Danas su borci na Allahovom putu na meti, sa svake strane napadani, od vanjskih neprijatelja kafira i još od unutarnjih, kao što su murdžije1 ili havaridži tekfirijun2.
Ovo pismo šejha Ebu Musaba es-Surija, Allah ga zaštitio, jedno je nazovimo oslobađanje talibana od (po)grešnih napada i optužbi. Također, ovo pismo odbacuje pogrešne tvrdnje time što dopušta talibanima da sami govore (o sebi) i inšaAllah da je to ispravna metoda. Jer ma kako bilo, nikako nije ispravno dati sud baziran na informacijama neautentičnih izvora, slutnji, mišljenja, na osnovu rekla-kazala i slično.
Sva hvala i zahvala pripada isključivo Allahu, azze we dželle, neka je mir i milost na posljednjeg poslanika Muhammeda, sallAllahu alejhi we sellem, njegove ashabe i njegovu porodicu do Sudnjega dana. Amin!
A potom:
Otpočeli su oni koji bolest u svojim srcima nose, poznati kao munafici (licemjeri), otpočeli su time što su emiru-l-mu´minina (vođu vjernika) Mulla Muhammeda Umera i talibane nazivali pogrdnim i uvredljivim imenima (iste optužbe na račun Mulla Omera, haridžije ponavljaju i za novog vođu talibana Mulla Mensura i talibane, op.PV). Sve te optužbe spadaju u sljedećih 5 tačaka:
1. Kuburije (obožavaoci grobova)
2. Irdža (murdžizam) u propisima tekfira (proglašavanja čovjeka nevjernikom)
3. Sufije i deobandije
4. Ta´assub i taklid
5. Ulazak u UN
Da su ovi ljudi, koji su optužili emiru-l-muminina Mulla Umara za murdžizam, bilo šta od izloženog stava istraživali prije nego su otvorili svoja usta, ova tema bi davno bila završena. Ali šejtan, Allah ga prokleo, im je došaptavao, varajući i njih i one koji ih slušaju i tjerajući ih da govore o muslimanima bez trunke istinskog uvida u pravo stanje. Poslanik, sallAllahi alejhi we selem, je rekao:
„Dovoljan je grijeh nekome ako samo prenese ono što je čuo.“
Šta je tek sa onima koji nazivaju murdžijom nekoga poput emiru-l-muminina, i to samo na osnovu „rekla-kazala“, i takvu tvrdnju ne provjere i istraže kod povjerljivih i provjerenih ljudi ovog ummeta koji su u društvu ili kontaktu sa emirul-mumininom (Mulla Umerom)? I zašto se uopšte takvi miješaju u dešavanja i problematiku tih ljudi? Hadis Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we selem, to opisuje na sljedeći način:
„Doći će vrijeme u kome će oni od povjerenja biti nazivani lažovima, a lažovi povjerljivima. Istinito će biti gledano kao varka. U ovome vremenu će govoriti ruvejbidah. Upitaše ga: O Allahov Poslaniče, a šta je ruvejbidah? On odgovori: Neuk (običan) čovjek koji će govori o pitanju i stanju drugih ljudi.3
Drugi rivajet kaže: Fuvejsik (grješnik i buntovnik) koji govori o stanju drugih ljudi. I, subhanAllah, uistinu je baš takav slučaj s tim ljudima – beznačajnih fuvejsika.
S toga je neophodno pojasniti mnogo stvari i to samo sa dokazima. A prije nego otpočnemo sa obradom navedenih tačaka trebali bi da se vratimo na govor uleme na tu temu:
a) Šejh Jusuf el-Ujejri, rahimehullah, je rekao: “Jednu stvar bih još pojasnio u ovoj knjizi: mi ne tvrdimo da su talibani čisto selefijski pokret, i onaj ko to kaže griješi. Ali ne kažemo, također, da su talibani kuburije, koji su upali u veliki širk. Umjesto toga kažemo: među talibanima ima selefija i onih koji su na određeni način sufijama privrženi. To je ono što od njih znamo i to jasno kažemo da bi stanje pojasnili.
b) Šejh kaže dalje: “Pošto vidimo ljude koji su u ovoj tematici izgubljeni, te kažu da su talibani deobandije pritom misleći da deobandije imaju svoju sopstvenu akidu (vjerovanje). Istina je da deobandije nemaju nikakvu novu akida, nego su oni prije svega škola, osnovana u Indiji još prije nekih 200 godina, nazvana po gradu Deobandu, a naglasimo da je bazirana na hanefijskom mezhebu u fikhu (islamskom pravu).
Dakle, deobandije su škola, a ne akida po sebi. Poput El-Azhara (Al-Azhar) u Egiptu i njegovih ogranaka. Nije svaki svršenik El-Azhara šafijskog mezheba (u fikhu) a ešarija u akidi. Ima svršenika sa tog univerziteta koji su selefi i također ulema hadisa. Ovo je baš slučaj i sa školom u Deobandu. Međutim, škola u Deobandu je zasigurno bila pod utjecajem njenog osnivača.
Ono što je veoma bitno i na što se mora obratiti posebna pažnja kod hukma (propisa) talibana je to da većina talibana nisu učenici univerziteta u Deobandu nego učenici Hakkani univerziteta u Peševaru. Jedan drugi, popriličan broj, učio je na islamskom univerzitetu u Karačiju, a tamo je najveći utjecaj imao plemeniti šejh Nizamuddin Šamzai, rahimehullah, koji je bio u odboru univerziteta (a koji je bio selefija, op.rec.).
Tako da nije pravedno da se talibani optužuju za greške deobandija, jer njihove greške nisu greške talibana u cijelosti. Jer hukm (propis) talibana se zasniva na pojedincu, a hukm pojedinca je osoben i razlikuje se od uopštenog hukma po pitanju određene škole. Dakle, kako je moguće da neko sa nečim uopštenim, zajedničkim (a´amm) donosi sud o pojedinačnom, osobenom (ahass)?
Unatoč tome spomenimo činjenicu da većina tih ljudi nije ni iz ove škole! Kada neko kaže da su deobandije hindusi, a to bazira samo na činjenici da je to škola u Indiji, nepotrebno je isticati koliko je to pogrešan stav. Zato kažemo da nema nikakve veze između akide deobandijske škole i talibanskog pokreta.
Jer, da bi neko iznio ovu tvrdnju mora da iznese dokaz da su svi talibani učili u toj školi i diplomirali na istoj. Potom, da li uopšte sprovode ono što su tamo naučili, da li rade po tome, ili uopšte da li vjeruju u to, jer se lahko dešava da neko ko nešto uči to ne prihvati kao svoju akidu. Na osnovu toga ne možemo pored ovolikih škola i univerziteta u svijetu reći pojedinačno „taj i taj vjeruje po tome i tome, jer je tu učio“, i to sve zato jer je išao u određenu školu.
Razgovarao sam sa određenom višerangiranom braćom i uvidio sam da imaju veoma korektan odnos kada je riječ o razumijevanju “el-wela wel-bera „ ili razumijevanju tewhida el hakimijje (tewhid zakonodavstva, op.PV). Vjerujem, također, da će ta činjenica prije ili kasnije biti jasna svima jer murtedske vlade stvaraju takvu sliku o talibanima kao lošima i nikako drugačije, prilog tome je i saudijsko protjerivanje izaslanika talibana kao i njegovo zatvaranje.
Nakon ovog detaljnog uvoda, počnimo sa odgovorima na optužbe koje redovno dolaze na adresu talibana.
Kakav je stav talibana prema kuburijama (obožavaocima kaburova)?
Mulvi Said Dželaluddin Šinvari Sajab – izaslanik u Ministarstvu Islamskog Emirata Afganistana i emir istočnih plemena Afganistana (u prvoj talibanskoj vladi. U daljem tekstu, sva imena službenika talibanske vlade odnose se na prvu talibansku vladu iz 90-ih godina, op.PV) kaže:
“Mi pojašnjavamo ljudima ono što nije dozvoljeno i ono što je u kontradiktornosti sa šerijatom Allaha, azze we dželle, i što nije od islama (gradnja kipova, izdizanje mezarova i slično). Emirul-mu´minin (Mulla Umar) je strogo protiv toga ali, i pored toga, nastupa strpljivo i sa mudrošću. Ja sam lično srušio jedan spomenik na mezaru koji je se nalazio u blizini ministarstva i kojem su se ljudi molili.“
Gradonačelnik Kabula (iz vremena prve vladavine talibana, op.rec.) kaže: “Naš stav po pitanju gradnje na mezarovima je identičan menhedžu ehlu sunneta wel džema'ata i talibani se protiv toga iskreno i svim silama bore.“
Glasnogovornik Ministarstva za naređivanje dobra i odvraćanje od zla kaže: “Afganistanski narod je veoma dug period živio pod utjecajem komunista, pri čemu se je ova praksa proširila i mi se protiv toga sada borimo koliko možemo. Pojašnjavamo ljudima poglede ehli sunneta na temu posjećivanja mezarova i zabranjujemo sve što je u proturječnosti metodama ehli sunneta. Ono što nam je potrebno je više knjiga na tu temu koje bismo ljudima podijelili te to pojasnili i ako je moguće pomozite nam u tome.“
Mulla Muhammed Hasan (guverner Kandahara i drugi čovjek talibana nakon Mulla Umara) kaže: “Razne vrste širka i bidata su se ovdje proširile. Potom smo došli mi i sve te prakse zabranili, ljude tome poučavali iz razloga što ti ljudi nisu posjedovali znanje o tome. I dalje zabranjujemo sve to, sve vrste širka kao što je prošireno prinošenje žrtvi na mezarovima ili traženje blagoslova i oprosta od mezarova (umrlih). Objašnjavali smo ljudima da je to u totalnoj suprotnosti sa Šerijatom i vremenom se ti postupci uveliko napuštaju.“
Šehid šejh Jusuf el-Ujejri, rahimehullah, dodao je tome: “A za ono što rade neki ljudi na mjestima širka (kaburovima), talibani ne mogu biti odgovorni za postupke tih ljudi. Ovo je slično situaciji u drugim državama u kojima postoje mjesta širka i nevjerstva – nemoguće je optužiti vladu za ova mjesta, osim ako vlada učestvuje u ovom širku, poziva u njega ili ga toleriše (dozvoljava). Dotična vlada ne može biti optužena za kufr dokle god taj širk ne podržava, dok tome ne poziva ili ga toleriše ili ne zabranjuje. A ovo nismo našli kod talibana, naprotiv, našli smo ih na suprotnoj strani, da su u ratu protiv kaburova, turbeta i širka.
Da li su talibani murdžije?
Muftija Nizamuddin Šamzai (starija generacija učenjaka, veliki dio talibana je učio od njega) je upitan: “Koji je stav talibana po pitanju imana?“ Odgovorio je : “Isti stav kao i stav Ebu Hanife4, kao što je objašnjeno u djelu „Et-Tahavijjeh“, koje oni koriste njihovim predavanjima.“
Da li talibani vjeruju da postoje djela koja su veliki kufr, a to bi bilo protivno njihovom učenju ako su murdžije!
Šura (Sabor) afganistanske uleme na dan 3.8.1420. h.g. je saopštila: “Mi smo uvidjeli da, iako izručimo Usamu, Amerika neće odustati od skidanja hidžaba sa naših sestara, da hudud (šerijatske kazne) i kisas (odmazde) treba da se izuzmu iz prakse pravnog sistema i slično, te je očigledno da žele odstraniti sve Allahove zakone i naredbe. Oni žele isključivo nevjernički zakonik u kojem prakticiraju i sprovode ljudske zakone. I stoga kažemo i naglašavamo da je izručivanje Usame protivno Šerijatu, čak iako je ono čisto političko riješenje, nije nikako dopustivo i ne činite to, jer to ne znači ništa drugo do rat protiv Allaha, koji je očigledan „kufr ekber“ (veliki kufr).“
Da li su talibani sufije i deobandije?
Muftija Nizamuddin Šamzai kaže: „Sufije imaju određene stvari koje su korektne i u skladu sa sunnetom Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, kao što je pravednost i zuhd (odricanje od dunjaluka). Ali ono u što je njihova ulema poput Arebija i sličnih vjerovala, kao npr. vahdetu-l-vudžud (jedinstvo stvorenja i Stvoritelja, inkarnacija) i ono što oni nazivaju tesavvufom – talibani su jasno protiv tih stvari i od njih su čisti.“
Mulvi Dželaluddinn Šinvari Sajab kaže: “Mi nikako ne hvalimo sufizam i ako saznamo da je neka osoba „murid“ (sljedbenik tarikata), onda takva osoba kod nas ne dobiva apsolutno nikakav autoritet i udaljena je od bilo kakve pozicije u radu za vladu. U Kabulu su bila dva starija čovjeka, toliko stara da nisu mogli svojim nogama hodati, a bili su članovi nakšibendijskog tarikata. Stotine ljudi su išli njima. Pošto je vođa vjernika Muhammed Umar saznao za njih, obojicu je odmah zatvorio, te su oni proveli neko vrijeme u tamnici. Nakon toga su pušteni na slobodu, ali sa upozorenjem da će biti ponovo zatvoreni ako se počnu baviti stvarima odprije… Sve ove stvari, slijeđenje sufija i okupiranost tesavvufom, sve ovo vole Amerikanci i Allahovi neprijatelji, jer ti ljudi (sufije) ne ustaju protiv njih (Amerikanaca) i svi oni nisu na putu vjere i džihada.
Ambasador talibana u Emiratima je rekao: “Svako ko posjeti Afganistan vidjet će da su mjesta na kojima se činio širk Allahu uništena, da su godišnji festivali na nadgrobnim spomenicima zaustavljeni. Slavlja koja su podsjećala na vjeru vatropoklonika su također dolaskom talibana zabranjena. Islamski Emirat je zabranio slavlja u Mazar-i-Šarifu, oko mezara Alije, radijAllahu anhu. Sva ta slavlja su već prvog dana prilikom okupljanja učenih privedena kraju. Ženama se zabranilo da posjećuju mezarove, te su postavljene table sa adabima posjete mezarlucima. Te na kraju i uništenje statua Bude o kojima se odmah čulo i saznalo.“
Ali priznajemo, također, da još uvijek ima mjesta gdje se sprovode razne novotarije. Ulema još uvijek traži način da se to iskorijeni ali na način kojim se neće prouzrokovati veća šteta. Jer još uvijek postoje ljudi koji ne znaju „bit“ svega toga i opasnost od novotarija. Talibani veoma pažljivo i oprezno prilaze rješenju tog problema, jer polaze od činjenice da bi se ljudi mogli pobuniti ako bi talibani na nasilan način pristupili otklanjanju navedenih stvari, a to je nepoželjno s obzirom da se i trenutno još bore sa saveznicima NATO-a. Sjeveroatlantski pakt (NATO) i dalje naoružava te iste protivnike talibana i svojom propagandom pospješuje sufije protiv talibana. Nedavno se desilo da su talibani zaustavili neislamsku praksu sufijskog tarikata kaderija, te su mnogi od njih otišli u Pakistan, a odatle odmah objavili rat Islamskom Emiratu.
Muftija Šamzai o akidi deobandija kaže: “Uopšteno, deobandije su ešarije i maturidije, ali među njima itekako ima ljudi od ehlu sunneta. Ja objašnjavam ljudima ispravan menhedž i metode selefa (prvih, ispravnih i najboljih generacija muslimana, op.rec.) i upozoravam na metode halefa (kasnijih generacija koje su iskirvile islamsko učenje, op.rec.). Ali, ovdje nije uopšte jednostavno otvoreno govoriti o ešarijama i maturidijama (tj. njihovoj zabludi, op.rec.) kao što to radi ulema Arapskog poluotoka. Što se talibana tiče, vođa za vjerska pitanja (reisul-ifta’) je jedan od mojih učenika i on iskreno i otvoreno slijedi menhedž selefa. Isto tako, veliki učenjak Abdullah Sariki i mi nastojimo zajednički da pojasnimo istinu.“
Mulvi Ahmed Džan, bivši predstavnik za komunikacije u vladi Mulla Umera, je upitan: „Čujemo da se u islamskim zemljama govori, posebno na Arapskom poluotoku, da je pokret talibana mješavina sufija, kuburija i maturidija. Da li je to istina?“
On je odgovorio: „Istina je da takve priče kruže, te da su talibani tako obilježeni i tu ima mnogo potvora kako po pitanju mezheba, ili po pitanju razumijevanja dina ili sprovođenja Šerijata. Takav govor nastaje pošto su ljudi udaljeni od pokreta talibana, te ih tako još i ne pomažu i ne podržavaju. Akida koju mudžahidi Islamskog Emirata Afganistana šire pomoću radija, medija, škola i univerziteta je akida ehli sunneta wel džema'ata koja je i objašnjena u tahavijskoj akidi.
Šejh Jusuf el-Ujejri, rahimehullah, je rekao po istom tom pitanju: “Oni koji kažu da se trebamo držati daleko od talibana, zato što su navodno maturidije, tim i takvima poručujemo: Mi to ne negiramo, niti, pak, potvrđujemo, jer to zahtijeva da mi ispitamo i provjerimo sve njih po pitanju masailul-hafijje, koje su zamršena i komplikovana pitanja vjere, a to je ono što su prvi donijeli havaridži (haridžije). Mi smo ubjeđenja da su oni (talibani) muslimani i svako onaj ko tvrdi da su maturidije je obavezan da donese dokaz o tome kao i tačna imena onih koji su maturidije među njima, da bismo i mi to mogli provjeriti. Ali, to je proturječno onome što smo pitali njihovu ulemu ‘Abdullāha Sākirīja, Mulvi Ihsāna, rahimehullah, El-mullā Muhammeda Rabbānīja, rahimehullah, i muftīju Nizāmuddina ,a oni su nam jasno poručili: Odbijamo akidu maturidija i učimo svoje učenike akidi ehlu sunneta“.
Dalje nastavlja šejh govoreći o onima koji talibane smatraju maturidijama i njihovim riječima: “Mi smo naišli na knjigu jednog Afganistanca, koji kaže da je akida ljudi u Pakistanu i Afganistanu maturidijska, tako da smo mi generalizirali ovo pravilo… Zaista, ovo je jako čudno!“
Dakle, ovo je stav i držanje talibana po tome pitanju i koga slijede. A šta kažu obični Afganistanci od kojih su neki sufije i deobandije, konkretno o talibanima?
Glavni na skupu učenjaka u Afganistanu kaže: “Ne pitaj previše o sufijama, niti govori previše protiv njih, jer obični ljudi slijede ponekad ljudskog šejtana i onda kažu: Mudžahidi slijede ibn Abdul-Vehhaba!“
Muftija (talibana) Nizamuddin Šamzai kaže: “Generalno, po pitanju takozvanih „vehabija“, Afganistanci i Pakistanci nisu čuli ništa drugo osim lošeg, a to su im govorili šejtani u ljudskom liku. Ali ja lično kao i većina talibana i njihovih komandira i uleme znamo da su to sve laži i potvore. Mi vidimo da su tzv. “vahabiti“ baš na onom ispravnom menhedžu selefu saliha, jer sam i sam pročitao mnogo od knjiga šejha Muhammeda (ibn Abdil Vehaba), rahimehullah, i iz njih učio.
Izaslanik Ministarstva naređivanja dobra i odvraćanja od zla kaže: “I mi smo ljudi samo što ponekad činimo greške i činimo ispravne postupke te zbog toga i trebamo ulemu i učenjake sa Arapskog poluotoka i svesrdno ih pozivamo da nam se pridruže i pomognu nam. Jer, kritikujući nas izdaleka, sa distance, ne čine apsolutno nikakvu korist, već treba da dođu i pojasne nam ono oko čega se razilazimo ili ono što ne razumijemo.“
Mulvi Šihabuddin kaže: “Ne poričemo da među nama ima neislamske prakse, ali svojim dolaskom, talibani su mnogo toga lošeg zaustavili. Postojao je npr. komadić odjeće koji se pripisuje Poslaniku, sallAllahu alejhi we sellem, te su ljudi uobičavali da se mole tom komadu odjeće (subhanAllah), jedan dan muškarci, drugi dan žene. I to su, elhamdulillah, talibani otklonili.
I mi smo nastavili da objašnjavamo ljudima da je jedino Allah Taj koji daje korist i Onaj Koji daje štetu. Talibani su, elhamdulillah, muwehidi (čisti monoteisti), koji su najstrožije zabranili traženje blagoslova od mezara, tavaf oko mezarova, ili sedždu pred istim. Drugi primjer je kamen i komad platna koji potiče iz antičkog vremena, te su neuki ljudi imali veliko poštovanje prema tim predmetima i tražili hajr od istih. Talibani su ta dva predmeta ogradili željeznom ogradom, zidom i, elhamdulillah, danas niko više tamo ne ide.
O tome sam u Centralnoj džamiji u Kandaharu govorio i pojasnio da je uistinu samo Allah, azze we dželle, Jedini koji štetu i korist može donijeti ljudima kao i sunnete i adabe posjete mezarovima.“
Da li su talibani slijepi slijedbenici hanefijskog mezheba?
Muftija Nizamuddin Šamzai kaže: “Afganistanci i Pakistanci, narod generalno, i njihovi učenjaci su dosta pristrasne hanefije. Međutim, dolazak Arapa u vrijeme džihada protiv Rusa, ostavlja određeni utjecaj na domaće stanovnike te se oni upućuju na putovanja na poluostrvo radi traženja znanja. Slijepo slijeđenje mezheba je itekako prošireno i talibani poučavaju ljude zabranjenosti toga, a sami uistinu nisu slijepi slijedbenici hanefijskog mezheba“.
Šejh Ebu Musab es-Suri kaže: “ Prenesi se od Mulla Muhammeda Umara i od nekoliko vrhovnih talibanskih vođa da oni sami imaju neke stavove u nekim pitanjima fikha (islamsko pravo) koji su oprečni hanefijskom mezhebu.“
Talibani i Ujedinjene nacije
Šejh Ebu Musab es-Suri priča, govoreći o te'vilu5 kojeg su koristili talibani kako bi opravdali svoj zahtjev za ulaskom u UN: “Emir mumina (Mulla Umar) je rekao braći koju je posjetio, da talibani pristupaju Ujedinjenim narodima pod jednim uslovom, a to je da neće slijediti, koristit ili prihvatiti nijedan zakon koji proturiječi islamskom Šerijatu.
I jasno je iz ovog kazivanja da su oni (talibani) željeli da bace loptu na teren UN-a, tako da, ukoliko UN odbije ovaj zahtjev, onda bi dokaz (pred svijetom) bio na strani talibana. Stoga, talibani su zahtijevali ulazak pod navedenim uslovima, što nije kufr (kao što haridžije kažu, optužujući talibane, op.rec.). I ovo talibani nisu uradili da bi učestvovali u djelima kufra, tako da oni u stvarnosti nisu ni željeli ulazak u UN. Tačnije, to je bila samo taktika.“ Dakle, ovo je te'vil kojim su se talibani služili kada su „tražili“ ulazak u UN.
Kada je glasnogovornik Islamskog Emirata Amin Han Muttaki bio upitan od strane šejha Saida el-Misrija zašto talibani žele mjesto u Ujedinjenim nacijama koje odbijaju Šerijat, Muttaki je odgovorio: “Uistinu, talibani nisu ni namjeravali jedan jedini dan da provedu u tom vijeću… te ako oni ne prihvate (naše uslove) mi nećemo radi toga napustiti temelje našeg dina.“
Uistinu, talibani nikada nisu tražili da bezuslovno sjede u Ujedinjenim nacijama niti jedan jedini dan. Umjesto toga, oni su uvijek naglašavali uslove koje ne bi nikada prihvatili od strane UN-a ako bi bili oprečni Šerijatu.“ Na to je šejh Muttaki odgovorio: „Ako oni ne prihvate (naše uslove), onda mi nikada nećemo napustiti temelje naše vjere.“
Pošto je i šejh Jusuf el-Ujejri, rahimehullah, upitao muftiju Šamzaija: “Čuli smo da talibani žele pristupiti Vijeću UN-a, je li to istina? “ – ovaj je odgovorio: “Istina je. Zbog toga sam lično sa nekim učenjacima otišao emirul-mu´mininu i posavjetovao ga. Te na to (Mulla Umar) reče: ‘Ništa neću priznati što je suprotno Šerijatu, nego samo ono što se sa Šerijatom poklapa.’ ‘Ali to je nemoguće u današnjoj situaciji – sam pristup UN-u je kufr, te od onih koji mu pristupe se traži da taj kufr prihvate!’ Tako smo i završili taj razgovor. Nakon ponovne posjete, godinu nakon toga, uvidjeli smo da je tu ideju pristupanja potpuno odbacio!“
Ovo je ono što mi je Allah, azze we dželle, dozvolio da pojasnim i svaka hvala Njemu Uzvišenom na početku i na kraju. Neka Allah podari talibanima pomoć, autoritet i vlast u ovoj zemlji.
I završavam ovo pismo sa nekim od riječi Emirul-mu'mminina koje je pisao 16.7.1422. (oktobra 2001), nakon što se cijeli svijet ujedinio protiv talibana.
Kakav je propis onih koji se ujedinjuju sa križarima, stanu na njihovu stranu i podržavaju ih (u borbi protiv muslimana)?
Postoji idžma (konsenzus) ummeta kao i idžma imama o tome da u situaciji poput one u koju se mi danas nalazimo – džihad protiv križara je fardu-l-ajn (stroga obaveza) za svakog muslimana. Sin ne treba dozvolu svojih roditelja, niti žena dozvolu svoga muža, niti dozvolu iko treba od strane lica koje je za njega odgovorno, i oko toga nema drugog mišljenja kod uleme.To je presuda kad je riječ o džihadu protiv okupatora i to je obaveza svakog muslimana.
Presuda po pitanju onih koji sa kršćanima sklope savez je sljedeća:
„O vjernici, ne uzimajte za zaštitnike jevreje i kršćane! Oni su sami sebi zaštitnici! A njihov je i onaj koji ih za zaštitnike prihvati; Allah, uistinu, neće ukazati na pravi put ljudima koji sami sebi nepravdu čine.“ (El-Maide, 51. ajet)
U navedenom ajetu Allah, subhanehu we te'ala, donosi jasnu presudu i pojašnjenje:
1) Zabrana muwallata (saveza, prijateljstva) sa židovima i kršćanima, pomaganje istih kada su u sukobu s muslimanima.
2) Svako ko s njima sklopi savez ili ih pomaže protiv muslimana praktično postaje jedan od njih.
3) Savez sa njima je obilježje i ponašanje munafika.
I na kraju, Allah, subhanehu we te'ala, objašnjava da alijansa i savez sa mušricima poništava iman u Allaha i Njegovog Poslanika, sallAllahu alejhi we selem.
Potpisao sluga islama i muslimana emirul-mu´minin Mulla Muhammed Umar Mudžahid.
Mudžahid šejh Ebū Mus’ab ‘Umar ‘Abdul-Hakīm es-Sūrī
Izvor: At-Tibyaan Publications
Prijevod: Es-Sunne
Jezička i šerijatska recenzija: Put vjernika
Fusnote:
1. Murdžije – sekta u islamu. Učenjaci su rekli da je irdža’ (murdžizam) vjera koja zadovoljava kraljeve (vladare). Današnje murdžije su priklonjene tiranskim vladarima, braneći ih od verbalnih napada bilo koga i opravdavajući njihovu tiraniju, a u isto vrijeme blateći mudžahide i svakog onog ko podržava džihad i mudžahide. Više o modernim muržijama pročitaj na adresi: http://www.putvjernika.com/murdzije.
2. Misli se na moderne haridžije, čija je osnovna odlika da muslimane proglašavaju nevjernicima zbog velikog grijeha ili, čak, obične greške, a koji su za njih osnova vjere koja se mora znati. Oni također, rame uz rame sa murdžijama, napadaju i blate mudžahide, govoreći da su ovi mušrici koji još nisu spoznali osnovu islama. Proglašavaju nevjernicima i one koji ne tekfire (proglašavaju nevjernicima) mudžahide i vođe džihada.
3. Vidi Fethul-Bārī (13/91), El-Bidāje van-nihāje (1/87, 214), Es-silsilah es-sahīhah (1887, 2253), Sahīh Ibn Mādže (3261), Sahīh el-Džāmi’ od El-Albānīja (3650), El-Džāmi’ es-Sahīh od El-Wādi’īa (1/380, 3/496, 5/369), i Es-Sahīh el-Musnad od El-Wādi’īa (27).
4. Iako je tokom većine svog života imam Ebu Hanife bio stava da djela nisu sastavni dio imana, prenosi se da je imam napustio ovo mišljenje i uzeo mišljenje ehli sunneta, koji je stava da je djelo sastavni dio imana (vjerovanja). Pogledaj Et-Tamhīd od Ibn ‘Abdil-Berra (9/247), Šerhut-Tahāvije od Ibn Abil-‘Izza el-Hanefīja (395).
5. Te'vil – (pogrešno) razumijevanje i tumačenje šerijatskih tekstova.
