Dok rat u Ukrajini traje, ruski predsjednik Vladimir Putin upustio se u zveckanje nuklearnim oružjem, piše Richard K. Betts, profesor na Univerzitetu Columbia, za magazin Foreign Affairs.
“Ko god pokuša da nas spriječi, a kamoli da prijeti našoj zemlji i njenom narodu, mora znati da će ruski odgovor biti trenutan i dovesti do posljedica koje nikada niste vidjeli u historiji”, izjavio je Putin u februaru u prvoj od mnogih izjava u kojima je upozoravao na mogući nuklearni napad. Zapadni posmatrači su uglavnom odbacili ovo kao ‘praznu’ priču.
“Uostalom, koja god da strana prva upotrijebi nuklearno oružje, radilo bi se o opasnom kockanju, jer se ne bi znalo da li će protivnik uzvratiti na jednak ili još gori način. Zbog toga su vrlo male šanse da bi razumni lideri zaista započeli proces razmjene napada koji bi mogli završiti uništenjem vlastitih zemalja. Međutim, kada je u pitanju nuklearno oružje, vrlo male šanse nisu dovoljno dobre”, ističe Betts.
Planiranje u slučaju da Rusija upotrijebi nuklearno oružje je ključno; opasnost bi bila najveća ako bi se rat odlučno okrenuo u korist Ukrajine. To je jedina situacija u kojoj bi Rusi mogli da preuzmu taj strašni rizik, u pokušaju da spriječe poraz, tjerajući Ukrajinu i njene NATO saveznike da odustanu. Rusi bi to mogli učiniti tako što će upotrijebiti jedno ili nekoliko taktičkog nuklearnog oružja protiv ukrajinskih snaga ili izazvati simboličnu eksploziju nad nenaseljenim područjem.
Postoje tri opcije unutar kojih bi američki zvaničnici pronašli varijaciju za odgovor na ruski nuklearni napad na Ukrajinu. Sjedinjene Američke Države bi mogle odlučiti da retorički osude nuklearni napad, ali ne poduzmu nikakvu vojnu akciju. SAD bi mogao upotrijebiti vlastito nuklearno oružje ili bi se mogao suzdržati od nuklearnog protivnapada, ali ući direktno u rat uz jako korištenje konvencionalnih zračnih napada i mobilizaciju kopnenih snaga. Sve te alternative su loše, jer ne postoje opcije niskog rizika za suočavanje s krajem nuklearnog tabua. Konvencionalni odgovor je najmanje loš od tri opcije, jer izbjegava veće rizike.
Fleksibilni odgovor
U protekle tri decenije, američki zvaničnici obraćali su malo pažnje na potencijalnu dinamiku nuklearne eskalacije. Nasuprot tome, tokom Hladnog rata, ovo pitanje je bilo u centru strateške debate. Tada je NATO bio taj koji se u principu oslanjao na opciju namjerne eskalacije – počevši od ograničene upotrebe taktičkog nuklearnog oružja – kao načina da se zaustavi sovjetska invazija. Ova strategija je bila kontroverzna, ali je usvojena jer je Zapad vjerovao da su njegove konvencionalne snage inferiorne u odnosu na snage Varšavskog pakta. Danas, sa obrnutim odnosom snaga, trenutna ruska doktrina „eskalacijom do deeskalacije“ oponaša hladnoratovski koncept NATO-a i njegovog „fleksibilnog odgovora“.
NATO je retorički promovirao politiku fleksibilnog odgovora, ali je ideja uvijek bila strateški nejasna. Stvarni planovi za nepredviđene situacije nikada nisu bili jednoglasno utvrđeni, jer je upotreba nuklearnog oružja nosila rizik da situacija kulminira apokaliptičnim neograničenim ratom. Kao što je J. Michael Legge, bivši učesnik Grupe NATO-a za nuklearno planiranje, primijetio u studiji za RAND Korporaciju iz 1983. godine, grupa nije mogla postići dogovor o konkretnim opcijama koje bi uslijedile nakon upotrebe nuklearnog oružja, zbog straha da bi Moskva uvijek mogla da odgovori.
Ali zvaničnici NATO-a ne bi se trebali oslanjati na suzdržanost Moskve. Putin ima puno veći ulog u ratu u Ukrajini, i vjerovatno misli da bi u krajnjoj liniji Washington bio manje voljan igrati ruski rulet nego on. Mogao bi glumiti ludaka i primijeniti nuklearni šok kao prihvatljiv rizik za okončanje rata pod ruskim uvjetima.
Nivoi eskalacije
Dok se NATO suočava s mogućnošću da Rusija koristi nuklearno oružje, prvo pitanje na koje treba odgovoriti je da li bi ta mogućnost trebala predstavljati pravu crvenu liniju za Zapad. Drugim riječima, da li bi ruski nuklearni napad doveo do toga da NATO-a od pukog snabdijevanja Ukrajine oružjem ode u pravcu direktnog uključivanja u samu borbu. Rusko opravdanje za taktičku upotrebu nuklearnog oružja podrazumijevalo bi zastrašivanje NATO-a da ne pređe tu liniju te primoravanje Ukrajine na predaju. Ako ruska upotreba nekog nuklearnog oružja ne isprovocira SAD na direktnu borbu, Moskva će imati zeleno svjetlo da koristi još više takvog oružja i brzo slomi Ukrajinu.
Ako izazov koji je sada samo hipotetički zaista postane stvarnost, ulazak u nuklearni rat mogao bi za Amerikance postati eksperiment u kojem ne žele učestvovati. Iz tog razloga, postoji vrlo realna mogućnost da će zvaničnici izabrati najslabiju opciju – govoriti o nezamislivom barbarizmu Rusije i implementirati sve neiskorištene ekonomske sankcije koje su još uvijek dostupne, ali ne činiti nikakve vojne poteze. To bi signaliziralo da Moskva ima potpunu slobodu vojnog djelovanja, uključujući daljnju upotrebu nuklearnog oružja za uništavanje ukrajinske odbrane, čime bi u suštini priznala pobjedu Rusije.
To bi također dovelo do epohalnog presedana da se pokretanje nuklearnog napada isplati. Ako Zapad ne želi da odstupi – ili, što je još važnije, ako uopće želi odvratiti Putina od nuklearnog kockanja – vlade moraju što vjerodostojnije naznačiti da bi ruska upotreba nuklearnog oružja isprovocirala NATO, a ne da bi ga zaplašila.
Ako NATO odluči da će uzvratiti udarac uime Ukrajine, postavljaju se dodatna pitanja: da li da upotrijebi nuklearno oružje i, ako da, na koji način. Najčešći koncept je nuklearni protivnapad “oko za oko” koji bi uništio ruske ciljeve jednake onima koji bi bili pogođeni prvobitnim ruskim napadom. Ova opcija je logična, ali isto tako znači sporo razmjenjivanje u kojem nijedna strana neće odustati te će na kraju obje završiti uništene.
Alternativno, Washington bi mogao odgovoriti nuklearnim napadima većih razmjera od onih koji su prvi koristili Rusi, prijeteći nesrazmjernim gubicima Moskvi ako pokuša dalje ograničene nuklearne napade. Postoji nekoliko problema s ovom težom opcijom. Kao prvo, ako se koristi protiv ruskih snaga unutar Ukrajine, američko nuklearno oružje nanijelo bi kolateralnu štetu savezniku. Ovo nije novi problem. Tokom Hladnog rata, stratezi su znali govoriti: “U Njemačkoj su gradovi udaljeni samo dvije kilotone.” Umjesto toga, upotreba nuklearnog oružja protiv ciljeva unutar Rusije pojačala bi opasnost od pokretanja neograničenog rata.
Drugi problem je taj što bi Rusija bila u prednosti jer posjeduje više taktičkog nuklearnog oružja od SAD-a. Ta asimetrija bi zahtijevala od američkih zvaničnika da pribjegnu takozvanim strateškim snagama (interkontinentalnim projektilima) kako bi zadržali prednost. To bi, zauzvrat, predstavljalo rizik od potpunog međusobnog uništenja velikih sila. Prema tome, i opsežna i nesrazmjerna opcija odmazde predstavljaju zastrašujuće visoke rizike.
Manje opasna opcija bila bi odgovor na nuklearni napad pokretanjem zračne kampanje sa konvencionalnom oružjem protiv ruskih vojnih ciljeva i mobilizacijom kopnenih snaga za potencijalno angažovanje u Ukrajini. Ovo bi podrazumijevalo dvije javne objave. Prvo, da bi umanjili percepciju da se radi o slabijoj opciji, zvaničnici NATO-a bi morali naglasiti da moderna precizna tehnologija čini taktičko nuklearno oružje nepotrebnim za efikasno gađanje ciljeva. To bi imalo za cilj i da se rusko pribjegavanje nuklearnim napadima koristi kao dodatni dokaz za rusku vojnu zaostalost. Direktan ulazak u rat na konvencionalnom nivou ne bi umanjio paniku na Zapadu, ali to bi značilo da bi Rusija bila suočena sa borbom protiv NATO-a koji je znatno superiorniji u nenuklearnim snagama, a također ima i nuklearno oružje. Druga važna poruka koju treba naglasiti bila bi da bi svaka naknadna ruska upotreba nuklearnog oružja izazvala američku nuklearnu osvetu.
Ova konvencionalna opcija jedva da je privlačna. Direktan rat između velikih sila koji započne na bilo kom nivou rizikuje eskalaciju do masovnog uništenja.
Zbog toga bi bilo ključno da vojni odgovor NATO-a prate pregovori koji uključuju što je moguće više kozmetičkih ustupaka Rusiji kako bi imala osjećaj postizanja mira na dostojanstven način za nju.
Dilema Zapada
U slučaju ruske nuklearne detonacije, NATO će imati dva suprotstavljena cilja. S jedne strane, alijansa će htjeti da negira svaku stratešku prednost koju bi Moskva mogla imati od nuklearnog oružja; s druge strane, cilj će biti izbjeći dalju eskalaciju. Ova dilema naglašava očigledan imperativ da se Moskva obeshrabri da upotrijebi nuklearno oružje.
U tom kontekstu, NATO ne samo da treba da zaprijeti osvetom, već treba dobiti podršku trećih strana koje Putin želi da spriječi da se pridruže zapadnoj opoziciji. Moskva je do sada bila ohrabrena odbijanjem Kine, Indije i drugih zemalja da se u potpunosti pridruže kampanji ekonomskih sankcija koju je uveo Zapad. Ove zemlje, međutim, imaju udjela u održavanju nuklearnog tabua. Moglo bi ih se uvjeriti da iznesu stav da je njihova ekonomska saradnja s Rusijom uvjetovana suzdržavanjem od upotrebe nuklearnog oružja.
Washington će uvijek imati nejasne strategije kako bi zadržao fleksibilnost u odgovoru. Ipak, svako daljnje Putinovo zveckanje nuklearnim oružjem trebalo bi da izazove jednostavne, ali snažne podsjetnike iz Washingtona na ono što Putin već zna – Rusija je potpuno ranjiva na nuklearnu osvetu a nuklearni rat nema pobjednika.
