Ko je vođa muslimana (emirul-mu’minin)?

Popularno na sajtu

U ovom tekstu: Zapovijed muslimanima da se ujedine neće nikada biti izvršen ako ne bude postojalo vođstvo u islamu. Stoga su muslimani dužni da imenuju jednog od njih za vođu da bi ih on vodio i omogućio im da žive u skladu sa islamskim propisima (Šerijatom). Vjersko i dunjalučko blagostanje muslimana neće biti postignuto bez uspostavljanje islamske vlasti i rukovodstva.


Sva zahvala pripada Allahu, subhanehu ve te’ala, i neka su salavat i selam na Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, na njegovu porodicu i na njegove časne ashabe.

Nužnost vođstva u islamu

Postoje mnoge obaveze muslimana u islamu koje po svojoj prirodi spadaju u djelokrug zajedničkih (kolektivnih) obaveza. Znači, one se mogu ostvariti samo zajedničim (kolektivnim) djelovanjem muslimana. Takve obaveze su, na primjer, bajram-namaz, džuma-namaz, džihad, itd. Zajedništvo i jedinstvo muslimana je neophodno da bi se ispunile te dužnosti. Stoga nas islam i podučava da se ujedinimo i da djelujemo kao jedinstvena zajednica muslimana (džemat).

Allah, subhanehu ve te’ala, kaže:

“Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte!…” (Alu ‘Imran, 3:103)

“On vam propisuje u vjeri isto ono što je naredio Nuhu i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau: ‘Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte!…’” (Eš-Šura, 42:13)

Islamske vođe koje biraju muslimani iz svojih redova su ljudi koji se strogo pridržavaju Kur'ana i sunneta i koji primjenjuju Šerijat u svakom segmentu života.

Šejh El-Sa’di, rahimehullah, kada je govorio o vjeri islamu koja je kompatibilna (u skladu) sa uslovima i zahtjevima fitre (prirode čovjeka) i koja je ruh (duh) sreće, rekao je sljedeće: “Allah, dželle šanuhu, kaže: ‘pravu vjeru ispovijedajte’. To znači da nam On zapovijeda da uspostavimo sve šerijatske propise vjere, njene usul (principe) i ogranke, da ih se strogo i iskreno pridržavamo, te da se međusobno potpomažemo u dobru i bogobojaznosti, a ne u grijehu i neprijateljstvu. Allah, dželle šanuhu, također kaže: ‘i u tome se ne podvajajte’. To znači da trebamo uložiti sve napore za vrijeme materijalizacije principa vjere i njenih ogranaka da nas prevladavajuća pitanja ne bi razjedinila i podijelila u mnoge grupe i grupice…”

Zapovijed muslimanima da se ujedine neće nikada biti izvršen ako ne bude postojalo vođstvo u islamu. Stoga su muslimani dužni da imenuju jednog od njih za vođu da bi ih on vodio i omogućio im da žive u skladu sa islamskim propisima (Šerijatom). Vjersko i dunjalučko blagostanje muslimana neće biti postignuto bez uspostavljanje islamske vlasti i rukovodstva.

Prenosi se od Omera ibn Hattaba, radijallahu anhu, da je Poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nema islama bez džemata, nema džemata bez vođe (emira), a nema vođe bez poslušnosti i pokornosti prema njemu. Ako je neko imenovan za vođu zbog svog ilma (znanja) i vjere, onda je to za dobrobit naroda koji ga je izabrao, a ako je neko imenovan za vođu zbog nekih drugih faktora, onda je to njegova i njegovog naroda propast.” (“Džami’ bajan-il-‘ilm”, 1/63, imam Ibn Abdil Barr)

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahimehullah, je rekao: “Treba napomenuti da je regulisanje poslova među ljudima jedna od najvećih vjerskih obaveza, u stvari, vjera i dunjaluk neće opstojati bez uspostave islamske vlasti i vođstva. Muslimani će uveliko doprinjeti dobrobiti ummeta svojim ujedinjenjem. Međutim, njihovo okupljanje i ujedinjenje iziskuje vođu. I sam poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: ‘Kada trojica putuju, neka sebi izaberu vođu.’”  (“Sunen”, Ebu Davud)

Poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je također rekao: “Nije dozvoljeno trojici ljudi – pa makar se našli i u pustinji – a da ne izaberu sebi nekoga za emira (vođu).”   (“Musned”, Ahmed bin Hanbel)

Shodno tome, poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, nas je obavezao da biramo predstavnike (vođe) i u najmanjim džematima, pa čak i za vrijeme putovanja. (“El-Sijasa el-Šeri’jjeh”, Ibn Tejmijje)

Ako nas je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zadužio da se ovako ponašamo i da sebi izabiramo vođu (emira) onda kada je na okupu minimalan broj ljudi – tri čovjeka, ili za relativno kratko vrijeme – dužina jednog puta – onda su naredbe ovakvog tipa naznaka da je tako nešto preče i obaveznije onda kada je veći broj ljudi na okupu i ako je u pitanju duži vremenski period.

Zapovijed muslimanima da se ujedine neće nikada biti izvršen ako ne bude postojalo vođstvo u islamu. Stoga su muslimani dužni da imenuju jednog od njih za vođu da bi ih on vodio i omogućio im da žive u skladu sa islamskim propisima (Šerijatom).

Šejhul-Islam Ibn Tejmijje, rahimehullah, nam je razjasnio apsolutnu važnost ujedinjenja pod jednim imamom (vođom) kada je kazao: “Šezdeset godina provedenih pod vlašću nepravednog imama (legitimnog halife) je bolje nego jedna noć provedena bez imama,” i “Sultan (vođa) je Allahova sjenka na zemlji.” (“El-Sijasa el-Šeri’jjeh”, Ibn Tejmijje)

Znači, vjerska nam je obaveza da izaberemo vođstvo jer je to jedan od načina približavanju Allahu, dželle šanuhu. Dr. Abdullah el-Muslih i dr. Saleh eš-Šavi su napisali sljedeće:

“Vjerujemo da je imenovanje vrhovnog lidera (halife) jedan od naših najvećih vjerskih ciljeva i obaveza. Poslije smrti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, uloga halife je bila da zaštiti vjeru islam i da reguliše dunjaluk. Muslimani nisu razriješeni ove odgovornosti sve dok se ne ujedine i dok ne izaberu imama (vođu) koji će upravljati u skladu sa Šerijatom.”

“Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate…” (En-Nisa, 4:58)

Znači, Allah, subhanehu ve te’ala, nam je zapovijedio da ispunimo različite emanete (povjerenja), uključujući i emanet sudstva, tj. zakonodavstva. Muslimani su obavezni da ispoštuju ovu obavezu i da biraju vođe koji su dostojni njihovog povjerenja.

Najjači delil (dokaz) u ovom diskursu je idžma’ (konsenzus uleme). Ashabi su poslije smrti Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, požurili da ispune svoju obavezu, tj. da izaberu vođu (halifu). Oni su ovom pitanju dali prioritet u odnosu na dženazu (sahranu) Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, iako je ona smatrana najvažnijim pitanjem u tom trenutku. Imam El-Kurtubi, rahimehullah, je rekao: “Ne postoji hilaf (razlika u mišljenju) među muslimanima ummeta i njihovom ulemom u vezi obaveze imenovanja imama (vođe), osim ono što je preneseno od Eš-Ešema, koji je ustvari bio ‘ešem’ (gluh) u odnosu na Šerijat.”

Drugi važan delil (dokaz), koji također ukazuje na veliku obavezu postojanja imama (vođe), su mnoge šerijatske obaveze koje se ne mogu ostvariti bez postojanja islamske vlasti (vođstva): implementacija hududa (šerijatskih kazni) i islamskih zakona, čuvanje granica, pripremanje i slanje trupa, održavanje bezbjednosti, imenovanje sudija, itd. Zapovijed imenovanja vođstva postaje još obaveznija u slučaju hitnosti u sprečavanju velike opasnosti koja je izazvana neredom ili vakuumom u islamskoj vlasti. Tada ispunjenje te obaveze postaje prvi i najhitniji zahtjev Šerijata. Ne mogu i ne smiju postojati nikakvi razlozi za napuštanje i zanemarivanje ove obaveze.

Imam Alija, radijallahu anhu, je rekao: “Ljudi treba da imaju vođu, bio dobar ili loš.” Rekli su: “O vođo pravovjernih, znamo ko je dobar vođa, ali kakav je to loš vođa?” On je odgovorio: “(Sa njim) će se implementirati hudud, ulice će postati bezbjednije, neprijatelj će biti pobjeđen, a fej (ratni plijen) će se dijeliti.”   (Dr. Abdullah el-Muslih and dr. Saleh eš-Šavi)

Ko je taj vođa?

Islamske vođe koje biraju muslimani iz svojih redova su ljudi koji se strogo pridržavaju Kur’ana i sunneta i koji primjenjuju Šerijat u svakom segmentu života. Zato oni i imaju pravo da dobiju prisegu na poslušnost i pokornost od strane naroda koji ih je izabrao. Taj isti narod se ne smije pobuniti protiv njih niti im se suprostaviti oružjem ako oni kasnije postanu fasici (griješnici) i tiranini. Ovo ne vrijedi ako islamske vođe počine djela koja ih odvedu u kufr (nevjerstvo).  (Knjiga: “Suština akide ehli-sunneta vel-džemata”)

Poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao sljedeće:

“Budi poslušan i pokoran svom vođi pa makar ti uzeo imetak i udario te po leđima.” (Muslim)

“Ko vidi kod svog emira stvar koju mrzi, neka bude strpljiv jer, zaista, ko se raziđe od džemata za pedalj i umre, umro je džahilijetskom smrću.” (Muslim)

“Ako kod vaših pretpostavljenih (vođa) vidite nešto što nije u skladu sa islamskim propisima, zamrzite njihovo djelo, ali ne otkazujte poslušnost!” (Muslim)

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahimehullah, je rekao: “Ljudi koji se pobune protiv svog vođe će zasigurno svojom akcijom izazvati veće štete nego koristi.”

On je također rekao: “Ako neki vladar upravlja i sudi po drugim zakonima mimo Allahovog zakona (Šerijata), odmah mu otkažite poslušnost i pokornost.”

Zašto takve vođe nemaju pravo da dobiju prisegu na poslušnost i pokornost?

Ako vladari upravljaju i sude po drugim zakonima mimo Allahovog zakona, onda je nestala svrha njihovog vođstva, te narod ima pravo da im otkaže poslušnost i pokornost. Takvi vladari su izigrali povjerenje onih koji su ih imenovali na njihove funkcije. Vladari imaju pravo da koriste poslušnost i pokornost svog naroda samo kada se bave poslovima muslimana, podržavaju i šire vjeru, sprovode zakone Šerijata, utvrđuju područja za koja se strahuje da će biti napadnuta od strane neprijatelja, suzbijaju protivnike islama, itd. Međutim, oni pri tome moraju biti lojalni svom narodu. Ako vladari ne podržavaju vjeru islam i nisu lojalni muslimanima koji su ih izabrali, onda oni gube sva prava da budu vođe. Tada je vadžib (obaveza) ljudi da ih uklone sa tih funkcija i da postave druge osobe koje će biti u stanju da, u skladu sa Šerijatom, ispune obećanja i potrebe ljudi.

Ljudi treba da imaju vođu, bio dobar ili loš.” Rekli su: “O vođo pravovjernih, znamo ko je dobar vođa, ali kakav je to loš vođa?” On je odgovorio: “(Sa njim) će se implementirati hudud, ulice će postati bezbjednije, neprijatelj će biti pobjeđen, a fej (ratni plijen) će se dijeliti.

  Alija, radijallahu anhu

Dakle, ehli-sunnet vel-džemat (sljedbenici sunneta i džemata) ne dozvoljava otkazivanje poslušnosti i pokornosti vladarima samo zbog njihovih nedjela i zlonamjernog ponašanja. Ako je neko fadžir (griješnik) i zalim (zulumćar), ne znači da se odrekao vjere sve dok vlada u skladu sa Allahovim Šerijatom. Selefu salih (ispravni prethodnici), u skladu sa svojim stavovima, nisu priznavali vladare koji nisu uspostavljali vjeru.

Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitan od ashaba hoće li se dizati protiv vladara zulumćara, rekao je: “Ne, dok uspostavlja vjeru.”


Izvor: PurWD/voa-islam.com
Autor originalnog članka: Badrul Tamam
Prijevod: Put vjernika

Nove objave

Islamske teme

Islamske teme

Nema poruka za prikaz