Afganistanski narod je ovih osam godina vodio borbu kakvu islamska historija nije zabilježila za trinaest vijekova[1]. O njoj bi se veliki tomovi knjiga dali napisati. Lijepa sijećanja i kerameti koje sam zabilježio u toku svojih susreta sa borcima su brojna.
Prvo što mi je pažnju privuklo je predavanje brata Muhammeda Jasira, jednog od pomoćnika Sejjafa, na hadždžu. To predavanje me je ponukalo da odem i lično čujem te keramete (čuda) od živih svjedoka…
O ovim kerametima sam pisao našem učitelju, šejhu Abdul-Azizu bin Bazu, da bi ispitao njegovo mišljenje. Na ovo mi je odgovorio: “Dobra vijest sa kojom nagovještavaš afganistansku pobjedu, inšaAllah.”…
Prije svega, onaj ko vam predočava sve ovo iz Afganistana je čovjek koji je četvrtinu vijeka proveo u proučavanju selefijskog akaida, koji ne vjeruje praznovjerja, koji se bori protiv novotarija i bori se za jačanje uticaja Allahove riječi na Zemlji.
Najveći dojam na njega su ostavila djela Ibnu Tejmije i Ibnul Kajjima. Vjeru ne crpi niti iz uobrazilje niti iz teorije dobri. Naprotiv, svoju vjeru temelji na Kitabu i Sunnetu.
Na njega je veliki uticaj imao i imam Ahmed. Svoja kazivanja sam djelom objavio i u časopisu El-Mudžtema, sa riječima: “Pričao je jedan od mudžahida…”
Međutim, činjenica je da ti rivajeti dostižu stepen tevatura (tevatur je ona predaja u koju je nemoguće posumnjati, kada grupa pouzdanih ljudi prenosi neki haber drugoj grupi pouzdanih ljudi, op.PV.). Proveo sam u sabiranju ovih kerameta više od pola godine.
Ljudi koji su nam ovo pričali su ljudi koji i sada učestvuju u najtežim borbama ovog vijeka, ljudi koji uživaju veliko povjerenje kod svog naroda. Jedan od tih ljudi je Dželaluddin Hakkani, jedan od najpoznatijih boraca Afganistana. Od prvih dana učestvuje u džihadu. Kadija je po struci, a u isto vrijeme komandant velikog fronta na jugu Afganistana u pokrajini Paktija.
Među najpoznatije spada i Mevlevi Arslan. Od početka je u redovima mudžahida i komandant velikog fronta. Poznat je po svojoj iskrenosti, čvrstini, hrabrosti i pobožnosti. Za njega su Rusi govorili da on nije obični covjek. Takav je i Omer Hanif, komandant iz pokrajine Ongan i Zurma. Na čelu je fronta od kako su Rusi ušli u ovu zemlju. Među one od kojih sam prenosio ove radosnice ulazi i Kadi Nejk Muhammed, predstavnik ureda Islamskog saveza mudzahida u Islamabadu. Vasijjet (oporuku) sam primao samo od ljudi koji su keramete vidjeli svojim očima.
RADOSNE VIJESTI I KERAMETI AFGANISTANSKOG DŽIHADA
Ove priče su činjenice, iako prelaze granice fantastike. One su stvarnost, iako više liče na bajke. Slušao sam ih svojim uhom i bilježio svojom rukom iz usta mudžahida.
Kerameti o kojima sam slušao su brojni. Ljudi od kojih sam ih slušao i dan danas su na frontu. Sened (lanac ljudi koji su prenijeli ove habere) dostiže skoro stepen tevatura i siguran sam da bi ih (a Allah najbolje zna ) prenio i Buharija u svom “Sahihu”. “Ovo vam je Allah učinio samo zato da vam bude radosna vijest i da vam se srce time smiri.”…
ŠEHIDI
Da se tijela šehida ne mijenjaju i ne raspadaju, skoro da je dostiglo tevature. Ovo je mišljenje hanefijskog i šafijskog mezheba. (“Nihajetulmuhtadž ila serhil- muhtadž” 5-131, “Lir-Remli es-Safili” – komentar na “Ibaru el-Minhadž,” poglavlje “El-Arijeh”) Ibnu Abidin u “Hasji” (fus-nota poglavlja o džihadu, 3-238) kaže da je zemlji zabranjeno da nagriza tijela šehida.
Direktnu potvrdu ovom, u hadisu prenesenom od Vjerovjesnika sallAllahu alejhi we sellem (merfu), nisam pronašao. Bejhekija sa senedom hasen prenosi da je 46. godine po hidžri bujica otkrila tijelo Hamze radijAllahu anhu. Tijelo hazreti Hamze bilo je potpuno friško, kao da je dan prije ukopan i nikakvih promjena na njemu nije bilo…
ŠEHIDI AFGANISTANA
Pričao mi je Omer Hanif Fainde Muhammed u kući Nasrullaha Mensura (vođa fronta Inkilabul-oslami), komandant u Zurmi i Erdžonu-Bektija:
1. Kod šehida nisam primjetio neugodne mirise niti bilo kakve promjene.
2. Nisam vidio da su psi ijednog šehida načeli.
3. Lično sam iskopao dvanaest šehida nakon dvije do tri godine, a da nikakve promjene na njima nisam primjetio.
4. Poslije šest mjeseci sam gledao rane mudžahida. Izgledale su potpuno friške.
Slično ovome, pričao mi je njihov imam: “Vidio sam šehida Abdul-Medžida Muhammeda tri mjeseca nakon ubistva. Mirisao je mirisom miska.”
Pričao mi je Abdul-Medžid Hadži: “Vidio sam mrtvog imama mesdžida iz sela Lajki nakon sedam mjeseci. Sve mu je bilo u redu osim nosa.”
Pričao mi je šejh Muezzin (član Medžlisa šure za džihad): “Proveo je šehid Naser Ahmed ispod zemlje sedam mjeseci, a da se nimalo nije izmjenio.”
Pričao mi je Abdul-Džebbar Nijazi: “Vidio sam četvoricu šehida nakon četiri mjeseca. Trojica od njih nisu isti osim što im je brada porasla, a cetvrti je imao oštećenje na jednom dijelu lica.” A zatim je dodao: “Brata sam premjestio dvije sedmice iza smrti. Nikakve promjene nisam primjetio.”
ŠEHID SE RUKUJE SA OCEM
Pričao mi je Omer Hanif: “U godini 1981. došla je velika ruska vojska sa 70 tenkova i nekoliko el-alijata (pješadije) uz podršku dvanaest aviona. Došlo je do borbi između njih i 155 mudžahida. Neprijatelj je bio poražen. U toj borbi je izgubio trinaest tenkova. Naših šehida je bilo četvorica od kojih je i Džine Džel. Zakopali smo ga na mjestu pogibije, a nakon tri dana, pošto su borbe prestale, iskopali smo ga i prenijeli do njegove kuće.
Otac mu je izašao i rekao: “O, sine, ako si šehid, daj mi kakav znak.” Poginuli sin mu je pružio ruku da se rukuje sa njim (sa svojim ocem). Držao je oca cetvrtinu sata, a potom svoju ruku stavio na ranu. Njegov otac je rekao da mu je od čvrstine stiska sinove ruke htjela ruka pući.”
Omer Hanif kaže: “Ovo sam svojim očima gledao.”
ŠEHIDA PRONALAZE PO LIJEPOM MIRISU
Pričao mi je Mevlevi Arslan: “Između nas je poginuo Abdul-Besir, student. Njegovo tijelo smo tražili u tamnoj noći. Fethullah, moj saputnik mi reče: “Šehid je blizu. Osjećam lijep miris.” Tako smo ga po mirisu i pronašli. Vidio sam nur (svjetlo) koji se javljao iz rane, pomoću kojeg sam vidio i boju krvi.”
SEJJID ŠAH
Pričao mi je Omer Hanif: “Bio sa nama jedan hafiz veoma pobožan. Sanjao je istinite snove. Imao je brojne keramete. Nakon što je šehidio (prije dvije i po godine), komandant fronta Nurul-Hakk i ja smo ga prenijeli i uvjerili se da mu je tijelo bilo friško, a iznad njega je bio turban kakav nisam vidio na zemlji. Kada sam ga dotakao, iz njega se osjetio miris miska i ambera.”
I PTICE UZ MUDŽAHIDE
Pričao mi je Mevlevi Arslan: “Prije svakog dolaska aviona ptice bi nas svojim redovnim nadlijetanjem obavještavale o dolasku neprijateljskih aviona. Tako smo uvijek spremno dočekali neprijatelja.”
Jedan od najistaknutijih boraca Afganistana, Mevlana Dželaludin Hakkani, je pričao:
“Više puta sam vidio ptice kako lete ispod aviona štiteci tako mudžahide od avionskih bombi.” Pričao mi je Abdul Džebbar Nijazi da je dva puta vidio ptice kako štite mudžahide.
Mevlevi Arslan kaže: “Više puta sam vidio ptice kako nas štite.”
Pričao mi je Kurban Muhammed da su ih jedne prilike avioni žestoko bombardovali (bilo je tri stotine mudžahida). Niko od njih nije ranjen sebebom (uzrokom) tih ptica.
Pričao mi je Hadž Muhammed Džel, mudžahid iz Keura: “Vidio sam više od deset puta ptice kako pretiču avione – migove, cija je brzina veća od zvuka dva do tri puta.”
VATRA SA SVIH STRANA
Pričao mi je Mevlevi Arslan: “U mjestu Satori, dvadeset pet mudžahida su napali neprijatelja koji je brojao dvije hiljade vojnika. Izmežu ostalog, poginulo je 70-80 neprijateljskih vojnika, a zarobljeno dvadeset šest. Kada smo pitali te zarobljenike za razlog njihovog poraza, odgovorili su: “Američki topovi i automatsko oružje tuklo nas je sa svih strana.”
Kaže Arslan: “Te prilike sa sobom niti smo imali automatsko oružje niti topove. Ono što smo imali su obične puške.”
Kaže Arslan: “Jedne prilike nas je neprijatelj napao jakim snagama – 120 tenkova i brojna kola. Pošto nam je municije nestalo, uputili smo dovu Allahu dželle ša'nuhu. Nakon kratka vremena smo vidjeli kako se na neprijatelja bacaju bombe i puca iz mitraljeza. Niko osim nas na tom području nije bio – osim meleka.”
Iz knige Kerameti afganistanskog džihada
Autor: dr. Abdullaha Azzama
Obrada: Put vjernika
[1] Autor ove studije, šejh Abdullah Azzam, govori o kerametima (čudima) koje je Allah dao mudžahidima Prvog afganistanskog rata (1979-1989) u kojem je i sam šejh učestvovao.
