Nakon završetka pravoslavno-katoličkog genocida nad Bošnjacima u BiH, dio bosanske „uleme“ je započeo sa propagandom o „vehabijama“, da bi na kraju stvar došla do toga da su učinili medvjeđu uslugu neprijateljima islama, koji sada svaku fizičku likvidaciju muslimana (poput ubistva brata Magdija Dizdarevića, rahimehullah) ili sprječavanja širenja islamske akide1, pravdaju postojanjem „vehabističkog terorističkog elementa“.
Ko je za to kriv? Zna se, čelnici religijskih institucija što na glavama nose crvene kacige dok na vratima njihovih jazbina stoje čudne zastave sa još čudnijim nacionalističkim simbolima.
I eto, odjednom, oni više ne moraju „gubiti“ vrijeme sa nebuloznom propagandom o nekakvom fantomskom vehabizmu; neka ih, nek se malo odmore. Zato su tu sada njihova braća, oni isti što se pozivaju na autoritet nekih arapskih kraljevskih „učenjaka“, sada su oni tu, sada će nas oni dobro „izmlatiti“ potvorama i klevetama o nekakvom tekfiru i nosiocima tekfira!
Gdje je argument za tu tvrdnju? To njima prepuštamo da dokažu, ako mogu, svakako. Mi im nikada nećemo pružiti zadovoljstvo da ideološki siluju prihvatanje sunneta od strane muslimana koji vole Allaha i Njegovog Poslanika.
Dakle, mi ćemo kroz sunnet Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, naučiti kako se trebamo postaviti prema akidi ove vjere i kako odgovoriti na izazove koje će nam nevjernici i otpadnici od islama prirediti kao rezultat njihovog suprotstavljanja tewhidu Uzvišenog Allaha.
Tu i započinje sva nevolja muwehida i pozivača u fenomenalni životni sistem islama, jer ovo je vjera živosti i izuzetno jake energije sa kojom se nijedna vjera ili ideologija ne može uporediti. Iz tog razloga neprijatelji islama shvataju da se protiv islama ne mogu boriti dogmatski ili ideološki već je potrebno da za uništenje islamske akide upotreba kud i kamo podlijih i lukavijih metoda.
Jedna od tih metoda je i aktiviranje učmalog i zatucanog shvatanja islama od strane “uleme” koja je pod direktnom ingerencijom državnog aparata u državi gdje se osjeća potreba za postojanjem takvih “kolosalnih učenjaka”. Upravo ti “veliki mozgovi” što sjede u foteljama njihovih vjerskih institucija, predstavljaju direktnu opasnost po širenje ispravne akide ili, ako hoćete da budemo malo opširniji, upravo oni onemogućavaju dostavljanje islama ljudima na onaj način na koji su ga dostavljali ashabi Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, bez ikakve manjkavosti i nedostatka i bez ikakvog straha od mogućeg gubljenja mjesečne plate i sankcija kojima će sigurno biti izloženi. A kamo sreće da su samo sankcije u pitanju.
Da se samo malo prisjetimo situacije iz historije islama kada velikani pozivaju na džihad a ulema sultana se ponaša kao da se ništa ne događa, i kao da to nije nikakav problem koji ne zaslužuje njihovu pažnju pa da se i oni pozabave tom nesrećom koja je pogodila ummet, ne bi li dali od sebe svoj trud i uzeli učešća u odbrani Allahove vjere na ovom kratkotrajnom dunjaluku.
Sjetimo se velikog mudžahida i pobožnjaka Salahuddina Ejjubija, radijAllahu anhu. On je direktni rezultat medrese islamskih učenjaka koji se nisu ustručavali da pozivaju u džihad i nisu se ni za momenat bojali ukora onih koji svakodnevno blebeću da je mudrost islama njihova privilegija i da je ono što Salahudin radi ustvari preuranjena reakcija na krstaški genocid nad islamom i muslimanima.
Međutim, vidi kako ovaj velikan džihada ne poznaje granice takvih ljudi i ne priznaje njihovo „znanje“ te se prema njima ophodi kao i da ne postoje. On i dalje nastavlja sa svojom misijom i zadatkom s kojim ga je Uzvišeni Allah obavezao. Tako se ophodio dok i zadnjeg krstaškog psa nije protjerao sa tla Palestine i Kudsa.
Međutim, nikada se nevjernički krstaški psi neće pomiriti sa činjenicom da su muslimani dio svjetske zajednice i da je upravo islam kod Allaha jedino priznata vjera. Tako su se oni ponovo sakupili u hordama zla, poneseni zanosom luciferskog vjerovanja, vođeni paklenom namjerom da što više muslimana ubiju, da što više muslimanki siluju i ponize i da što više muslimanske djece likvidiraju. Ali, i u ovim situacijma postoje „učenjaci“ što nijemo govore, slijepo vide i gluho slušaju ono što se oko njih događa. Dakle, ono što se dogodilo Salahudinu jučer, događa se mudžahidima danas.
Kada mudžahidi razmišljaju o nemilosrdnom ratu koji je nametnut sljedbenicima Istine, i načinu na koji se elektronski i pisani mediji ophode protiv njih, izobličavajući njihov autoritet, oni (mudžahidi) jasno vide da će se ljudi podijeliti u dvije skupine:
– skupina koja će povjerovati u laži medija;
– skupina koja će povjerovati u ispravnost onoga što mudžahidi žele dostaviti ljudima.
Međutim, ova situacija toliko pritišće muwehida da on ponekad dođe u stanje razočarenja zbog duge vladavine laži i njenih pristalica. Možda mu se čak i učini da tome nema kraja! Ali, ovaj ajet liječi njegove rane i poput munje u mrkloj noći oduzima vid silnicima-nevjernicima, potvrđujući da su Allahova pomoć i pobjeda sigurno blizu. Nagrada za strpljivost je Allahov oprost i blagoslov vjernicima. Nagrada će doći bez obzira na dugotrajnost perioda vladavine silnika i nevjernika. Put je veoma dug. Allahova pomoć i pobjeda su na kraju tog puta.
Nakon gore navedenih stvari i islamskih činjenica od kojih ne možemo ni za momenat pobjeći, jer su dio morala glasnogovornika Stvoritelja nebesa i zemlje, Muhammeda, sallAllahu alejhi we sellem, kako onda možemo shvatiti a još manje prihvatiti nasrtaje od strane muslimana koji se na daije2 okomiše kao zvijer na nezaštićeni plijen.
Kako je moguće da neki muslimani nikako ne shvataju da ono što daije rade nije stvar njihovog izbora ili proizvoljnog shvatanja vjere, već je to notorna istina islama za koju se zalažu, a i do smrti će, inšaAllah, to činiti.
Kada mi pokušavamo da objasnimo srž islamskog vjerovanja u skladu sa onim o čemu postojano govorimo i tjeramo sebe a i druge da se toga prihvate, jer se u tome oslanjamo na Kur'an i sunnet, onda neki ljudi koji zagovaraju slijeđenje sunneta Muhammeda, sallAllahu alejhi we selleme, brže bolje požure da po nama bace drvlje i kamenje kako bi nas što više blatili i okaljali. Govore da smo mi tekfirci i haridžije, međutim, istinski paradoks je upravo u tome što oni sami ne znaju šta to znači.
Istini za volju, ako smo u nečemu pogriješili, a čovjek po svojoj prirodi griješi, neka nas oni isprave, ali dokazima iz Kur'ana, sunneta i stavovima poznate islamske uleme. Oni moraju shvatiti da mi njih ne mrzimo niti ih preziremo, međutim, jednom za uvijek moraju prihvatiti da bez istraživanja originalnog islamskog znanja i iskreno upućene dove Uzvišenom Allahu nije moguće shvatiti nebesku poruku ove vjere. Ali, ukoliko takozvane „selefije“ nastave sa njihovom antisunnetskom propagandom, onda je jasno da se na netrpeljivost odgovara mržnjom, a na laž se odgovara istinom. Istina će sigurno pobijediti…
Ja sam na terenu u Bosni te ljude nazivao braćom, ali su ih njihovi misionari ubjeđivali da mi to radimo sa skrivenim i podlim namjerama, da okupiramo njihove mozgove. Tako su im govorili. Međutim, kada ovo govorimo njima mora biti jasno da ovo ne govorimo da bismo pridobili njihova osjećanja, naprotiv, ovo govorimo jer smo ubijeđeni da se oni uzalud nisu prihvatili Allahove vjere, jer se i oni žele spasiti strahota Sudnjeg dana, ali, niko ne može pobiti činjenicu da su oni namjerno prevareni pogrešnim i tendencioznim tumačenjem hadisa Poslanika, sallAllahu alejhi we selleme, po pitanju imana i islama.
Nemoguće je da zagovaranje sunneta Poslanika, sallAllahu alejhi we selleme, ne promijeni ličnost insana i njegov karakter. Nemoguće je da čovjek koji zagovara ljubav prema Gospodaru, dželle šanuhu, gaji u sebi dvije ličnosti, jednu dobru, a drugu opaku i zlu.
Oni koji ne shvataju ono što islamska akida traži od njih, ta, takvi su pravi robijaši koji robuju svojim strastima. Svojim prugastim odijelima hodaju među muslimanima zagovarajući neku njihovu istinu, a ni sami nisu svjesni da su već obilježeni i žigosani njihovim prugama koje itekako odslikavaju njihovu krivicu i počinjeno zlodjelo. Oni su počinili zlo prema islamu i muslimanima time što brane kufr i širk, a s druge strane se ne sustežu da napadaju tewhid i njegove sljedbenike. Takvi se ne sustežu da u cilju ostvarenja njihovih niskih strasti i podlih namjera potvaraju i kleveću Allahove robove koji na zemlji ne siju nered i ne čine nikakvu smutnju, jer nije smutnja ono što oni ne mogu shvatiti, već je smutnja ono što su oni od neznanja i laži plasirali među ljude kako bi ih na taj način odvratili od onih koji se trude, koliko god mogu, da dostave akidu islama onima koji žele da je čuju, te da po njoj urede svoje živote na ovom svijetu.
Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, je rekao da vjernik može ukrasti, da može učiniti blud, ali je potrvrdio da vjernik nikada ne može lagati.
Upravo iz ovog razloga je vjerska dužnost svakog daije i pozivača u obnovu shvatanja islama da svojim djelovanjem doprinese poništavanju svega što je islamu dodano kroz vrijeme i vladajuće nevjerničke sisteme. I ne samo to, njihova je dužnost da jasno i glasno obznane stav islama po pitanju vjerskih političko-društvenih obaveza koje islam nudi ljudima a koje su od strane taguta i neprijatelja ove vjere odavno poništene.
Islamska dužnost je obznaniti pravdu ove vjere, jednakost ljudi pred Allahom i slobodu koju islam nudi čovjeku. Učenjaci i daije na tom putu trebaju se međusobno pomagati sa onima čija su leđa okusila žestinu biča tagutskih dželata što nemilosrdno svakodnevno proganjaju našu braću. To međusobno pomaganje muwehida će se odvijati na svim kontinentima i državama, a sve u cilju odbrane ljudskih prava na koje islam upućuje cjelokupno čovječanstvo.
Vjerska dužnost uleme i islamskih mislilaca je da svakodnevno upozoravaju na opasnost taguta koji ponižava ugled islama i gazi po časti mudžahida koji se bore za dominaciju Allahove جل شأنه vjere nad lažnim vjerama i ideologijama. Islamska dužnost je obznaniti da ova vjera nema ničeg zajedničkog sa onim što nije u skladu sa Allahovim جل شأنه zakonom a ne poštuje osnovna ljudska prava i autoritet koji je Uzvišeni Allah dao čovjeku njegovim stvaranjem.
Muwehid treba znati da su ljudska prava u islamu dio Allahovog جل شأنه Šerijata jer upravo Allahova objava uređuje kakvoću odnosa ljudi prema njihovom Gospodaru a i kakvoću njihovih međusobnih odnosa. Allahova objava je ta koja ljudima daje do znanja čega se trebaju kloniti i na koji se način trebaju pridržavati Allahovog halala i onoga što im je On, Uzvišeni, od zakona i propisa odredio.
Ne smije se nikako dozvoliti da islamom upravljaju izdajnici i munafici koji svoje tumačenje islama aktiviraju uvijek kada je potrebno blatiti islam ili kada neko od prljavih i neposlušnih Allahovih robova koji su mu otkazali poslušnost gaze po pravima Allahovih miljenika sve u cilju udaljavanja vjere od itekako potrebnog rješavanja problema ljudske zajednice u okrilju Allahove objave i sunneta Njegovog Poslanika صلى الله عليه وسلم .
Neka se zna i neka svima bude jasno da ljudska prava u islamu ne predstavljaju dekret nekog kralja sa stomakom gigantskih razmjera, niti pak nekog vladara koji se dano-noćno davi u krvi mudžahida, niti pak međunarodnih krstaških organizacija koje svakodnevno i neumorno rade na uništenju islama i genocidu muslimanske svjetske zajednice. Neka se zna da su ljudska prava u islamu Allahovom objavom obavezujuća prava jer je njihov izvor Stvoritelj svega živog. Islam ne prihvata korekcije, derogacije ili pak pobijanje ijednog svoga djelića.
Nakon navedenih istina islama i činjeničnog stanja u svijetu, ostaje samo da se upitamo: Da li negdje u svijetu postoji islamska pravda na razini državnog uređenja!?
Ne moramo biti mnogo pametni pa da odgovorimo: Svakako da ne postoji!
A, da li postoje zatvori i specijalne institucije za torturu i zvjersko mučenje iskrenih muslimana i mudžahida koji se bore za stvar islama na razini državnog uređenja!?
Ne moramo biti mnogo pametni pa da odgovorimo: Svakako da postoje!
Da li postoje oni koji dano-noćno potvaraju iskrene vjernike, muslimane koji praktično slijede Kur'an i sunnet!?
Ne moramo biti mnogo pametni pa da odgovorimo: Svakako da postoje!
Da li postoje oni koji kleveću, uhode i špijuniraju iskrene muslimane u želji da im se sudi pred tagutom, a ne pred Allahom جل شأنه !?
Ne moramo biti mnogo pametni pa da odgovorimo: Svakako da postoje!
Da li postoje oni koji nemilosrdno kradu imetak ummeta islama u odorama kraljeva, prinčeva i perverznih vladara!?
Ne moramo biti mnogo pametni pa da odgovorimo: Svakako da postoje!
Da li postoje oni koji nimalo ne vode računa o časti muslimana i muslimanki te muškarce ubijaju, a žene siluju dok su prije toga obezbjedili sebi fetve njihove „uleme“ da oni to rade za dobro muslimanske zajednice!?
Ne moramo biti mnogo pametni pa da odgovorimo: Svakako da postoje!
A, da li postoje usidjelice što za sebe zagovaraju islamsko znanje i ulemanski autoritet a nikada ne dignu glas u odbrani potvrđenih ljudskih prava daija i mudžahida!?
Ne moramo biti mnogo pametni pa da odgovorimo: Svakako da postoje!
Međutim, iako smo svjesni toga da je islam vjera Božije milosti prema ljudima a i to da je nama obaveza da riječ islama prenosimo i na druge, prinuđeni smo da ponekada govorimo o temama koje možda ne odgovaraju trenutačnoj situaciji niti, pak, mogu preko noći promjeniti stanje muslimana a Allaha جل شأنه molim da neke naše određene riječi ne naiđu na dobrodošlicu kod bolesnih duša koje će kasnije naše riječi zloupotrebiti protiv nas ili će ih neko zloupotrebiti da preko naših stavova dokaže tendenciju svoje tvrdoglavosti i nepotpunog shvatanja islamske akide i poruke koju želimo dostaviti braći i sestrama pa makar bili iz redova onih što smatraju da se slažu sa onim što mi govorimo.
Mi itekako dobro razumijemo da ne treba forsirati jednu te istu temu koja bi kod nekih ljudi mogla izazvati pogrešno shvatanje imanskih načela ili pak može izazvati pretjeranu strogoću kod određenih slojeva u džematu, ali, stvar nas je jednostavno dovela do ove deredže kada smo, htjeli to ili ne, prinuđeni da upravo sada govorimo o tome o čemu govorimo jer svaki ibadet ima svoj određeni period i vrijeme kada se o njemu treba uvijek govoriti. Ako se neko od nas priprema za post mjeseca ramazana, onda je logično da će vrsta njegovog razgovora uvijek biti povezana sa postom; ako se neko priprema da otputuje na hadž, onda će se doslovno pripremati za ovu vrstu blagoslovljenog putovanja time što će prije toga naučiti propise o hadžu i dok se god bude nalazio u tom obredu on će zasigurno samo o tome raspravljati.
Da, mi osuđujemo tendenciozne napade na akidu islama od strane murdžija i to upravo onih koji zagovaraju ispravno slijeđenje sunneta Poslanika صلى الله عليه وسلم i sada ne govorimo o ljudima sa crvenim fesovima već govorimo o muslimanima koji nas nazivaju havaridžima, a da i sami nemaju pojma o čemu to govore, a još manje znaju ko su havaridži i kakva je njihova dogma, jer oni slabo poznaju akidu ehli-sunne wel-džema'ta. Istini za volju ima braće koji im u tome nesebično pomažu i daju im materijal kako da nas napadaju i blate u ime njihovog „selefizma“. Pogotovo ako uzmemo u obzir da je „selefizam“ autoritativno pravo grupe ljudi koji su islam naučili u jednoj od arapskih kraljevina, gdje su predvodnici tamošnjeg „selefizma“ bili Dr. Muhammed Eman Džami, Falih el-Harbi, Ferid el-Maliki i Abdulaziz el-Asker za koje se sigurno zna da su redovno polagali izvještaje tamošnjoj obavještajnoj službi o fetvama i stavovima istinske uleme na tom području Arapskog poluostrova.
Oni su čak imali i svoju organizaciju za distribuciju njihove demagogije kroz nekakva „vjerska predavanja“ i da ironija bude još veća, ta organizacija je nazvana Sebilul-muminin ili Put pravovjernih. I ko god je upao u mrežu tog „puta pravovjernih“, dobro je odrao svoja stopala i leđa. To su najbolje osjetili šejhovi poput Muhammeda ibn Saliha el-Mensura i Hamud el-Ukla eš-Šuajbija, priznati vjerski autoriteti Arapskog poluostrova koji u svom znanju nisu nimalo zaostajali iza bilo kog priznatog šejha sa tih prostora i nisu manjeg znanja od Ibn Baza i Ibn Usejmina iz čijih smo knjiga također učili o islamu. I to nam nije teško priznati jer mi te učenjake itekako poštujemo iako nam žele „uvaliti patku“ kako mi do tih učenjaka ne držimo ni 5%!!!
Neistina se ne smije prešutjeti, naprotiv, treba jasno i glasno dati do znanja kada je nešto pravo a ono drugo krivo. Kako je moguće da nas neko tereti da smo mi haridžije, a s druge pak strane šuti i ne govori o zlodjelima onih koji svakodnevno prelaze granice zla u griješenju prema Allahu جل شأنه ?
Ponavljam, jasno nam je da mi ne trebamo stvarati odveć duboki jaz među muslimanima, ali, kako objasniti istinu ako ne argumentima u koje nas poziva naš Gospodar جل شأنه i Njegov Poslanik صلى الله عليه وسلم !?
Zaista je prešućivanje jasne Istine veliki grijeh! I ne samo to, već i put ka razdoru i ogromnim problemima koji se mogu nadovezati na prešućivanje istine jer će u toj situaciji na scenu nastupiti ona druga „verzija“ islama u kojoj vladaju apologetičari i eš'arije u odori selefija.
Sejjid Kutb, Allah mu se smilovao, kaže:
„Kritikovanje prešućivanja onoga što je Allah جل شأنه objavio u Knjizi bilo je upućeno prije svega sljedbenicima Knjige, međutim, poruka Kur'anskog teksta je opšta. Primjenjuje se na sve one koji prešućuju istinu, a znaju je i ustupaju je u bescjenje, tj. stavljaju je na manipulativno raspolaganje onima koji će to debelo iskoristiti. To može biti neka posebna korist koja se odnosi na one koji prešućuju istinu i njihov poseban interes koji bi sačuvali ovim prešućivanjem. Oni se boje da ne dođe do objelodanjenja njihove koristi ili može biti da je to sve u interesu radi ostvarivanja kratkorajnog uživanja u životu na ovom svijetu. Sve je to mizerno i bezvrijedno kada se poredi sa njihovim gubitkom Allahovog zadovoljstva i nagrade na Sudnjem danu.“
U jednoj od arapskih kraljevina, zemlja za koju neki ljudi tvrde da sudi Allahovim Šerijatom ima učenjaka koji dostojanstveno i ponosno preuzimaju emanet ove vjere. Ima i onih koji to ne čine. Tamo je princ Mešal ibn Abdilaziz na smrt ustrijelio čovjeka vatrenim oružjem, a prije toga ga je dobro izbatinao i to sve iz razloga jer je taj jadnik igrom slučaja nenamjerno zagazio u njegov posjed. Zar se zbog toga diže oružje na muslimana? A svi mi dobro znamo da je Poslanik صلى الله عليه وسلم krv muslimana dozvolio samo u tri slučaja i to: oženjeni bludnik, ko ubije nevinu osobu i ko napusti vjeru i izda svoju zajednicu. Niko nije ovom čovjeku sudio, nikakav šerijatski sud ga se nije domogao. Ovaj isti čovjek je najveći narko-bos u ovoj kraljevini i ozloglašeni trgovac oružjem. Kada su ga neki ljudi na ulicama Rijada i Džide opazili kako u vrijeme obavljanja namaza šeta čaršijom, pozvali su ga na namaz. Odgovorio je tako što su on i njegova dva brata pretukli te jadne muslimane čiji je grijeh bio pozivanje na namaz.
I nakon toga dolaze glasnogovornici tih nasilnika da bi ih po svaku cijenu odbranili kako su oni islamski vladari a da smo mi koji ih kritikujemo, jer ih ne smatramo vjernicima, da smo mi tekfirovci i haridžije!!!
1. Akida – islamsko vjerovanje, vjerovanje u skup gajb (nepoznatih, nevidljivih) stvari, koje su nam naređene, čvrsto i bezrezervno, kao što je vjerovanje u Allaha, meleke, poslanike, Sudnji dan itd.
2. Daija – islamski misionar.
