Prvi uslov za ispravnost djela je Iskrenost, tj. da se djelo uputi Allahu, dželle še'nuhu, bez primjesa širka na što upućuje riječ “muharreren”. Drugi uslov je ispravnost djela i utemeljenost istog u islamskom vjerozakonu, što je također ostvareno kako kaže Eš-Ševkani: “Ova vrsta zavjeta je bila dozvoljena u njihovom vjerozakonu.” Dakle, ispunjena su oba šarta za ispravnost djela.
Ovoga puta se družimo sa ajetima iz sure Ali Imran i to 35., i 36. ajet u kojima Uzvišeni kaže (u prijevodu značenja):
“Kada Imranova žena reče: “Gospodaru moj, ovo što je u trbuhu mome ja zavjetujem samo na službu Tebi, pa primi od mene, jer Ti, zaista, sve čuješ i znaš!” Poslije ona, kada je rodila, reče: “Gospodaru moj, rodila sam žensko”,- a Allah dobro zna šta je rodila-, “a žensko nije kao muško; nadjela sam joj ime Merjema, i ja nju i porod njezin stavljam pod Tvoje okrilje od proketog šejtana.” (Ali Imran, 35-36.)
Ovo kazivanje u sebi sadrži mnoge hikmete i mudrosti a ovdje ćemo, uz Allahovu pomoć, spomenuti neke od njih i pokušati da damo modus za razumijevanje kur'anskih kazivanja kako bi smo razumjeli cilj i svrhu navođenja ovog i sličnih kazivanja.
“Kada Imranova žena reče…”
Njeno ime je je Hana bint Fakuz, majka Merjeme i nana Isaa, alejhis-selam, a njen čovjek je Imran sin Masana kako stoji u “Mealimit-Tenzil” od El-Begavija. Isto spominju i Es-Sujuti u djelu “Ed-Dureru-l-Mensur fi tefsiri-l-Me'sur, Bejdavi u “Envarut-Tenzil ve Esrarut-Te'vil kao i ibn Džerir Et-Taberi u knjizi “Džamiju-l-bejan an Te'vili Aji-l-Kur'an” kod koga stoji dodatak: “A u nekim rivajetima Fakud ibn Katiil”, i još kaže, prenoseći riječi Muhammeda ibn Ishaka: “Imran i Zekerijja su oženili dvije sestre, majka Jahje alejhis-selam je bila žena Zekerijje a Merjemina majka žena Imrana.” Eš-Ševkani u “Fethu-l-Kadiru” kaže: ” Žena Imranova se zvala Hana kći Fakuda ibn Kabiila, majka Merjemina, nanaIsaa alejhis-selam.” Ibn Džerir, Ibn Munzir i Ibn Asakir su zabilježili od Ikrime da je rekao: “Ime Merjemine majke je Hana.” Hakim od Ebu Hurejre bilježi: “Hana je rodila Merjemu Isaovu, alejhis-selam, majku.”
“Gospodaru moj…”
Iz ovih njenih riječi se razumije njema potvrda Allahova rububijjeta, tj. gospodarstva. Poznato je da tewhid ili potvrda Allahove jednoće ima svoja tri sastavna dijela bez kojih čovjekov iman u Allaha nije ostvaren a to su: tewhidur-rububijjet, tj. vjerovanje da je Allah Gospodar svih svjetova Koji daje život i smrt, daje nafaku, upravlja kosmosom, Stvoritelj svega što postoji, tewhidu-l-uluhijjet, tj. upućivanje svake vrste ibadeta samo Njemu Jedinome, jer jedino On zaslužuje ibadet i tewhidu-l-esmai wes-sifat, tj. vjerovanje i potvrđivanje da samo On posjeduje savršena imena i svojstva, da Mu nema ništa slično i da je čist od svake manjkavosti. Iz njena govora vidjećemo potvrdu i ostvarenje spomenutog.
“…ovo što je u trbuhu mome ja zavjetujem samo na službu Tebi,”
Prenosi Es-Sujuti u svom tefsiru od Ibn Munzira a on od Dahhaka da je rekao: “Žena bi, u vrijeme Benu Israila kada rodi dječaka, nakon što ga odgoji i on ojača da može činiti hizmet odlazile sa njima u bogomolje i davale ih onima koji su proučavali Knjigu i govorile bi: ‘Ovo su vaši sluge da vam budu na usluzi’.” Radnja ovog kazivanja smještena je u Palestini u Mesdžidul-Aksa. Kaže Eš-Ševkani: “Ova vrsta zavjeta je bila dozvoljena u njihovom vjerozakonu.” “En-Nezr” ili “Zavjetovanje” u islamskoj terminologiji znači da čovjek sebi obaveže neki od ibadeta koji u osnovi nije bio obavezan učiniti, kao na primjer da kaže: “Zavjetujem se Allahu da ću od svakog mjeseca postiti po deset dana”, on to, u osnovi, nije bio obavezan ali sada je sam sebi obavezao taj ibadet i on njemu postaje “Fardu-ajnin”, pojedinačna obaveza. Što se Muhammedova, salevatullahi ve selamuhu alejhi, Šerijata tiče “En-Nezr” se dijeli na tri vrste:
- En-Nezr koji je ibadet i koji je pohvaljen, kako stoji u riječima Allaha, subhanehu we te'ala:
“Za sve što potrošite ili se zavjetujete Allah sigurno zna! A nasilnicima nema pomagača!” (Prijevod značenja, El-Bekare: 270)
I Njegove riječi:
“Oni su zavjet ispunjavali i plašili se dana čija će kob svuda prisutna biti.” (El-Insan: 7)
- En-Nezr koji je pokuđen, a to je da čovjek uslovi svoje zavjetovanje nečim što ako se ne ispuni nema ni ispunjenja zavjeta kao na primjer da kaže: “Zavjetujem se Allahu da ću sagraditi džamiju ako On izliječi moju majku.” Na ovu vrstu zavjeta se odnose riječi Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, kada je upitan o zavjetovanju: “Zaista zavjetovanje neće ništa niti preduhitriti a ni usporiti već je produkt škrtice.” (Buharija 6692, Muslim 1639, od ibn Omera, radijAllahu anhuma) Ovdje se dakle misli na onoga koji je u stanju da uradi neko dobro djelo ali ga neće uraditi dok nečim ne uslovi. Dakle, ova vrsta zavjeta je pokuđena.
- En-Nezr koji je zabranjen i koji čovjeka izvodi iz vjere u kufr, a to je da se čovjek zavjetuje nekom drugom mimo Allaha, dželle še'nuhu, kao da se zavjetuje mrtvima bilo da se radi o dobrim ljudima, evlijama ili poslanicima ili se radi o melecima sve je to djelo nevjerstva i otpadništva. Jer kako smo spomenuli “En-Nezr” je ibadet a znamo da je ibadete dozvoljno upućivati samo Allahu, dželle še'nuhu, koji nema sudruga niti partnera te je upućivanje zavjeta drugima djelo koje poništava tewhid tj. monoteizam kod čovjeka.
Hana, žena koja nas podučava ispravnom vjerovanju je nakon potvrde tewhidur-rububijjeta, potvrdila i drugi dio a to je tevwhidu-l-uluhijjet. Ovo je tewhid zbog kojeg su poslati svi poslanici, kaže Uzvišeni (u prijevodu značenja):
“I mi smo svakom narodu poslanika poslali da bi Allaha obožavali (tj. upućivali Mu vaše ibadete), a kumira (svih drugih božanstava) se klonili.” (En-Nahl, 36.)
Te nas tom prilikom podučava šartovima za ispravnost djela i to kada kaže:
“samo na službu Tebi”.
Prvi uslov za ispravnost djela je Iskrenost, tj. da se djelo uputi Allahu, dželle še'nuhu, bez primjesa širka na što upućuje riječ “muharreren”. Drugi uslov je ispravnost djela i utemeljenost istog u islamskom vjerozakonu, što je također ostvareno kako kaže Eš-Ševkani: “Ova vrsta zavjeta je bila dozvoljena u njihovom vjerozakonu.” Dakle, ispunjena su oba šarta za ispravnost djela. Bejdavi spominje da “Muharreren” znači : “Predodređen za ibadet”. El-Begavi spominje: “Sve što je iskreno to je ‘muharreren’.” Kaže Es-Sujuti u svome tefsiru: “El-Muharrer je onaj ko ne radi za dunjalučku korist niti se ženi već samo radi za Ahiret, obožava Allaha i bude u hizmetu bogomolji. Ovu funkciju u tom vremenu nisu obnašali osim muškarci.” Da li se je zadovoljila time što je ispunila uvjete ispravnosti djela i oslonila se na svoje postupke ili nas uči poniznošću i traženju kabula za svoja djela, kao što je to uradio Ibrahim i njegov sin Ismail, alejhima-selam, kada kažu:
“Gospodaru naš, primi to od nas, jer Ti, uistinu, sve čuješ i znaš.”
Ona kaže:
“…pa prihvati od mene, jer Ti, zaista, sve čuješ i znaš! “
Kaže Eš-Ševkani: ” ‘Prihvatanje’ znači uzimanje sa zadovoljstvom.” Ovo je ponovna potvrda tewhidu-l-uluhijjeta koji čovjeka obavezuje da svaki vid ibadeta uputi samo Allahu, dželle še'nuhu, a među najvećim ibadetima je upravo dova koju Merjemina majka upućuje Allahu, dželle šanuhu, i traži prihvatanje njena djela koje nije svako u stanju uraditi ali je to nije povelo ka obijesti već poniznosti i skrušenosti znajući da Allah prima od bogobojaznih a ne od obijesnih, kaže dželle še'nuhu (u prijevodu značenja):
“Allah prima samo od onih koji su bogobojazni.”
Iz časopisa Uhud
