Ebu Muslim el-Turki je iz Velike Britanije. Ubijen je u 51. godini života, u toku bitke protiv hrvatskih snaga 1993. u Bosni.
Porijeklom iz Turske, većinu svoga života je proveo u Velikoj Bitaniji – živio je životom kafira (nevjernika). Bio je oženjen ženom koja nije bila muslimanka, nikad nije klanjao i nije praktikovao nijedan aspekt islamskoga života.
Nakon što mu je Allah, Azze we Dželle, pokazao Pravi put, čuo je za situaciju u Bosni. Rekao je samom sebi da mora ići u Bosnu i boriti se protiv Srba, i da se mora pokoriti Allahu i tražiti oprost za sve grijehe, kako bi mu Allah oprostio za sve što je počinio u prošlosti.
U Bosnu je stigao u jesen 1992. godine i odmah je počeo trenirati u kampu kod Mehurića. U to vrijeme je bio najstariji među mudžahidinima. Zbog njegovih godina i zbog toga što mu je bilo teško trčati sa automatskom puškom, jedini je trenirao bez oružja. Imao je iskren pogled, u kojem se mogla vidjeti iskrenost prema Allahu.
Prije jedne od akcija protiv hrvatskih snaga, emir ga je izostavio zbog njegovih godina ali ga je Ebu Muslim svojim dječijim plačem natjerao da promijeni mišljenje. U toku akcije pogođen je u ruku. Pogodak mu je raznio dio kosti, tako da su mu morali ugraditi metalnu pločicu koju je trebao nosio šest mjeseci. Pošto je Ebu Muslim uporno radio vježbe sa ranjenom rukom, nakon samo 45 dana doktor je rekao da se metal može odstraniti. Svi su bili iznenađeni da se metalna pločica mogla odstraniti nakon samo 45 dana.
Par dana prije velike akcije protiv Hrvata, Ebu Muslim je usnio Allahovoga Poslanika, sallAllahu alejhi we selleme, i u snu mu je ljubio stopala. Poslanik mu reče: “Ne moraš mi ljubiti stopala!”, a Ebu Muslim mu počne ljubiti ruke. Poslanik mu onda reče “Nemoj mi ljubiti ruke!” Poslanik ga zatim upita: “Ebu Muslime, šta ti hoćeš?”, a Ebu Muslim mu odgovori: “O, dragi Poslaniče, moli Allah da sutra postanem šehid.”
Prije operacije, emir Ebu Haris je izabrao braću koja će učestvovati u operaciji. Nije uključio Ebu Muslima zato što se on još uvijek oporavljao. Brat koji je tu stajao, rekao je emiru: “Kunem se Allahom da je Ebu Muslim plakao kao dijete”, i još je rekao emiru: “Boj se Allaha, jer ćeš lično odgovarati Allahu ako ga ne uključiš da učestvuje u ovoj operaciji!” Emir je odgovorio Ebu Muslimu da prestane plakati, jer bi ga i neprijatelj mogao čuti, a Ebu Muslim mu odgovori: “Tako mi Allaha, ako me ne pustiš da učestvujem u ovoj operaciji, ja ću plakati i vikati tako glasno da će me čitava Bosna čuti. Pusti me da se borim, pa makar i kao pozadinac!” A emir mu odgovori: “Ako si siguran, ja ću te postaviti da budeš u pozadini.” Ebu Muslim mu na to odgovori: “Rasporedi me gdje god hoćeš, pa makar i u pozadini, ali me samo uključi!”
I tako je Ebu Muslim ušao u ovu akciju kao pozadinac, ali tokom operacije pozadina je preuzela vodeću ulogu, tako da je on bio jedan od prvih koji su poginuli. Umro je od metka u srce.
Hrvati su razmijenili njegovo tijelo i tijelo brata Davuda tek nakon tri mjeseca. Tijelo mu je bilo svježe i imalo je miris miska. Braća koja su vidjela tijelo izjavila su da mu je tijelo izgledalo ljepše i čistije nego prije. A jedan brat je prokomentariso da nijedan šehid nije izgledao ljepše od Ebu Muslima.
Izvor: Azzam publikacije
