O braćo, oni koji su u opasnosti nisu zarobljenici u zatvorima okupacije. Ako zarobljenici budu ubijeni kao nevini, nadamo se da je ono što je kod Allaha bolje za njih od poniženja i izdaje u kojoj su sada.
Oni koji su u opasnosti smo mi – ako ne pomognemo zarobljenicima koliko možemo.
Ono čemu su izložene muslimanske zemlje u trenutnim ratnim okolnostima, smatram da je dijelom cijena napuštanja Gaze. A ono što dolazi bit će mnogo teže.
Ako želimo da se spasimo, moramo pomoći zarobljenicima koji su na ivici pogubljenja i pomoći Al-Aksi koja je na ivici rušenja nakon dugog zatvaranja.
Događaji su pokazali da zatvaranje jednog moreuza i djelimični prekid proizvodnje energije uzrokuju haos i poremećaj u cijelom svijetu. A muslimanske zemlje imaju sredstva — nije da su bespomoćne. Da postoji iskrena namjera, koristile bi ih kao sredstva pritiska. A šta je tek sa onima koji se nisu zadovoljili napuštanjem, nego su pomagali protiv naroda Gaze, pa su neki od njih završili u zarobljeništvu?
Svi će platiti cijenu – svako prema svom položaju i mogućnostima: i vladari i narod – između onih koji su zakazali, iznevjerili ili učestvovali u zavjeri.
Svi će platiti cijenu, a Allah će spasiti bogobojazne njihovim uspjehom – ako ne od opće kazne, onda kroz postojanost pred njom i čistoću savjesti na Sudnjem danu.
Naši zarobljenici nisu brojevi – oni su heroji koji su žrtvovali za svoju vjeru i svoj ummet, koji je i naš ummet. Zarobljenici su kapital ovog ummeta.
Ne čekajte da se dogodi tragedija, pa da budu ubijeni, a onda ih veličamo, pišemo pjesme i oplakujemo ih. Ako ih licemjerni svjetski mediji ignorišu – oživite vi njihovu priču.
Oživite njihove živote, da svijet zna da su naši zarobljenici vrjedniji od njihovih – onih 200 koji su izašli iz tunela, za koje se svjetski mediji brinu o njihovom zdravlju, i zbog kojih su države pokrenule najrazornije oružje i počinile masakre.
Masakre koji ne prave razliku između žene, djeteta i starca u Gazi – pred očima cijelog svijeta, uživo, već više od dvije godine. Dok se naši zarobljenici muče i sada čekaju službena pogubljenja.
Oživite njihovu stvar da bi svaki razuman čovjek shvatio da su priče o ljudskim pravima koje šute o 9350 zarobljenika, i pravima djeteta koja šute o 350 djece (po njihovoj definiciji), kao i pravima žena koje zatvaraju oči i uši pred 53 zarobljene žene – lažna i licemjerna propaganda.
Kako da šute i ne vide kad su saučesnici u zločinu? Oživite priče naših zarobljenika. Spominjite ih u svojim okupljanjima, pamtite njihova imena, istražujte njihove živote – ko su oni, šta su žrtvovali i zašto.
Budite ponosni na njih – da to bude udarac neprijatelju koji želi ubiti njihovu ideju u nama i u generacijama poslije nas.
Možda će to doprijeti do njih – do naših zarobljenika – pa će znati da ih njihov ummet nije zaboravio i neće ih zaboraviti, i da njihove žrtve nisu bile uzaludne.
I da postoji neko ko će nastaviti da podržava stvar za koju su se oni borili. Oživite njihove priče da naša djeca znaju da musliman ne zaboravlja svog brata muslimana. I da ovaj ummet, koliko god bio slab, ne zanemaruje svoje sinove i svoje heroje.
Zapamtite: oslobađanje zarobljenika je jedna od najvećih vjerskih obaveza i jedno od najuzvišenijih djela približavanja Allahu. Zato učinimo ono što možemo – pa makar to bilo samo oživljavanje njihove priče i dova za njih.
Budi njihov glas danas – da bi Allah bio uz tebe u tvojoj nevolji sutra.
Molimo Allaha da sačuva naše zarobljenike i Mesdžidul-Aksu, i da nam pomogne da ih podržimo. I da nas ne kazni zbog toga što smo ih napustili.
Autor: dr. Ijad el-Kunejbi
