što uzrokuje postepeno odvajanje ili rascijep starih i novih generacija, i što prekida vezu među porodicama koje su bile poznate po svojim specifičnim i cijenjenim imenima.
10. Tražiti oprost za njih i tražiti da im se Allāh smiluje nakon njihove smrti
Uzvišeni Allāh je to izrazito zabranio, rekavši:
“Vjerovjesniku i vjernicima nije dopušteno da traže oprosta za mnogobošce, makar im oni bili rod najbliži, kad im je jasno da će oni stanovnici džehennema biti,”2 jer ovo obuhvata voljenje nevjernika i slaganje sa njihovim postupcima.
Iz djela Privrženost i odricanje u Islamu
Autor: Salih Fewzan el Fewzan
Fusnote:
