Ovako počinje ovo kazivanje:
Dva bandita su iskoristila vrijeme namaza i zagledala jednu kuću, koja im se dojmila između svih ostalih kuća, i zaputila se njoj. Bili su veoma spretni u svome poslu. Izlazili bi samo po danu, kad bi većina muškaraca bila na poslu. Ako bi slučajno bili iznenađeni i uhvaćeni na djelu, lako su se izvlačili iz te situacije. Iscenirali bi kao da nekoga traže, te da su pogriješili, izvinuli se na smetnji i mirno izašli iz kuće.
Lukavsto im je bilo jedino oružje koje su mogli koristiti i protiv onih najjačih.
Približili su se zacrtanoj kući… Niko od njih nije ni slutio da će ih vrata ove kuće zatvoriti iza rešetaka za narednih petnest godina. I dok su svoje oružje uprli u lice ove žene, njihov plan se nije sastojao ni od čega drugog do obične krađe i pljačke. Uzeli bi što bi mogli i prodali po dobroj cijeni.
Ali ovoga puta, Allahovom mudrosti, bili su iskušani lahkim plijenom, koji je doveo obojicu do velike propasti. I dok je jedan razbacivao i preturao po kućnim stvarima, naišao je na pištolj. Uzeo je pištolj i njime počeo da razmahuje. Zapravo, o Ebu Mu'aze, tvoj problem je bio loš izbor prijatelja… nije li prijatelj kao lanac? Tako je tebe ovaj loš prijatelj duboko povukao, u petnest godina zatvora.
Vidite kako se šejtan poigrao sa njihovim umovima, gledali su ženu kako vrišti od straha, grleći svoju djecu oko sebe i vičući: “Uzmite što hoćete i ostavite me!” Ono čega se bojala, nije uopšte bilo u planu ovih bandita. Pored svega, koliko je ptica izazvalo pažnju lovaca a da ih ovi nikad nisu ni vidjeli? Bila je to strast koja je obuzela jednog od njih, jer ga je napustio strah od Allaha Uzvišenog, i dogodilo se ono sto se dogodilo…
To je bio samo početak… par momentata prolazne strasti je bilo popraćeno terorom, strahom i kajanjem. Zbog ovoga, obojica su bila osuđena zbog pljačke i silovanja. Zato što je kazna za silovanje bila veća, zbog ovog razloga su i bili zatvoreni.
Dani i mjeseci su prolazili i sijede vlasi su se pojavile kod našeg prijatelja…
Zapravo, zatvor je grob za žive. Neki ljudi, koji su prošli kroz njega, rekli su:
Napustili smo svijet, iako smo još u njemu, u njemu nismo ni živi ni mrtvi;
I kada oni koji su nas zarobili dođu do nas,
Oduševimo se jer su oni došli iz tog živog svijeta;
I divimo se našim snovima i pričamo o njima,
Jer naši razgovori su postali samo o snovima;
Ako je nešto dobro, sporo se dogodi,
A ako je nešto loše, ne može se lahko zaustaviti i brzo se dogodi;
Povjeravamo se Allahu, jer je On taj kome se treba povjeriti,
I u njegovim rukama je lijek za sve nesreće i krize.
Eh, moj prijatelju, zatvor je to. Ili će te polomiti i pritisnuti, ili ćeš imati fajde od njega. Ako neko ne uđe u njega sa vjerom u svojoj rezervi, mrtav je. Povodom ovoga Uzvišeni kaže:
“Tvari su, nisu živi i ne znaju kada će biti oživljeni.” (En-Nahl, 21)
I ako neko ne uzme pouku iz toga, ili ne oživi svoje srce, on će jednostavno lutati od jednog mezara do drugog, i od jedne smrti do druge, na ahiretu[1], zatvoru najgorem od svih.
I dani su postali mjeseci, a mjeseci godine. I tako iz godine u godinu…
Nečiji život je protraćen, jer je život ustvari odborojavanje dana, kako koji dan prolazi, tako i djelić tvoga života sa njim. Rekao je Hasan el-Basri r.a., a tako i Uzvišeni s.v.t. kaže:
“Tako mi vremena, čovjek zaista gubi…” (El-Asr, 1-2).
Zaista je čovjek na gubitku ako ne provodi svoje vrijeme pod okriljem Allahove milosti.
I kakav je to život u zatvoru? To je život koji je gori od smrti. Insan ništa ne osjeća u njemu, osim boli, tuge i kajanja. Tako da je smrt bolja od ovoga, i zato svako ko uđe u njega, žudi za smrti.
I tako, dok su suhi i mrtvi dani i godine prolazili, naš prijatelj se počeo buditi i ustajati iz svog dugog drijemeža. Njegove zjenice su se proširile, njegovo lice se razvedrilo, njegov život se počeo mijenjati, život se povratio u njegov život i izgledalo je kao da se preporodio nakon susreta sa braćom koja su bila na tevhidu[2]… a koliko je takvih u vremenu u kojem živimo?
Upoznao se i živio sa takvom braćom. Kada bi jedna skupina odlazila (nakon pu[tanja na slobodu, op.prev.), druga bi dolazila i zamjenila ovu koja je otišla. U svakom od njih je vidio ponos, čisto vjerovanje. Optužbe su bile različite, ali pojedinci su imali visoke zatvorske kazne kao i on, pa čak i veće i teže nego njegova. I pored ovoga, njihov moral je bio visok a njihovi nosevi jos višlji. Svoje glave nisu ni radi koga drugog osim Allaha Uzvišenog spuštali, i nisu prihvatali uvrede na račun njihove vjere. Otuživani su da su teroristi, ekstremisti i lopovi. Ali, kad god bi bili upitani o svojim optužbama i kaznama, u sav glas bi odgovarali: “La ilahe illallah, Muhamedun resulullah!” (Nema boga osim Allaha, Muhammed je Njegov poslanik)! I ovo bi onda pojašnjavali sa jasnim dokazima i argumentima. Nikada se nisu potčinili naredbama čuvara i njihovim egoima.
Bilo je normalno za zatvorenika da ustane čuvaru kada ovaj ujutru uđe da bi obavio rutinsku kontrolu ćelije. Čuvari su se razljućivali i postajali veoma arogantni kada bi vidjeli da pojedina braća ne ustaju kao što to rade ostali zatvorenici. Ne bi ih čak ni pozdravili, a kamoli da im ustanu iz poštovanja. Kao rezultat, čuvari su čak i prestali pretraživati nijhove ćelije, osim u prijekoj nuždi. Nisu htjeli da budu postiđeni od njihovih nadležnih, jer ova braća koja su bila na tevhidu, nisu čak ni trunku pažnje obraćali kad bi čuvari ušli da kontrolišu ćeliju, jer su bili zauzeti čitanjem knjiga, podučavanjem i slično.
Pazite se! Oni su teroristi! Oni su oni koji nered čine! Oni su nekomunikativni!
“Ovih je zaista malo, i rasrdili su nas, a mi smo svi budni!” (Aš-Šuara, 54-56)
Pored svega, ovaj naš prijatelj nije obraćao pažnju na prijetnje i pritisak koji se vršio na njega. Pripojio se ovoj grupi gariba[3], i polahko, jedna po jedna, prepreke su se uklanjale sa puta..
Prepreka straha se isto uklonila, shodno rječima Ibn Kajjima r.a. da od sebe treba otkloniti strah od svega osim od Allaha Uzvišenog, što je sastavni dio vjerovanja u jednoću Allaha. Cijelo biće treba biti ispunjeno strahom prema Allahu, a da srce prednjači u tome, tako da nestane strah prema bilo kome ili čemu osim prema Njemu Uzvišenom.
Tako, strah od Allaha, koji je vladar Nebesa i Zemlje, spriječava da se čovjek boji nečega drugog. To znači da, ako se čovjek poziva na strah od nečega drugog osim Allaha, u suštini je on slabić.
“Oni koji, mimo Allaha, zaštitnike uzimaju, slični su pauku koji sebi isplete kuću, a najslabija je kuća, uistinu, paukova kuća, neka znaju!”
I dalje kaže:
“Allah dobro zna da ovi kojima se oni, pored Njega, klanjaju ništa ne predstavljaju; On je Silni i Mudri!” (El-‘Ankebut, 41-42)
Prepreka loše reputacije je također uklonjena, jer su ga braća podučila da islam briše sve grijehe počinjene prije povratka njemu i da su čak ashabi i posalnici imali iste ili slične grijehe, kao što su ubistvo, krađa, ili silovanje. Ali, onda kad su kroz vjeru islam osjetili slast tevhida, postali su vođe naroda i kroz to zaradili sebi ponos i na ovom i na budućem svijetu. Osvojili su zemlje, predvodili narode u bitkama i danas su oni primjeri najboljih ljudi koji su ikada živjeli.
Naš prijatelj je ostao pošteđen ovih prepreka, jer je sve više i više svoje vrijeme provodio u krugu ove braće, slušajući učenje Kur'ana, ili razmišljajući o učenju o tevhidu (monoteizmu). Trebalo je samo par dana da se život našeg prijatelja promijeni i da on napusti one stare prijatelje i da se uzdigne iznad njihovih suludih postupaka koji su bili povod sljedećim stihovima:
Pripremili su te za nešto, ako imaš pameti za to,
Zaštiti sebe, kako ne bi postao ruševina.
Shvatio je da nije došao na ovaj svijet radi igre i zabave i da bi traćio svoje vrijeme. Naprotiv, na ovom svijetu je radi jednog cilja, kojeg je zanemario u prošlosti. Sada je spoznao izvor svoje sreće i svog ponosa. Sada više nije dio skupine onih koji su na gubitku. Naprotiv, sada je dio onih koji su posebni i za koje Uzvišeni Allah kaže:
“… samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.” (El-‘Asr, 3)
Kao rezultat, nije ga više brinulo što je u zatvoru i što mu dani prolaze. Pa, zar nije ovosvjetski život zatvor za vjernika, kako nas je naš Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, obavijestio? Šta je ovaj život? Šta su ovi dani provedeni u njemu naspram dana na budućem svijetu? Naprotiv, ako Allah obaspe nekoga svojom milošću, a to je velika blagodat, i učvrsti ga na ovom svijetu do kraja njegova života, i bude od Vatre udaljen i u Džennet uveden – taj je spašen. A šta dolazi poslije? Jedan mali trenutak u Džennetu će isbrisati sve boli i patnje koje je doživio u zatvoru. Ako ovako završi, da li je uopšte na gubitku?
Eh, da, vjera promijeni čovjekov život. Iskušenje koje zadesi čovjeka postane poklon isto kao što čovjek kojega ne voliš postane čovjek kojeg voliš. Patnja postaje slatka, isto kao što kazna postane blagodat, a ovo ne može da se dogodi samo pričajući. Ustvari, to se postigne vjerujući u nevidljivo, iščekujući kraj strpljivo, postojano, i čišćenjem od grijeha sve dok vjernik ne izađe čist, poput zlata provučenog kroz vatru.
Potraži sreću u satu koji prolazi,
na kraju, oni koji su se mučili zaboraviće svoju tegobu,
još samo koji sahat i to će se završiti,
i oni koji su tugovali postaće sretni…
Jeste, tako mi Allaha! Za samo sahat, oni koji su u boli bili, neće više biti; oni koji su tugovali, neće više tugovati; a oni izmoreni, neće više umor osjećati.
I tako je naš prijatelj postao jedan od lavova tevhida, svjetlo na putu upute u tevhid. Koliko je još braće njegovim sebebom upućeno na istinu, koji su postali najbolja braća, propagatori naše vjere? Sjećam se jednog nevjernika, najvećeg od svih, sa teškim i brutalnim krivičnim djelima, koga su se svi bojali u zatvoru. Allah Uzvišeni je otvorio njegovo srce i ovaj čovjek je ustao i počeo govoriti zatvorenicima u ćelijama oko njegove: “Slušajte, danas me je Allah uputio i ne želim da čujem ikoga da blati i vrijeđa moju vjeru i Allaha Uzvišenog! Ako slučajno čujem nekoga da to radi, dobiće po ustima!”
Nije se obaziroao na činjenicu da ove riječi upućuje glavešinama kriminala, najvećim banditima. Prije ovoga je bio jak i ustrajan u zlu, a sada je svoju snagu usmjerio prema učenju Kur'ana. Sada je, kada bi čuo ajete Kur'ana koji pozivaju na vjerovanje u jednog Boga, plakao kao malo dijete.
Koliko je još onih koji su sebebom našeg prijatelja Ebu Mu'aza, upućeni na Pravi put? Sjećam se kako je jedan dan, jedan od zatvorenika, sav sretan i veseo, došao da mi kaže da je u njegovoj ćeliji, kao i u drugim ćelijama, oko 30 ljudi počelo da klanja i ispravilo svoje načine života – sebebom brata Ebu Mu'aza. On im je bio učitelj koga su slijedili.
Molim Allaha Uzvišenog da učvrsti tebe i tvoju braću, o, Ebu Mu'aze! Amin!
Jednog jutra, poručnik i njegovi oficiri su ušli u Ebu Muazovu ćeliju da bi obavili rutinski pretres. Skoro niko, osim par ljudi, nije ustao. Kako je čudan ovaj novi prizor. Ova ista ćelija je bila odabrana, jer su u njoj bili najponiženiji zatovrenici, a vidi sada ovo! Kako se ovi ljudi smiju ovako ponašati?
“Šta je tvoje krivično djelo?” – upitaše Ebu Muaza.
“Silovanje.” – odgovorio je Ebu Mu'az.
Onda su upitali, ponižavajućim tonom:
“Dječak ili djevojčica?”
Ebu Mu'az im odgovori jasno i glasno, bez imalo razmišljanja o posljedicama svojih riječi:
“Bez obzira (na veličinu moga grijeha, op.prev.), on se po zlu ne može ni uporediti sa vašim mnogoboštvom!”
Molim Allaha da te učvrsti, Ebu Mu'aze. Zaista je ostao još samo koji dan!
Potraži sreću u satu koji prolazi,
jer na kraju, oni koji su se mučili zaboraviće svoju tegobu,
još samo koji sahat i to će se završiti,
i oni koji su tugovali postaće sretni…
Šejh Ebu Muhammeda el-Makdisi
Izvor: http://iskandrani.wordpress.com/
Fusnote:
[1] ahiret – budući svijet
[2] tevhid (tewhid) – uvjerenje da je jedino Uzvišeni Allah dostojan da mu se robuje (tj. da se obožava); čisti monoteizam; Tri su vrste tevhida:
– Tevhid rububijjeh – izdvajanje Allaha, dželle šanuhu, kao Jedinog koji ima moć stvaranja, vladavine i planiranja (održavajnja) u svemiru.
– Tevhid uluhijjeh – izdvajanje Allaha, dželle šanuhu, kao Jedinog zasluženog da Mu se čini Ibadet, na taj način što čovjek neće robovati drugom pored Allaha niti mu se približavati kao što robuje Allahu i približava mu se.
– Tevhidul-esmai we siffat – izdvajanje Allaha, dželle šanuhu, po imenima kojima se Sam prozvao i opisao u Svojoj Knjizi, ili jezikom Svoga Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, na taj način što ćemo potvrđivati ono što je On potvrdio a negirati ono što je On negirao, bez iskrivljavanja, pogrešnog interpretiranja, usporedbe i pokušaja zalaženja u kakvoću tih imena i svojstava.
[3] garib – stranac
