Ko je odgovoran za naše nazadovanje?

Svakom pametnom i razumnom je očito stanje u koje je zapao islamski ummet, od poniženja, srozavanja, nazadovanja, i zaostalosti. Nakon što smo bili – kao ummet – na samom vrhu u vođstvu ostalih naroda, sada smo postali zadnja rupa na svirali! Brzo smo se zadovoljili time da budemo nazadni i zadnji, dok naš neprijatelj svakog momenta ide naprijed. Uz to počeli su da nas vode poput malog djeteta, nakon što smo mi bili ti koji vode, te smo dostigli samo dno u svakom pogledu, ali…

Međutim, problem leži u tome da kada mi počnemo osjećati bol, te se drznemo i želimo krenuti ka promjeni ove bolne stvarnosti, nailazimo na opravdanja koja su se ukorijenila i raznorazne kvazi dokaze koji su predočeni kao odobrenje za situaciju u kojoj se nalazimo i našu nemarnost, i kao obznana da po tom pitanju mi nemamo niti snage niti moći niti mogućnosti nešto od toga promijeniti; a od tih opravdanja su:

– pravdanje kaderom (odredbom Allaha)
– pravdanje time da se cijeli svijet urotio protiv nas.

Ovakvom argumentacijom koju servira šejtan, a bolesne duše je odobravaju i prihvataju, zbog toga sedam stotina miliona muslimana u svijetu doživljava strahovito gaženje, i osjeća žestinu poniženja, te zbog ovakve bolesne i ponižavajuće pohlepe i slabašne i neposlušne duše muslimani ruše jaka značenja islama i oglušuju se o njegove pozive od kojih se brda ruše, i izbjegavaju podizanje njegove zastave te ulazak pod njegov hlad.

Ovo naše branjenje i sva ta opravdanja su naši duševni problemi i bezosjećajne varke, zbog toga što nas žele opravdati za svaku grešku, i da sa naših grbača otklone gorčinu priznavanja nemarnosti.

Mnogi muslimani pribjegavaju korenju kadera (odredbe), vremena, očeva, djedova, pa čak i smutljivaca od naših neprijatelja; a nikom od tih takvih ne pada na pamet da barem jednom sebe ukori i prizna svoju grešku, te kaže stop svojoj nemarnosti!

Doista, pravdanje kaderom je šejtansko sredstvo i obmana kojom insan sam sebe obmanjuje.

Ashabi Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, su kader otklanjali kaderom, kufr i griješenje suzbijali hrabrošću i džihadom, mijenjali izgled dunjaluka te gasili mnogoboštvo ispravnim i iskrenim vjerovanjem.

Postoje tri stvari po ovom pitanju:

  1. šerijatska i kozmička želja
  2. ibadetska stvar, i
  3. povećavanje broja muslimana.

Uistinu, današnja opravdanja muslimana nisu iskrena, već su to opravdanja na koja se odnose riječi Uzvišenog Allaha: „Da su imali namjeru poći, sigurno bi za to pripremili ono što je potrebno.“[1]

Danas se većina muslimana pravda kaderom, i tom argumentacijom oni samo još više tonu i nastavljaju sa zgrtanjem dunjaluka i njegovih ukrasa, te zbog toga izostaju iz džihada i pomaganja Allahove vjere. Ti takvi izokreću i pogrešno tumače značenja Poslanikovih hadisa kako bi odobrili ono u čemu se nalaze od izostajanja i nemarnosti. Primjer toga je poznati hadis: „Neće nastupiti nijedno vremensko razdoblje, a da ono koje slijedi ne bude gore od njega, sve dok se ne sretnete sa svojim Stvoriteljem.“[2], te će iz ovog hadisa uzeti i razumijeti to da je stvar završena, pa koja fajda onda od upućivanja dove? I koja korist od pozivanja drugih?

Na ovaj način poražene duše uzimaju veličanstvena i snažna značenja pa ih spuštaju na najniži nivo! I samo na ovaj način trebaš razumjeti upozoravanje muslimana kako bi se u potpunosti pripremili; jer je taj njihov poziv ustvari s ciljem da se ljudi predaju i izgube svaku želju za djelovanjem i džihadom!

Uzvišeni Allah i Njegov Poslanik nas obavještavaju da nedaće i poteškoće neminovno moraju pogađati muslimane, i to je konstantno tako, pobjeđivat će i biti pobjeđivani, i sve to kako bi se ukazali istinski vjernici a mudžahidi napredovali. I da su muslimani prihvatili mišljenje tih koji sebe i druge odvraćaju od džihada, oni bi se zasigurno predali tatarima, i poklekli pred krstaškim pohodima, i ne bi se našao onaj koji će visoko podići i nositi zastavu džihada, zalažući svoj život i imetak u teškim i zastrašujućim trenucima.

Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nisu nit mogu biti na tom ponižavajućem stepenu na kojem su ih oni postavili, već su njegove riječi veličanstvenije od toga i na daleko višim deredžama i stepenima, a njegov cilj tim riječima je da samo upozori muslimane na nadolazeće fitne i iskušenja, pa kada musliman doživi njihovo vrijeme, on će za to biti spreman i na oprezu, i živjet će kao budan i oprezan, žestoko strahujući od toga da ga te fitne povedu njihovim putem.

Zatim, poslušajmo šta o tome kaže Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem: Najbolji čovjek, kada nastupe fitne, je onaj koji uzme svog konja a zatim krene u potragu za Allahovim neprijateljima, zastrašujući ih, i oni njega, također; i čovjek koji se izolira na svom udaljenom imanju ispunjavajući Allahovo pravo kod njega.“[3]

I poslušajmo njegov, sallallahu alejhi ve sellem, govor: „Ova vjera bit će neprestano uzdignuta, za nju će se boriti grupa muslimana sve dok ne nastupi Sudnju dan“[4], zbog toga ih potraži i pridruži se njima.

Zbog čega su muslimani posustali i nazadovali: zbog svojih očeva, ili svojih neprijatelja?!

„Dvije kategorije ljudi koje kada budu ispravne, onda će i ostali svijet biti ispravan, u suprotnom, ako se one pokvare, pokvarit će se i ostali ljudi, to su: učenjaci i vladari.“ Ova predaja je slaba.

Ne negira se to da učenjaci predstavljaju život za ovaj ummet, ali se negira to kada ljudi sjede izgubljeni, nemarni, i dangube, ili misle da nisu odgovorni kada iz nekog razloga nestane učenjaka ili budu bespomoćni da izvrše svoju obavezu…
Iz tog razloga, nažalost, nalazimo kod ove vrste ljudi zastrašujuću slabost, i kod njih ne vidiš žar za odbranu i spas ovog ummeta, niti ćeš kod njih naći smirenost onog vjernika koji čvrsto vjeruje da džihad iskrenog mudžahida neminovno mora rezultirati uspjehom, makar i djelimično, i da je nemoguće ujedini riječ svih muslimana na svijetu.

Ovo ja ta navika na koju su danas muslimani navikli, a to je manjak brige o pitanju ummeta, slabost uvjerenja i izbjegavanje izvršavanja najveće obaveze i džihada na tom putu, te pravdanje time da tu odgovornost snose samo učenjaci i vladari; to je ta navika na koju su navikli, i ta značenja su najopasnije što prijeti islamskom ummetu.

Gubljenje nade, ubitačna slabost, i izgubljena ubijeđenost, sve to predstavlja istinskog neprijatelja i najveću zapreku s kojom se muslimani susreću. A što se tiče vanjskog neprijatelja, od cionista, krstaša i komunista; pa njihovo pitanje će biti lahko ako mi budemo mogli promijeniti ono što je u nama, i da umjesto toga usadimo značenja imana, jekina, sabura, čvrstine, uvjerenja, i djelovanja.

Danas je zlo snašlo muslimane od njih samih, zato što se u njihovim srcima ukorijenio vehn (ljubav prema dunjaluku i preziranje smrti), dok ih Uzvišeni Allah iznad sedam nebesa poziva Svojim vječnim pozivom: „Ne klonite duhom, i ne žalostite se! Vi ćete pobijediti, ako vjernici budete.“[5]

Žalosno je to što većina muslimana vjeruje kako pojedinci ne snose nikakvu odgovornost, već odgovornost preuzimaju samo vođe i predvodnici!

Kažemo: nikome nije skrivena važnost i odgovornost vođe, ali pravo pitanje koje se treba postaviti glasi: da li vođa sam djeluje i funkcioniše?! I koja je tajna njegovog uspjeha?! Nema sumnje da vođa ima veliku potrebu za okolinom i džematom, koji će mu pomagati i uz njega stajati na tom putu.

Uistinu, oni koji svu odgovornost odbacuju sa svojih grbača, i istu prebacuju vođama, oni na to pitanje gledaju sa jedne perspektive, i dokazuju jednostranim dokazima. Takvim postupcima najviše sliče onima koji kažu da je samo zrno ono koje rađa (proklije), pa će njihov slušatelj pomisliti da je zrno samo po sebi sposobno da rodi i da plod, dok je prava istina da je takvo nešto nemoguće, jer je uzgajanje i vođenje brige o cjelokupnom procesu neminovno, ono ima svoje uvjete i pravila; pa ako uzgoj ne bude dobar i kvalitetan, onda ni plod neće biti kvalitetan i ukusan, i to je ta važnost uzgoja i vođenja brige, koja ništa nije manja od važnosti zrna.

Ista je stvar i sa džematom, njegova važnost nije ništa manja od važnosti vođe kada se tiče uspjeha muslimana.

Prema tome, svako od nas se nalazi na nekoj od granica islama, pa neka dobro povede računa da islam ne bude napadnut sa njegove strane.

I znajmo da smo svi mi odgovorni, a Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže:
„Svaki od vas je pastir i odgovoran je za svoje stado.“[6]

Napisao: Šejh i mudžahid Ebu Enes eš-Šami, Allah ga primio kao šehida
Izvor: http://www.ilmway.com/site/maqdis/MS_4317.html

Fusnote:

[1] Et-Teuba, 46.
[2] El-Buhari (7068), Et-Tirmizi (2206).
[3] Ahmed (27353), El-Hakim u „El-Mustedrak“ (8380), i kaže da je sahih, a s tim se slaže i imam Ez-Zehebi.
[4] Muslim (1922), Ahmed (20985).
[5] Ali-‘Imran, 139.
[6] El-Buhari (2409), Muslim (144), Ebu Davud (2928), Et-Tirmizi (1705).

Zadnje objave

Islamske teme

Zapratite nas na Facebooku

5,508LikesLikes

Komentiraj:

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime