Za vrijeme jedne diskusije rečeno mi je:
“Ti nisi slobodan.”
“Zašto?” – upitao sam.
“Da li vjeruješ u postojanje Boga?” – rekao je on.
“Da, vjerujem.”
“Da li postiš i da li se moliš Bogu?”
“Da.”
“Pa, onda ti nisi slobodan.”
Nakon toga sam ja njega upitao: “Kako možeš da kažeš da ja ne razmišljam slobodno?”
“Zato što vjeruješ u besmislice koje uopšte ne postoje“, rekao mi je on.
“A ti? U šta ti vjeruješ? Šta ti misliš ko je stvorio univerzum i život?” – upitao sam ga.
“Priroda!”
“Ali šta je to priroda?”
“To je neograničena tajna sila čije se manifestacije mogu doživjeti organima čula”, odgovorio je on.
Na to sam mu rekao: “Razumio sam tvoj odgovor kao nešto čime me želiš spriječiti da vjerujem u “nepoznatu silu” jer želiš da vjerujem u neku drugu, isto tako nepoznatu silu. Ali, pitanje je: Zašto bi se ja odrekao moga Boga zbog nekog drugog, isto tako nepoznatog, ali lažnog boga, naročito kad sam u Njemu pronašao mir, spokojstvo i udobnost, dok tvoj lažni bog priroda ne odgovara na moje molitve niti mi pruža udobnost?”
Ovo je ukratko slučaj modernista (“slobodoumnih ljudi“) koji vole da pričaju o slobodi mišljenja. Za njih je sloboda mišljenja sinonim za slobodu odricanja od Jednog Boga. Međutim, ovo nije sloboda mišljenja, već sloboda ateizma. Počevši od ovih pretpostavki, oni optužuju islam za ograničavanje slobode mišljenja, jednostavno zbog toga što islam zabranjuje ateizam. Ali, pitanje je: Da li su sloboda mišljenja i ateizam jedna te ista stvar, i da li je ateizam stvaran i neophodan preduslov za slobodu mišljenja? Zavedeni historijom evropskog liberalizma, oni zanemaruju činjenicu da, ako su određene okolnosti nametnule širenje ateizma u Evropi, to ne znači da bi se ista stvar trebala desiti svuda u svijetu.
Nema sumnje da je imidž hrišćanstva, predstavljen srednjovjekovnom evropskom crkvom koja je suzbijala nauku, mučila naučnike i širila laži o Božijem govoru, otjeralo slobodoumne ljude u ateizam. Intelektualci Evrope su morali da biraju između dva nepomirljiva stava: prirodno vjerovanje u Boga ili vjerovanje u teorijske i praktične naučne činjenice.
Evropski intelektualci su u prirodi pronašli djelomično sklonište od te dileme. Dakle, rekli su crkvi: „Ne treba nam vaš bog u čije ime ste nas porobili, nametnuli nam ogromne zahtjeve i podvrgli nas tiranskoj diktaturi i praznovjerju. Vjerovanjem u vašeg boga, mi bi smo vodili asketski život pustinjaka i samotnjaka. Stoga, mi odbijamo da izvršimo vaša naređenja. Mi ćemo, dakle, imati novog boga koji posjeduje većinu kvaliteta vašeg boga, ali koji nema crkvu da nas podjarmljuje, niti da nam nameće bilo kakve moralne, intelektualne ili materijalističke obaveze, kao što to vaš bog čini.“
U islamu ne postoji ni jedna jedina stvar koja bi intelektualce otjerala u ateizam. Tu nema dilema koje dovode naše mišljenje u nedoumicu. Postoji samo jedan Bog! On je stvorio sva bića, i svi ćemo se vratiti Njemu. Ovo je jasan i jednostavan koncept u koji će i naturalisti (prirodnjaci) i ateisti teško moći da posumnjaju.
Historija svjedoči da islamska vjera i njen sistem vlasti nisu nikada došli u sukob sa naukom, odnosno sa primjenom naučnih teorija. Ni jedan naučnik u islamu nije nikada spaljen niti mučen zbog otkrivanja ili objavljivanja naučnih činjenica. Istinska nauka nije u sukobu sa islamom i sa vjerovanjem da je Bog sve stvorio. Islam poziva ljude da proučavaju kosmos i zemlju i da razmišljaju o njihovom postanku da bi otkrili postojanje Boga. Treba imati na umu da su mnogi zapadni naučnici koji nisu vjerovali u Boga otkrili Njegovu egzistenciju kroz odgovarajuća naučna istraživanja. Ne postoji ništa u islamu što bi moglo otjerati ljude u ateizam.
Zagovornici ateizma na Istoku nisu ništa drugo nego slijepi sljedbenici svojih nekadašnjih kolonijalnih gospodara. Oni bi željeli da imaju slobodu da napadnu vjeru i sve vrste bogosluženja i da podstiču ljude da napuste svoju vjeru. Ali zašto oni žele takvu slobodu? U Evropi su ljudi tražili da se napadne vjera kako bi oslobodili svoje umove od praznovjerja i kako bi oslobodili narod od opresije i tiranije. Ali, ako im islamska vjera već daje svu slobodu koja im je potrebna ili koju žele, zašto bi je onda napali? Istina je da ti takozvani liberali nisu zainteresovani za slobodu mišljenja. Oni su više zainteresovani za širenje moralne korupcije i nekontrolisane seksualne anarhije. Oni koriste slobodu mišljenja kao masku kako bi sakrili svoje prave motive. To nije ništa više nego kamuflaža u njihovom odvratnom ratu protiv islamske vjere i morala. Oni su protiv islama jer, kao što bi to oni rekli, islam ograničava slobodu mišljenja. Oni su protiv islama samo zato što se islam zalaže za oslobođenje čovječanstva od dominacije najnižih ljudskih strasti.
Zagovornici „slobode mišljenja” tvrde da je islamski sistem vlasti diktatorski jer u njemu država ima ogromnu moć. Najgore je, kažu oni, što država uživa ogromnu moć i vlast u ime vjere koja je veoma atraktivna za ljude, pa se oni slijepo potčinjavaju njenoj tiranskoj vladavini. Prema tome, zaključili su oni, ova ogromna moć dovodi do diktature, a obični ljudi postaju robovi koji nemaju prava da misle sami za sebe. Sloboda mišljenja je zauvijek izgubljena. Niko se ne smije usuditi da izazove vladare, a onaj ko to učini je optužen za pobunu protiv Boga i vjere. Te lažne optužbe su najbolje demantovane sljedećim ajetima iz Kur’ana:
“…i koji se o poslovima svojim dogovaraju…” (Eš-Šura, 38)
“…i kada ljudima sudite, pravično im sudite…” (En-Nisa’, 58)
Ebu Bekr, prvi halifa, je rekao: “Pokoravajte se meni dok se ja budem pokoravao Allahu i Poslaniku, a ako se suprotstavim Allahu i Poslaniku, nemojte mi se pokoravati.”
Omer, koji je također bio halifa, obratio se muslimanima rekavši im sljedeće: “Ispravite me ako otkrijete bilo kakvo nepoštenje u meni.“ Jedan čovjek iz publike je uzviknuo: “Kunem se Allahom Svemogućim, ako bi smo otkrili bilo kakvo nepoštenje u tebi, mi bi smo te ispravili našim sabljama.“
Istina je da su opresija i tiranija vladale u ime vjere. Također je tačno da takva opresija i dalje dominira u nekim zemljama u ime vjere. Ali, da li je vjera jedina maska korištena od strane diktatora? Je li Hitler vladao u ime vjere? Čak je i Rusija priznala da je i Staljin bio diktator i tiranin koji je upravljao policijskom državom. Ali, da li je Staljin vladao u ime vjere? Da li su svi tirani i diktatori, uključujući Mao Ce Tunga, Franka i Čang Kaj Šeka, vladali u ime religije? Nema sumnje da je dvadeseti vijek, koji je uspio da se otarasi vjerske dominacije, svjedok najmonstruoznijih diktatura koje su obmanule čovječanstvo svojim atraktivnim imenima.
Niko ne brani diktaturu. Ni jedan čovjek sa slobodnim intelektom i savješću je ne bi odobrio. Ali, svaki plemeniti princip bi se mogao eksploatisati i iskoristiti kao maska za skrivanje ličnih ambicija. Francuska revolucija je svjedok najgnusnijih zločina koji su počinjeni u ime slobode. Ali ovo ne treba da se uzme kao izgovor za borbu protiv slobode. Stotine nedužnih ljudi je zatvoreno, mučeno ili ubijeno u ime ustava. Da li bi se onda trebali ukinuti svi ustavi? Opresija i tiranija su dominirale nekim zemljama u ime vjere. Trebamo li se, dakle, odreći svih vjera? Bilo bi ispravno da se odreknemo vjere ako ta vjera zastupa opresiju i nepravdu. Ovo se ne može reći za islam koji je uspostavio najplemenitije principe istinske pravde i jednakosti, ne samo među muslimanima, već i između muslimana i njihovih smrtnih neprijatelja.
Protiv tiranije se najbolje borimo podučavajući ljude da vjeruju u Boga i da poštuju slobodu koja im je zagarantovana od strane vjere. Muslimani ne smiju dozvoliti svom vladaru da učini nepravdu, već ga trebaju držati u granicama njegove legalne moći. Ne mislim da je i jedan sistem želio da uspostavi pravdu u istoj mjeri kao što je to islam učinio. Islam zahtijeva od ljudi da isprave vladara ako je nepravedan. Poslanik Muhammed, sallAllahu alejhi we sellem, je rekao: ”Najvrijedniji džihad je reći riječ istine pred nepravednim vladarem.”
Upravo zbog ovog principa, ljudi su se pobunili protiv Osmana, trećeg halife, kada su mislili da je odstupio od pravog puta, iako je pobuna donijela čak i veća odstupanja.
Na kraju bi smo željeli da damo savjet ovim “progresivnim slobodnim misliocima”: Istinski način oslobođenja od tiranije se ne postiže napuštanjem vjere već buđenjem revolucionarnog duha kod ljudi kako bi se izazvao osjećaj mržnje prema nepravdi. Ovaj duh je u suštini duh islamskog naroda.
Autor: Muhammed Kutb
Iz knjige: Islam – pogrešno shvaćena vjera
Prijevod za Put vjernika: H.D.
