Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda je 22. novembra 1967. raspravljalo je o rezoluciji koja će postati najvažnija direktiva međunarodne zajednice o izraelsko-palestinskom sukobu od plana podjele Palestine iz 1947. godine. Diskusija se ticala ishoda rata 1967. godine, tokom kojeg je Izrael trijumfovao nad svojim arapskim susjedima kako bi zauzeo Zapadnu obalu i Istočni Jerusalem od Jordana, Pojas Gaze i Sinajski poluotok od Egipta i Golansku visoravan od Sirije.
Tadašnji izraelski ministar vanjskih poslova je u Vijeću sigurnosti izjavio: „Poštovat ćemo i u potpunosti održavati situaciju sadržanu u sporazumima o prekidu vatre dok in ne naslijede mirovni sporazumi između Izraela i arapskih država koji će okončati ratno stanje.“ No, kako to piše Michael Sfard u autorskom tekstu za Foreign Policy, “to što je Eban rekao nije bilo sasvim tačno”.
U vrijeme kada je on dao ovu izjavu, Izrael je već jednostrano primjenjivao svoj zakon nad Istočnim Jerusalemom; uradit će isto 15 godina kasnije formalno pripajajući Golansku visoravan. A, tokom proteklih 59 godina, širenje naselja na Zapadnoj obali produbit će izraelsku kontrolu i učiniti da vojno povlačenje izgleda sve manje vjerovatno. (Izrael je vratio Sinajski poluotok Egiptu kao dio mirovnog sporazuma iz 1979.)
Gdje Izrael krši međunarodno pravo
Nebulozne diplomatske izjave na stranu, Ebanov govor će definisati zvaničnu izraelsku poziciju u vezi Zapadne obale za narednih 50 godina: konačni status ove okupirane teritorije trebao je biti određen u pregovorima preko posrednika. To jeste, sve do prije nekoliko godina, kada je premijer Benjamin Netanyahu počeo otvoreno provoditi politiku jednostrane aneksije, piše Sfard. Nedavni birokratski manevar unutar njegove nove krajnje desničarske vlade, podsjeća autorica, gotovo je ozvaničio aneksiju započevši proces prenosa mnogih ovlasti na Zapadnoj obali sa vojnih na civilne vođe, što je u suprotnosti s međunarodnim pravom.
Izrael je od samog početka nastojao ovjekovječiti svoj jednostrani suverenitet na Zapadnoj obali. Decenijama, dok su uzastopne izraelske vlade slatkorječivo govorile svijetu o rješavanju budućeg statusa okupirane teritorije kroz pregovore, postupci ove države na terenu pričali su potpuno drugačiju priču.
Prema međunarodnom zakonu, okupatorska država se smatra privremenim administratorom, a ne vladarom teritorije koju zauzima. To znači da je u obavezi da sačuva stanje od prije zauzimanja teritorije što je više moguće. Ali na Zapadnoj obali, Izrael je učinio suprotno – ponašajući se kao vladar tako što je iskoristio zemlju i resurse teritorije u službi kolosalnog projekta kolonizacije, uglavnom u obliku izraelskih naselja.
Od 1967. Izrael je izgradio više od 130 naselja (i pomogao u izgradnji oko 140 doseljeničkih ispostava) na Zapadnoj obali; danas na toj teritoriji živi 700 000 izraelskih doseljenika, od kojih gotovo 230 000 u Istočnom Jerusalemu, prema Peace Now, izraelskoj nevladinoj organizaciji u kojoj ja radim kao pravni savjetnik. Izraelski doseljenici, koji imaju puna građanska i politička prava i besprijekorno su povezani s izraelskom infrastrukturom i resursima, žive zajedno s milionima Palestinaca koji su pod izraelskom vojnom vlašću i koji nemaju pravo glasa o tome kako se njima upravlja. Brojne vodeće izraelske i međunarodne nevladine organizacije uporedile su ovaj razdvojeni sistem sa aparthejdom.
Međunarodni zakoni ratovanja, kao i statut Međunarodnog krivičnog suda (ICC) smatraju premještanje civilnog stanovništva okupatorske države na okupiranu teritoriju ratnim zločinom. Zajedno sa zabranom prisilnog premještanja unutar teritorije i deportacija izvan teritorije okupiranog naroda – ICC je podigao optužnicu protiv ruskog predsjednika Vladimira Putina za ovog drugo – ova zabrana je osmišljena da osigura da okupatorska sila ne vrši demografski inženjering nad okupiranom teritorijom. Ali jasno je da je Izrael radio upravo to, i sada planira dodatno eskalirati situaciju kroz daljnje širenje naselja.
Ipak, riječi i izjave imaju poseban značaj kako u međunarodnim odnosima tako i u međunarodnom pravu. Dakle, uprkos brojnim nedvosmislenim dokazima da Izrael primjenjuje svoj suverenitet na Zapadnoj obali, bez zvanične deklaracije o aneksiji – i sa teritorijom koja je službeno pod vojnom, a ne civilnom komandom – svijet nije tretirao postupke Izraela kao kršenje jednog od osnovnih principa međunarodnog prava: zabrane jednostrane aneksije teritorije okupirane silom.
Izraelske riječi su jedno, postupci sasvim nešto drogo
Jaz između izraelskih riječi i postupaka na Zapadnoj obali počeo se mijenjati 2017. godine, kada su zvaničnici u tadašnjoj Netanyahuovoj vladi počeli raspravljati o planovima za jednostranu aneksiju teritorije, piše dalje Sfard.
Tog decembra, Netanyahuova vladajuća stranka Likud donijela je rezoluciju kojom se svojim zakonodavcima nalaže da „traže“ potpunu aneksiju Zapadne obale. Ali onima koji su glasali za rezoluciju bilo je jasno da ona ima samo deklaratorni status i da se ne može odmah implementirati zbog međunarodnih prigovora.
Potom je, uoči izraelskih izbora 2019, i pojave tzv. „sporazuma stoljeća“ tadašnjeg američkog predsjednika Donalda Trumpa koji je propisao djelimičnu izraelsku aneksiju Zapadne obale, Netanyahu izjavio u intervjuima da će on promovisati „postepeno“ primjenjivanje izraelskog suvereniteta nad ovom teritorijom. Netanyahu je izjavio da je razgovarao o „aneksiji uz američku saglasnost“, sa Trumpovom administracijom.
Netanyahu je od tada nekoliko puta ponovio ovu poruku. Nova vlada koju je formirao prošle godine sa ekstremističkim strankama doseljenika u svom manifestu spominje „ekskluzivno pravo jevrejskog naroda nad cijelom zemljom Izrael“. Koalicioni sporazum između Likuda i tvrdolinijaške Religijske cionističke partije ministra finansija Bezalela Smotricha je konkretniji, u kojem se navodi: „Premijer će raditi na formulisanju i promociji politike prema kojoj se suverenitet primjenjuje na Judeju i Samariju.“ (Judeja i Samarija su biblijski nazivi za područja koja obuhvataju Zapadnu obalu i obično ih koriste izraelski desničari.)
Ovo je pozadina nedavne odluke Netanyahuove vlade da promijeni zvaničnu strukturu upravljanja Zapadnom obalom prenošenjem mnogih administrativnih ovlasti s vojne na civilnu komandu. Njegovi potezi bi trebali odagnati sve preostale sumnje da je Izrael u procesu potpunog pripajanja Zapadne obale — de jure.
Izraelska kolonizacija Zapadne obale
Krajem februara, Smotrich – priznati homofob i zagovornik jevrejske superiornosti – potpisao je sporazum s ministrom odbrane Yoavom Gallantom o prenosu niza vladinih ovlasti na Zapadnoj obali sa vojnog komandanta teritorije na Smotricha. (Pored toga što obavlja funkciju ministra finansija, Smotrich je i ministar u Ministarstvu odbrane.) Ovaj potez dogovoren je koalicionim sporazumom između Likuda i Vjerske cionističke partije.
Iako Smotrich nije dobio potpuni komandantov resor, ovaj transfer je ipak dramatično promijenio strukturu izraelskog režima na Zapadnoj obali: po prvi put je stavio mnoge administrativne ovlasti na okupiranoj teritoriji u ruke civila. Tim potezom je Smotrich de facto imenovan za guvernera Zapadne obale.
Prema ovom sporazumu, Smotrich (kojeg nazivaju „ministrom u Ministarstvu odbrane“) će imenovati civile na službene pozicije u vojnoj vladi, kao što je novoformirano mjesto zamjenika načelnika civilne uprave, nadležnog vojnog organa zaduženog za civilna pitanja za izraelske doseljenike i naselja na Zapadnoj obali; on će imenovati i pravne savjetnike ovih zvaničnika.
Štaviše, Smotrich će biti jedini odgovoran za osmišljavanje većeg dijela izraelske kolonizacijske politike na Zapadnoj obali. Pitanja kao što su dodjela zemljišta, planiranje i izgradnja u većini područja izvan palestinskih gradova i sela; provođenje zakona u vezi ilegalne gradnje od strane Palestinaca i Izraelaca; infrastruktura; dodjeljivanje vode; i još mnogo toga što sada spada u Smotrichevu nadležnost.
Neke od klauzula sporazuma čine prenos ovlasti netransparentnim predstavljajući de facto guvernera kao podređenog ministru odbrane. Ali ministar odbrane će imati pravo veta samo u ekstremnim slučajevima – kao naprimjer u slučaju velikih razaranja u palestinskim područjima – i, u svakom slučaju, ove odluke će zaobići vojnog komandanta. Smotrich ne krije da namjerava proširiti ovlasti izraelske vlade na naselja potpunim ukidanjem civilne administracije, čime bi izraelske vlasti dobile direktnu nadležnost nad Zapadnom obalom.
U sporazumu se također navodi da će de facto guverner raditi na proširenju dvojnog pravnog sistema na Zapadnoj obali dozvoljavajući da se zakonodavstvo Knesseta potpunije primjenjuje na izraelske doseljenike, dok će Palestinci ostati pod vojnim zakonom. Pravni savjetnici će imati zadatak da izrade vojne naredbe kojima će se službeno primjenjivati izraelsko zakonodavstvo na doseljenike, što je proces nazvan „kanalisanje“ jer vojni zakon kanališe zakon Knesseta na okupiranu teritoriju.
Međunarodno pravo propisuje da okupatorska sila – u ovom slučaju Izrael – mora unaprijediti interese okupirane teritorije tokom njene privremene okupacije. Prenoseći administrativne ovlasti na Zapadnoj obali sa vojske na izraelskog ministra i državnu službu, Izrael se odriče ove dužnosti ne samo u svojim postupcima – kao što je to učinio davno – već i na papiru. To je zato što su izraelski javni službenici obavezni i obučeni da unapređuju samo izraelske interese.
Šutnja svijeta
Šutnja svijeta pred ovim razvojem događaja posebno je opasna manifestacija izraelske izuzetnosti u međunarodnoj areni, kaže Sfard. Apatija Sjedinjenih Američkih Država i drugih zapadnih zemalja prema promjenjivom zakonskom režimu Izraela na Zapadnoj obali ima ozbiljne posljedice u stvarnom životu za Palestince pod okupacijom. Ali ova greška međunarodne zajednice nije nova. To je bila karakteristika, a ne greška, sistema od prvog dana izraelske okupacije.
Šutnja Zapada takođe podriva njegov integritet u borbi protiv ruske ekspanzije u Ukrajinu. Zabrana jednostrane aneksije okupirane teritorije ključni je princip poretka zasnovanog na pravilima nakon Drugog svjetskog rata. Propust da se Izrael pozove na odgovornost ne samo da potkopava kredibilitet Zapada, već ima i destabilizirajući učinak na cjelokupni međunarodni sistem. Dajući Netanyahuu slobodan prolaz, međunarodna zajednica daje drugim liderima sa ekspanzionističkim tendencijama – poput Putina – recept kako da nasilno prisvoje teritoriju bez posljedica.
Brzi put ka legalnoj aneksiji je zvanična, javna izjava, kakvu je Putin dao kada je pripojio poluotok Krim 2014. Ali, aneksija ne uključuje nužno pompu i ceremoniju. To se može dogoditi u dosadnim kancelarijama bez prozora i kroz naizgled turobne administrativne i birokratske radnje.
Da bi se razotkrila izraelska aneksija, potrebno je pogledati širu sliku. To je ono što međunarodna zajednica ne uspijeva učiniti, i to je razlog zašto Izraelovo drsko kršenje međunarodnog prava nije izazvalo bijes kakav zaslužuje. Međunarodni diskurs ‘zakačen’ je na ceremonijalnu, formalnu verziju aneksije – Putinovu aneksiju, koja je s pravom naišla na ukor i sankcije. Svijet ne zna kako se nositi s Netanyahuovom taktikom.
Iako nije popraćen velikom izjavom, transfer resora izraelskog ministarstva odbrane Smotrichu predstavlja akt de jure aneksije Zapadne obale – i opasan je korak ka učvršćivanju aparthejda na ovoj teritoriji, zaključuje Sfard.
