Trideset i druga greška u tekfiru: Nepravljenje razlike u sebebima tekfira između vrijeđanja vjere i vrijeđanja ljudi
U ružne greške u tekfiru spada, također, i nepravljenje razlike u sebebima (uzrocima) tekfira između vrijeđanja vjere i vrijeđanja ljudi, ili: nepravljenje razlike između neprijateljstva prema vjeri i neprijateljstva prema ljudima, ili: nepravljanje razlike između ismijavanja sa muslimanom zbog njegova pridržavanja vjere i ismijavanja iz nekog drugog razloga.
Veliki broj brzopletnika koji ne vaga ispravnom vagom i koji se povode za prohtjevima svoje duše, koja podstiče na zlo, ne pravi razliku – a posebno ako su u pitanju oni sa kojima se oni ne slažu – u sebebima tekfira između neprijateljstva prema vjeri i neprijateljstva prema ljudima, između vrijeđanja vjere i vrijeđanja ljudi, ili između ismijavanja sa nečim od vjerskih obilježja i specifičnosti i ismijavanja sa ljudima i njihovim ahlakom, postupcima i greškama. Ovakav postupak je oprečan vagi pravde na osnovu koje opstaju nebesa i Zemlja, i u njemu se daje prednost ličnim prohtjevima i interesima nad propisima vjere.
Vrijeđanje vjere, ismijavanje sa njenim obilježjima, i borba protiv nje i njenog Šerijata predstavlja jasno djelo kufra. Dokaza za to je previše. Međutim, nije dozvoljeno “brkati” vrijeđanje vjere sa vrijeđanjem ličnosti daija onda kada dođe do razilaženja. Nije dozvoljeno brkati vrijeđanje vjere sa ismijavanjem izgleda tih daija i njihovim postupcima, niti je dozvoljeno “brkati” vrijeđanje vjere sa ličnim neprijateljstvom koje se možda nađe između određenih ljudi.
Primjer koji nam pojašnjava nužnost pravljenja između ovih stvari i štetu njihova “brkanja”.
Ismijavanje brade:
Ukoliko osoba koja se ismijava svojim ismijavanjem cilja bradu u cjelini kao sunnet od sunneta1 Allahova Poslanika alejhisselam, onda je to kufr (nevjerstvo). Ukoliko ne zna da je brada sunnet i ismijava se sa bradom pojasniće mu se i protiv njega uspostaviti dokaz. Pa ako on i dalje ustraje u svom ismijavanju – biva nevjernik. Ovo neće važiti kod ismijavanja sa nečim što je opće poznato da je od vjere poput Kur'ana, namaza i tome sličnih specifičnosti islama, tada osoba takvim ismijavjanjem postaje nevjernik bez prethodnog pojašnjenja, jer su pomenute stvari poznate svakom muslimanu, osim ako se radi o onome ko je tek prihvatio islam. Dokaz gore pomenutom je to što je Allah presudio kufrom onima koji su se bez ikakve potrebe ismijavali sa hafizima Allahove Knjige. Njihovo ispričavanje nije bilo prihvaćeno. Kaže Uzvišeni:
وَلَئِن سَأَلْتَهُمْ لَيَقُولُنَّ إِنَّمَا كُنَّا نَخُوضُ وَنَلْعَبُ قُلْ أَبِاللّهِ وَآيَاتِهِ وَرَسُولِهِ كُنتُمْ تَسْتَهْزِؤُونَ * لاَ تَعْتَذِرُواْ قَدْ كَفَرْتُم بَعْدَ إِيمَانِكُمْ إِن نَّعْفُ عَن طَآئِفَةٍ مِّنكُمْ نُعَذِّبْ طَآئِفَةً بِأَنَّهُمْ كَانُواْ مُجْرِمِينَ
“A ako ih zapitaš, oni će sigurno reći: “Mi smo samo razgovarali i zabavljali se.” Reci: “Zar ste se Allahu i ajetima Njegovim i Poslaniku Njegovu rugali? Ne ispričavajte se! Jasno je da ste nevjernici, nakon što ste bili vjernici.” (Et-Tevba 65-66.)2
Kažemo: Allah je taj koji sudi, Njegovom sudu se ne može prigovoriti. On je najmudriji sudija i Njegov sud je ispravan jer On zna sve tajne i ono što je u prsima ljudi. Uzvišeni je presudio da su se pomenuti ljudi ismijavali sa Allahom, Njegovim ajetima i Poslanikom, stoga mi ne sumnjamo u Allahov sud. Međutim, da li se u Allahovoj Knjizi ili sunnetu Njegova Poslanika alejhisselam, spominje da je Uzvišeni ismijavanje izgledom karija ili njihovim ahlakom nazvao ismijavanjem Allahu, Njegovim ajetima i Poslaniku? Stoga, riječi ovih ljudi, koje se spominju u predaji, su predstavljale dvosmislene riječi u tekfiru kod kojih se treba pogledati cilj osobe prije nego se protekfiri: Da li je tim ismijavanjem ciljao ismijavanje sa njima (karijama u pomenutom primjeru) zbog njihova dina i hifza; ili je pak ciljao samo pokuditi neka od tih svojstava kod nekih od njih, ili vrijeđanje na osnovu ličnog neprijateljstva. Ovo pojašnjenje po pitanju dvosmislenih riječi je neophodno kada je u pitanju naš sud koji se zasniva na spoljašnjosti. Međutim, što se tiče Allahova suda koji zna sve tajne i ono što je u prsima ljudi, On Uzvišeni – koji najiskrenije govori – nas je obavijestio da su pomenuti ljudi svojim ismijavanjem ciljali ismijavanje Allahom, Njegovim ajetima i Poslanikom.
Ako neko kaže: Zašto ih onda Poslanik alejhisselam, nije ubio ako su oni postali nevjernici i murtedi? A u hadisu stoji: “Ko promijeni svoju vjeru ubijte ga.” Kažemo: Odgovor je očit a leži u nastavku ajeta: “Ako nekima od vas i oprostimo, druge ćemo kazniti zato što su zlikovci.” Ajet ukazuje da su se svi koji su učinili kufr pokajali i ispoljili teobu i kajanje zbog učinjenog djela. Međutim, njih je bilo dvije skupine:
- Prva skupina koja se iskreno pokajala i to su oni kojima je Allah oprostio,
- I druga, koja nije bila iskrena a koja je ispoljila teobu iz nifaka. To su oni kojima je Allah zaprijetio kaznom zato što su zlikovci.
A što se tiče dunjaluka oni su ispoljili teobu na osnovu koje su sačuvali svoju krv. Pogledaj govor Ibn-Hazma u njegovom djelu “El-Muhalla” 11/207.
Međutim, ukoliko postoji indirektan dokaz koji nam ukazuje da osoba koja se ismijava bradom određenog muslimana to radi iz nekog drugog cilja, mimo onoga što smo gore spomenuli, već, na prmijer, zbog toga što je brada raščupana, onda to nije kufr, ali je haram zbog riječi Uzvišenog: “O vjernici neka se muškarci jedni drugima ne rugaju, možda su oni (drugi) od njih bolji. A ni žene ženama drugim, možda su one (druge) bolje od njih.” (El-Hudžurat, 11). I kaže Poslanik alejhisselam: “Dovoljno je čovjeku šera da omalovažava svoga brata muslimana.” Hadis bilježi Muslim.
Ukoliko ga, pak, kritikuje zbog njegova ružna izgleda, raščupane kose i glave i zbog njegove nemarnosti po tom pitanju, onda u tome nema prepreke, šta više, to predtsvlja naređivanje činjenja dobrih djela. U mursel predaji Ata’a ibn Jesara, koju bilježi Malik u svojoj “Muvetti” sa vjerodostojnim lancem prenosioca, stoji da je Allahov Poslanik alejhisselam, ušao u mesdžid, pa je nakon njega ušao čovjek raščupane kose i glave. Allahov Poslanik alejhisselam, mu rukom naredi da izađe. Kao da je tim postupkom ciljao da da čovjek dotjera svoju kosu i bradu. Čovjek je to uradio pa se vratio Allahovom Poslaniku alejhisselam, a on reče: “Ovo je bolje od toga da neko od vas dođe raščupane kose kao da je šejtan.” Predaju bilježi i Ebu-Davud, Nesai i Ahmed od Džabira ibn Abdullaha, bez spominjanja brade i upoređivanja sa šejtanom.
Zato se mora napraviti pomenuti tefsil jer poistovjećivanje ovih stvari vodi tekfiru osobe zbog stvari koje nisu kufr. Isti je slučaj i sa vrijeđanjem ličnosti daija i vjernika, ali ne zbog njihove vjere i tevhida već zbog dunjalučkog neprijateljstva, mržnje, zavisti i tome sličnih bolesti srca. Ili zbog lošeg ahlaka i posrtaja tih daija, ili njihovo vrijeđanje pod izgovorom odbrane vjere, poput onih koji ih optužuju da pretjeruju, da su površni, da nemaju pregled činjeničnog stanja i fikha (shvatanja, razumijevanja) u rezonovanju šerijatskih tekstova, i tome sličnim vrijeđanjima kojima se zavađene strane danas u našem vremenu međusobno često prepucavaju. Nije dozvoljeno zbog strasti i srdžbe poistovjećivati ove stvari i sve njih svrstavati u vrijeđanje vjere i Šerijata, a posebno ako se tako nešto desi od muslimana koji su poznati po davi i islahu. Koliko su samo vršnjaci od uleme napadali jedan drugog pa i pretjerali u tome da je ulema zbog toga ostavila međusoban džerh-kritiku vršnjaka ako nije pojašnjen.
Koliko je muslimana koji su međusobnim vrijeđanjem i napadanjem učinili nasilje jedan drugom, pa je stvar došla do te mjere da su se međusobno posvađali, okrenuli leđa jedan drugom a možda i pobili. Sve to je šejtansko zavođenje i grijeh kojeg nije dozvoljeno poistovjećivati sa vrijeđanjem vjere i Šerijata, niti tekfiriti na osnovu njega. Uzvišeni je u svojoj Knjizi napravio razliku između vrijeđanja vjere, Allaha i Njegova Poslanika, i vrijeđanja vjernika u cjelini. Pa kaže Uzvišeni govoreći o prvoj vrsti:
وَإِن نَّكَثُواْ أَيْمَانَهُم مِّن بَعْدِ عَهْدِهِمْ وَطَعَنُواْ فِي دِينِكُمْ فَقَاتِلُواْ أَئِمَّةَ الْكُفْرِ إِنَّهُمْ لاَ أَيْمَانَ لَهُمْ لَعَلَّهُمْ يَنتَهُونَ
“A ako prekrše zakletve svoje, poslije zaključenja ugovora s njima, i ako vjeru vašu budu vrijeđali, onda se borite protiv kolovođa kufra – za njih, doista, ne postoje zakletve – da bi se okanili.” (Et-Tevba, 12).
Šejhul-islam kaže: “Vrijeđanje vjere je ovdje spomenuto i zasebno izdvojeno kao pojašnjenje da je to najjači sebeb koji iziskuje ubistvo. Zato se onaj ko vrijeđa vjeru kažnjava žešće za razliku od drugih koji su samo prekršili ugovor.” (Es-Sarimul meslul, 14)
I kaže, u pomenutom izvoru na 17. stranici: “Stoga pritvrđeno je da je svako ko vrijeđa vjeru kolovođa u kufru.”
I kaže Uzvišeni:
إن الذين يؤذون الله ورسوله لعنهم الله في الدنيا والآخرة وأعد لهم عذاباً مهيناً
“One koji Allaha i Poslanika Njegova budu vrijeđali Allah će i na ovom i na onom svijetu prokleti, i sramnu im patnju pripremiti.” (El-Ahzab, 57)
Šejhul-islam je govorio i o ovom ajetu i spomenuo kako ovaj ajet na nekoliko načina ukazuje na kufr onoga ko vrijeđa Allaha i Njegova Poslanika alejhisselam. Govor je poduži zato se vrati na njega jer je jako bitan i sadrži različite koristi.
– Što se tiče druge stvari (tj. vrijeđanje vjernika u cjelini) Allah, subhanehu ve teala, govoreći o tome kaže:
والذين يؤذون المؤمنين والمؤمنات بغير ما اكتسبوا فقد احتملوا بهتاناً وإثماً مبينا
“A oni koji vjernike i vjernice vrijeđaju, a oni to ne zaslužuju, tovare na sebe klevetu i grijeh očiti.” (El-Ahzab, 58)
Pogledaj kako je Uzvišeni u dva ajeta koji dokaze jedan za drugim napravio razliku između onih koji vrijeđaju Allaha i Njegova Poslanika alejhisselam, i onih koji vrijeđaju vjernike. Prve je prokleo na dunjaluku i ahiretu i pripremio im sramnu patnju što sa nekoliko aspekta ukazuje na kufr takvih, kako to spominje Šejhul-islam, za razliku od drugih koje Uzvišeni nije nazvao nevjernicima niti ih je prokleo već ih je zastrašio i nazvao griješnicima. I zato je onaj ko vrijeđa Allaha ili Njegova Poslanika alejhisselam, kafir, murted, njegova kazna je ubistvo, za razliku od onoga ko vrijeđa vjernike. Spominjanje potvore i grijeha općenito ne iziskuje ubistvo onoga ko ih počini. Pogledaj “Es-Sarimul meslul”, 578. str.
Takva je bila pravda ashaba, ridvanullahi alejhim, i njihovo shvatanje. Ashabi nisu vjeru uzeli kao štit od ljudi, nisu vrijeđanje koje je bilo upućeno njima prebacivali na račun vjere, kako bi bili strožiji u sudu i kazni. Od njihova fikha (shvatanja) je to što oni nisu poistovjećivali onoga ko njih vrijeđa i psuje sa onima koji vrijeđaju vjeru ili Poslanika alejhisselam. Bilježi Nesai i Ahmed od Ebu-Berzeta el-Eslemija da se neki čovjek grubo ponio prema Ebu-Bekru, u drugom rivajetu stoji da je opsovao3 Ebu Bekra – pa rekoh: “O halifo Allahova Poslanika, hoću li udariti njegov vrat?” On reče: “Teško tebi! Niko na to nema pravo nakon Allahova Poslanika alejhisselam.”4
Ulema je, također, napravila razliku između onoga ko psuje ashabe i vrijeđa ih vrijeđanjem koje se tiče njihove vjere – a tevaturom je poznata njihova pravednost i čistoća – i onoga ko ih psuje iz drugih razloga. Kadi-Ijad prenosi od imama Malika, rahimehullahu teala, da je rekao: “Ko psuje nekog od ashaba Allahova Poslanika alejhisselam: Ebu-Bekra, Omera, Osmana, Muaviju ili Amra ibnul Asa i kaže da su bili u zabludi i kufru – takav će se ubiti. A ko ih psuje nečim mimo toga, kao što se ljudi psuju, kazniće se žestokom kaznom.” “Eš-Šifa” 2/308.
Šejhul-islam prenosi u svojoj kjizi “Es-Sarimul meslul” 570. str., od nekih hanbelija da kažu: “To mišljenje je odbranio i Kadi Ebu J'ala, da je nevjernik onaj ko psuje ashabe psovkom kojom ih napada zbog vjere i pravde. A ako ih psuje zbog nečeg drugog, kao da psuje oca nekog od njih i tome slično, neće biti nevjernik.” Zatim je Šejhul-islam spomenuo da je imam Ahmed u Mervezijevom rivajetu rekao: “Ko opsuje Ebu-Bekra, Omera i Aišu ne smatram ga da je u islamu.” U rivajetu imama Abdullaha i Ebu-Taliba imam Ahmed je zastao po pitanju ubistva takve osobe. Spomenuo je samo tazir što ukazuje da mu nije presudio kufrom. Potom je Šejhul-islam prenio govor Kadi-Ijada koji kaže: “Riječi imama Ahmeda: ’Ne smatram ga da je u islamu’ se mogu odnositi na onoga ko ih opsuje psovkom koja se odnosi na njihovu pravednost poput riječi čovjeka: ’Učinili su zulum, postali fasici nakon Poslanika alejhisselam, i bespravno uzeli hilafet.’ A njegov govor o neubijanju onoga ko opsuje ashabe se odnosi na psovku koja nije na račun njihove vjere poput riječi: ’Nisu bili učeni, nisu poznavali politiku, niti su bili hrabri. Među njima je bilo onih koji su bili škrti i voljeli dunjaluk.’ I tome slično.” Završen citat Šejhul-islama iz “Es-Sarimul meslula” 570, 571, 586 i 587. stranica.
Prethodilo je govor Šejhul-islama o razlici između onoga ko psuje ashabe psovkom koja ne utiče na njihov adalet (pravednost) i njihov din – poput onih koji ih opisuju škrtošću, strahom, slabim znanjem, ne posjedovanjem zuhda i tome sličnim stvarima – te da takvi zaslužuju tazir ali time nisu kafiri, i onih koji pređu tu granicu i tvrde da su se oni odmetnuli nakon Poslanika alejhisselam, osim par njih. U kufr takve osobe nema sumnje.5
U knjizi “Savaikul muhrika fir-reddi ala ehlil bid'a vez-zendeka” od Ibn-Hadžera el-Hejsemija (preselio 974.h.), kod spomena razilaženja oko tekfira osobe koja psuje ashabe, stoji: “Ukoliko psuje sve ashabe onda nema sumnje u njegov kufr, isti je slučaj ukoliko opsuje makar jednog ashaba zbog toga što je ashab, jer ismijavanje suhbeta (druženja sa Allahovim Poslanikom alejhisselam) predstavlja ismijavanje sa Poslanikom alejhisselam. Ovako se trebaju shvatiti i riječi Tahavije koji kaže: ’Mržnja ashaba je kufr’. Mržnja svih ashaba ili mržnja nekih od njih zbog njihova suhbeta je kufr, u to nema sumnje. A što se tiče psovanja ili mržnje nekog od njih zbog neke druge stvari, to nije kufr.” Završen citata iz pomenute knjige 256. str.
Slično ovom je i ono što je rekao imam Malik6 i drugi, o tekfiru onih koji u svojim srcima nose mržnju i prezir prema ashabima, a kao dokaz navode riječi Uzvišenog:
مُّحَمَّدٌ رَّسُولُ اللَّهِ وَالَّذِينَ مَعَهُ أَشِدَّاء عَلَى الْكُفَّارِ رُحَمَاء بَيْنَهُمْ تَرَاهُمْ رُكَّعًا سُجَّدًا يَبْتَغُونَ فَضْلًا مِّنَ اللَّهِ وَرِضْوَانًا سِيمَاهُمْ فِي وُجُوهِهِم مِّنْ أَثَرِ السُّجُودِ ذَلِكَ مَثَلُهُمْ فِي التَّوْرَاةِ وَمَثَلُهُمْ فِي الْإِنجِيلِ كَزَرْعٍ أَخْرَجَ شَطْأَهُ فَآزَرَهُ فَاسْتَغْلَظَ فَاسْتَوَى عَلَى سُوقِهِ يُعْجِبُ الزُّرَّاعَ لِيَغِيظَ بِهِمُ الْكُفَّارَ وَعَدَ اللَّهُ الَّذِينَ آمَنُوا وَعَمِلُوا الصَّالِحَاتِ مِنْهُم مَّغْفِرَةً وَأَجْرًا عَظِيمًا
“Muhammed je Allahov poslanik, a njegovi sljedbenici su strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom; vidiš ih kako se klanjaju i licem na tle padaju želeći Allahovu nagradu i zadovoljstvo, – na licima su im znaci, tragovi od padanja licem na tle. Tako su opisani u Tevratu. A u Indžilu: oni su kao biljka kad izdanak svoj izbaci pa ga onda učvrsti, i on ojača, i ispravi se na svojoj stabljici izazivajući divljenje sijača, – da bi On s njima (ahabima) najedio nevjernike. A onima koji vjeruju i dobra djela čine Allah obećava oprost i nagradu veliku.” (El-Feth, 29)
Šejhul-islam kaže: “Ako Allah njima srdi nevjernike onda svako koga ashabi srde saučestvuje sa nevjernicima u poniženju i sramoti koju im je Allah propisao zbog njihova kufra. A neće saučestvovati sa kafirima u njihovoj srdžbi prema ashabima, zbog koje im je Allah propisao poniženje, osim onaj ko je i sam nevjernik. Ovo pojašnjava činjenica da su riječi Uzvišenog ’da bi On s njima (ahabima) najedio nevjernike’ obrazloženje propisa na osnovu odgovarajućeg opisa, jer kufr je ovdje odgovarajući opis radi kojeg se njegov vlasnik srdi…” “Es-Sarimul meslul” 579.
Stoga obaveza je napraviti razliku između općenite srdžbe i mržnje i vjerske srdžbe i mržnje prema ashabima o kojoj Allahov Poslanik alejhisselam, kaže: “Neće (ne može) mrzeti ensarije čovjek koji vjeruje u Allaha i u Sudnji dan.” Hadis bilježi Muslim. U dva “Sahiha” se od Enesa, radijellahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik alejhisselam, rekao: “Znak imana je ljubav prema ensarijama, a znak nifaka je mržnja ensarija.” Ove riječi Poslanika alejhisselam, se odnose na onoga ko ih mrzi, psuje i vrijeđa zbog njihove vjere, džihada i pomaganja istine, kako to spominje Uzvišeni govoreći o njihovim najvažnijim svojstvima: ’… strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom…’ pa sve do riječi Uzvišenog, ’da bi On s njima (ahabima) najedio nevjernike…’
Za razliku od onoga ko neke od njih mrzi ili vrijeđa zbog nekig drugih stvari, jer nešto od toga se dešavalo i među samim ashabima, u prisustvu Allahova Poslanika alejhisselam. Dešavala su se međusobna vrijeđanja, srdžba, prepirke i želja za sukobom koju im je Allahov Poslanik alejhisselam negirao. Allahov Poslanik alejhisselam, ih je smirio ali ih nije zbog toga protekfirio7. Isti je slučaj sa onim što se među njima desilo nakon smrti Allahova Poslanika alejhisselam, od međusobnih ratova, sukoba, vrijeđanja i neprijateljstva, na osnovu kojeg nisu jedni drugima presudili kufrom ili nifakom, jer su u svemu tome bili mudžtehidi. Ashabi su tada jedan od dva čovjeka: ili mudžtehid koji je pogriješio a koji ima jednu nagradu zbog toga što je želio hajr; ili mudžtehid koje je pogodio i koji ima dvije nagrade.
Isto tako kažemo i za one koji napadaju ensarije (pomagače) dina u svakom vremenu; ne treba se tekfiriti svako ko mrzi ili vrijeđa nekog od njih zbog dunjaluka ili nekog drugog sebeba koje smo ranije spomenuli, već se tekfiri onaj ko ih mrzi zbog njihova pomaganja vjere i tevhida ili zbog toga što su se okitili svojstvima koje Allah voli a zbog kojih se nevjernici srde.
Ensarije vjere u svakom vremenu imaju udjela u onome što se desilo ensarijama Allahova Poslanika alejhisselam. Šejhul-islam, nakon što je u “Es-Sarimu” spomenuo gore pomenute hadise o onima koji mrze ensarije, kaže: “Ko saučestvuje sa ensarijama u pomaganju Allahove vjere i Njegova Poslanika alejhisselam, shodno svojoj mogućnosti, on je u suštini njihov saučesnik. Kao što kaže Uzvišeni: ’O vi koji vjerujete budite Allahovi pomagači’, (Es-Saff, 14).” “Es-Sarimul meslul” 581.
Gospodaru moj, Vječni, Živi, učini nas od pomagača Tvoje vjere. Stoga je obaveza da se prema svakom ko mrzi nekoga od pomagača dina i tevhida u bilo kom vremenu, napravi ovaj tefsil, a ne da se sve to smatra kufrom bez ikakva tefsila.
Autor: Ebu Muhammed el-Makdisi
Iz knjige “Selasinija – upozorenje na pretjerivanje u tekfiru”
Fusnote:
1 Šejh Makdisi svojim riječima da je brada sunnet Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, cilja definiciju sunneta u hadisu a ne u fikhu. Jer u hadisu sunnet je između ostalog ono što je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uradio, dok je u fikhu sunnet djelo kojeg ukoliko čovjek uradi ima nagradu a ukoliko ga ostavi nema kaznu. S obzirom da su učenjaci stava da je puštanje brade obaveza (vadžib) kažemo: Ako kažemo da je brada sunnet onda time ciljamo hadisku definiciju hadisa, a ukoliko kažemo da je brada važib onda ciljamo fikhsku definiciju, jer je njeno brijanje haram. Op.red.
2 Šubha: Ako neko kaže: Riječi onih koji su se ismijavali sa karijama, a koje je Allah nazvao nevjernicima u suri Beraet, su glasile: “Nismo vidjeli da iko ima veće stomake, lažljivije jezike, i da je strašljiviji u boju od ovih naših karija.” Tako se spominje u povodu objave ovog ajeta. Pored toga Allah je ove riječi svrstao u ismijavanje Allahom, Njegovim ajetima i Poslanikom, i zbog njih ih nazvao nevcjernicima. Kaže Uzvišeni: “Licemjeri se plaše da se vjernicima ne objavi sura koja bi im otkrila ono što je u srcima licemjera. Reci: ’Samo se vi rugajte, Allah će doista na vidjelo iznijeti ono čega se vi plašite.’ A ako ih zapitaš, oni će sigurno reći: ’Mi smo samo razgovarali i zabavljali se.’ Reci. Zar ste se Allahu i ajetima Njegovim i Poslaniku Njegovu rugali? Ne ispričavajte se! Jasno je da ste nevjernici, nakon što ste bili vjernici.” (Et-Tevba, 64-66).
3 Ovdje napominjemo da psovka u arapskom jeziku nije poput poduže liste bezobraznih psovki u našem jeziku. Kada sa arapskog riječ šeteme prevodimo kao opsovao onda je to psovka poput riječi čovjeka: Majmune, magarcu, i tome slično. Uzvišeni je sačuvao arapski jezik na kojem je objavio svoju Knjigu od vulgarnih riječi koje su i te kako proširene u drugim jezicima. Op.red.
4 Pogledaj detaljnije o tome “Es-Sarimul meslul” 93. stranica pa naviše.
5 Vrati se na 11 grešku u tekfiru: ”Generalizacija pravila ko ne tekfiri kafira i on je kafir, bez ikakava tefsila.”
6 Pogledaj: “Hilje” od Ebu-Nuajma 6/327, Kurtubijev tefsir.
7 Pogledaj o tome slučaj potvore koji se prenosi u dva Sahiha od Aiše, radijellahu anha.
