Borba nije bila od specifičnosti ummeta Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, već je bila vjerski obred i propisana mnogima od prijašnjih vjerovjesnika i naroda. Rekao je Uzvišeni Allah: „A koliko je bilo vjerovjesnika uz koje su se brojni pobožni ljudi borili, pa nisu klonuli zbog onoga što bi ih zadesilo na putu Allahovom, niti su posustajali, niti se predavali?! A Allah voli strpljive.“[1]
Nije bilo vjerovjesnika koji je zajedno sa svojim narodom posjedovao snagu, a da mu Uzvišeni Allah nije propisao džihad i borbu protiv onoga ko se oholio i inatio spram istine. Uzvišeni Allah je Musau, alejhis-selam, i onima koji su bili s njim od izraelćana propisao borbu protiv Kenanaca. Također, propisao je Benu Israilu vođenje borbe pod komandu Taluta, a on je Šaul, zajedno sa Allahovim vjerovjesnikom Davudom, alejhis-selam.
Oni koji nisu posjedovali snagu i moć, njima Uzvišeni Allah nije naredio borbu protiv njihovih neprijatelja i prkosnika. Naprotiv, Allah ih je Svojom moći kažnjavao i na muke stavljao, poput Nuhovog naroda i Lutovog, jer oni nisu posjedovali moć i snagu pa da preuzmu njihove sebebe. A što se tiče Nuhovog naroda: „a malo je bilo onih koji su s njim vjerovali.“[2] Dok je Lut, alejhis-selam, pojasnio da nema snage protiv svog naroda niti da može preduzeti sebebe snage, pa je kazao: „Kad bih samo imao kakvu moć nad vama”, reče on, “ili da mogu kod zaštitnika snažnog utočište naći!“[3] Katade je kazao: To znači: pleme; dok Es-Suddijj veli: tj. kad bih mogao pribjeći snažnoj vojsci, borio bih se protiv vas.[4]
Obaveza borbe spada zbog slabosti i nemoći, a postaje važeća onda kada se za istu posjeduje snaga i moć, pa je zbog toga Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao o Lutu i njegovom narodu: „Kad bih samo imao kakvu moć nad vama”, reče on, “ili da mogu kod zaštitnika snažnog utočište naći!“: „Neka je Allahova milost na Luta, koji je želio da ima jak oslonac, tj. Allaha, džele šanuhu, pa je Allah Uzvišeni poslije njega slao poslanike koji su imali snagu i moć u svome narodu.“[5], ovim se cilja na brojčanost, zaštitu i snagu.
Prema tome, džihad je propisan u svim vjerozakonima, ali njegovi uzroci mogu oslabiti pa da zbog toga ne bude uspostavljen; a kada se ojačaju njegovi uzroci onda se i on uspostavlja, i tako svaki vjerovjesnik i narod shodno njihovim mogućnostima.
Imam Ibn Ebi Hatim bilježi od Ibn Šihaba da je rekao: „Sudjelovati u džihadu je obaveza svakom pojedincu, bio on u borbi ili sjedio kod kuće. Pa tako onaj koji sjedi kod kuće, a on njega se zatraži pomoć, dužan je pomoći, ili zatraži zaštita, dužan je zaštititi, ako, pak, nema potrebe za njim, onda je slobodan.“[6]
Džihad je propisan svim prijašnjim narodima, a ne svakom pojedincu; dok je u ovom ummetu on obaveza svakom pojedincu od muškaraca. Njegov najviši stepen je borba protiv nevjernika, a najniži bodrenje svog nefsa (na džihad). Obaveza džihada protiv nevjernika spada sa ostalih kada se nađe dovoljan broj muslimana za izvršavanje iste, dok što se tiče bodrenja i nagovaranja svoje duše na džihad ta obaveza ne spada sa nijednog obveznika od muškaraca, zbog toga što se u Muslimovom Sahihu bilježi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: „Ko umre, a ne bude se borio na Allahovom putu, niti na to bude sebe podsticao, umrijet će s dozom nefaka (licemjerstva).“[7]
Poznati mufessir Ibn Džerir Et-Taberi spominje:
„Muslimani su stava da je džihad u osnovi obaveza svakog pojedinca, sve dok se ne dobije dovoljan broj boraca, tada spada obaveza sa ostalih muslimana; i uračunat je kao klanjanje dženaze namaza, kupanje mejita (umrlog), i ukopavanje istog.“[8]
Autor: šejh Abdul-Aziz et-Tarifi
Iz knjige: Et-Tefsiru vel-bejan li ahkamil-Kur'an (1/344)
Fusnote:
[1] Ali-‘Imran, 146.
[2] Hud, 40.
[3] Hud, 80.
[4] Tefsir Et-Taberi (12/509).
[5] Ahmed (8987), Et-Tirmizi (3116).
[6] Tefsir Ibn Ebi Hatim (2/383).
[7] Muslim (1910), hadis prenosi Ebu Hurejre, radijellahu anhu.
[8] Tefsir Et-Taberi (3/644, 645).
