Okupatorska država nastavlja rat protiv palestinskog naroda, pri čemu je glavni cilj uništenje pokreta Hamas. Međutim, od samog početka je bilo jasno da Izrael nema konkretan plan kako ostvariti taj cilj. Štaviše, pojavila se sumnja u mogućnost postizanja samog cilja, što potvrđuje i sljedeći izvještaj objavljen na web-stranici Centra za politički razvoj Vision.
Možda je ove sumnje najbolje izrazio bivši premijer okupatorske vlade Ehud Barak, koji je u jednom intervjuu izjavio da se Hamas ne može u potpunosti uništiti jer je to “ideološki pokret koji je prisutan u snovima ljudi, u njihovim srcima i u njihovim umovima”.
Ovo nije samo mišljenje bivšeg premijera Baraka, jer se može reći da su okupatorske vlasti i njeni eksperti svjesni te činjenice.
Izgleda da je okupatorima postalo jasno da problem nije Hamas, već Pojas Gaze i njegovo stanovništvo, koje broji više od 2,2 miliona ljudi, što inicira rasprave o “sljedećem danu” nakon eliminacije Hamasa.
Sjedinjene Američke Države (SAD) pokrenule su ovo pitanje kada je američki predsjednik Joe Biden, tokom posjete okupatorskoj državi i sastanka s Izraelskim ratnim vijećem 18. oktobra, najavio da će postavljati teška pitanja okupatorskim vođama.
Biden je tom prilikom rekao okupatorskim vođama sljedeće: “Počnite razmišljati šta će se desiti sutradan. Kako to vidite nakon mjesec, dva mjeseca ili godinu dana? Imate sav legitimitet i vrijeme je za borbu, ali šta će se dogoditi sljedećeg dana?”
Možda je ovo američko nastojanje da se pronađe rješenje za budućnost Gaze uslijedilo nakon što je SAD-u i okupatorskoj državi postalo jasno da postoji široko rasprostranjeno arapsko protivljenje raseljavanju Gaze na Sinaj ili na neko drugo mjesto.
Ova tema postavlja veliki broj pitanja o alternativama koje je okupatorska država, uz punu američku podršku, predložila kako bi se riješio “problem Pojasa Gaze”, kao i o preprekama s kojima se te alternative susreću, te koju opciju okupatorska država trenutno provodi na terenu?
Uprkos tome, okupatorska država i dalje ustrajava na opciji raseljavanja kao konačnog rješenja za trajni problem u Pojasu Gaze, koji vidi kao prijetnju za svoju i sigurnost cjelokupnog cionističkog projekta. Pokušava sprovesti takav scenarij na terenu, iako ga nije zvanično usvojila. Također je svjesna arapskog protivljenja, posebno egipatskog i jordanskog, kao i velikih rizika koje ovaj izbor nosi sa sobom.
Alternative koje ima okupacija: od dva zla izabrati manje
Cionistički profesor i orijentalista Michael Milstein napisao je članak 17. oktobra u novinama Yedioth Ahronoth pod naslovom “Ko će vladati Gazom? Ovo su opcije, i sve su loše”. Milstein je vjerovatno jedan od prvih koji se pozabavio ovim pitanjem među okupatorskim vođama i stručnjacima, pri čemu je koristio svoje orijentalističke spoznaje koje je stekao proučavajući palestinsko društvo.
Milstein započinje svoj članak tako što preispituje mogućnost eliminacije Hamasa. Međutim, ako okupacija uspije uništiti ovaj pokret, što nije sigurno, ima četiri opcije za budućnost Gaze, od kojih su dvije loše, a dvije gore.
Najgore opcije koje treba izbjegavati su:
1. Ponovna okupacija Pojasa Gaze i nastavak izraelske vlasti. Ova opcija će imati ogromnu sigurnosnu, ekonomsku i političku cijenu, a može se uporediti s onim što se dogodilo SAD-u u Iraku i Afganistanu.
2. Okončati vladavinu Hamasa i brzo napustiti Gazu. Ovo će ostaviti za sobom vakuum koji će se brzo pretvoriti u opasan sigurnosni haos.
Manje loše opcije:
1. Vraćanje Palestinske uprave na vlast u Gazi, s tim da implementacija ove opcije zahtijeva da se izraelska vlada riješi percepcije da je Palestinska uprava gori neprijatelj od Hamasa.
Također, ne bi se moglo reći da će Palestinske vlasti, koje s mukom upravljaju Zapadnom obalom, biti zainteresirane za ovu složenu misiju. Ako i prihvati ovu misiju “na leđima izraelskog tenka”, nije poznato koliko će dugo opstati.
2. Formiranje alternativnog političkog sistema koji bi upravljao Gazom preko lokalnih vođa (gradonačelnika, uglednika i pripadnika plemena) uz učešće Palestinske vlasti i vanjsku podršku iz Egipta.
Iako Milstein naginje prema posljednjoj opciji kao najmanje lošoj, ipak je skeptičan po tom pitanju. Prema tome, od samog početka je bilo jasno da su opcije s kojima raspolaže okupatorska država po pitanju budućnosti Gaze malobrojne i teške, a moglo bi se reći i potpuno nemoguće za ostvariti.
Međutim, okupatorska država, uz podršku SAD-a i zapadnih zemalja, od kojih su najznačajnije velika Britanija i Njemačka, pokušala je predstaviti ove i druge opcije. No, svaki put kada bi postalo jasno da je jedna od opcija nemoguća ili teško ostvariva, okupatorska država se prebacivala na neku drugu opciju.
Na Sinaj
Prva opcija koju je okupatorska država nastojala provesti, uz punu američku i zapadnu podršku, bila je raseljavanje stanovnika Pojasa Gaze na Sinaj. U to vrijeme se razgovor vrtio oko privremenog raseljavanja dok Izrael ne završi svoju misiju uništavanja pokreta Hamas.
Ova opcija je predstavljena prije nego što je izraelska vojska izvršila kopneni upad u Pojas Gaze. Okupatorske vođe bile su svjesne da će biti teško izvesti kopnenu operaciju imajući u vidu prenaseljenost Pojasa Gaze. Ipak, odlazak stanovništva sa tog područja neminovno znači i to da više neće vraćati, što je zapravo i krajnji cilj okupacije.
Niko od izraelskih ili zapadnih zvaničnika, posebno američkih, nije otvoreno iznio ideju raseljavanja Palestinaca iz Pojasa Gaze na Sinaj, ali ima mnogo nezvaničnih izjava i poziva, ili od ekstremističkih zvaničnika, u kojima se poziva na raseljavanje stanovnika Gaze.
Jedan od njih je i poziv izraelskog ministra Avija Dichtera, koji je raseljavanje Palestinaca sa sjevera Pojasa Gaze na njegov jug opisao kao “Nakbu 2023“. Međutim, otkako je rat počeo, a priča o kopnenoj invaziji na Pojas Gaze postajala sve intenzivnija, neki izraelski i američki krugovi počeli su pozivati da se uspostavi takozvani “sigurni humanitarni koridor” do Sinaja, kako bi palestinski civili bili pošteđeni posljedica rata.
Osim toga, plan finansijske podrške Ukrajini i Izraelu, koji je američki predsjednik Joe Biden predstavio Kongresu, uključivao je stavku u iznosu od 3,495 milijardi dolara, pod nazivom “Pomoć za imigraciju i azil”. Iako je to nejasna formulacija, dovedena je u vezu s američkim naporima da uvjeri arapske zemlje da podrže raseljavanje stanovništva Gaze.
Američki državni sekretar Anthony Blinken preuzeo je zadatak da promovira opciju raseljavanja, za vrijeme svoje turneje koja je trajala u periodu od 11. do 16. oktobra, u sedam zemalja regije. Međutim, nije dao nikakva saopćenja u vezi s tim, nego je samo na kraju svoje turneje izjavio da se SAD protivi takvoj ideji.
Međutim, opetovano i snažno protivljenje pitanju raseljavanja od niza arapskih zemalja, posebno Egipta i Jordana, govori da se vrši snažan pritisak na ove zemlje da prihvate ideju raseljavanja. Možda je najbolji primjer saopćenje egipatskog Vijeća za nacionalnu sigurnost, čijim je sastankom 15. oktobra predsjedavao egipatski predsjednik Abdel Fattah El-Sisi, u kojem se odbacuje i osuđuje politika raseljavanja.
Vijeće je tada potvrdilo da je egipatska nacionalna sigurnost crvena linija, što ukazuje na to da plan raseljavanja predstavlja prijetnju njegovoj zemlji. Isto tako, Jordan je konstantno davao izjave u kojima se pojašnjava da se raseljavanje Palestinaca, bilo u Gazi ili na Zapadnoj obali, smatra objavom rata Jordanu, a jedna od tih izjava je stigla od jordanskog premijera Bishera Khasawneha.
Egipatsko odbijanje
Nakon ovog otvorenog arapskog protivljenja planu raseljavanja, Amerika je, preko svog predsjednika, koji je posjetio okupatorsku državu i sastao se s njenim ratnim kabinetom 17. oktobra, počela pozivati okupaciju da razmisli o strategiji za “dan poslije“.
Od tada je izneseno nekoliko planova za budućnost Gaze i jasno je da su svi oni propali i nisu naišli na bilo kakvo arapsko prihvatanje ili konsenzus. Neki od tih planova su: da Palestinska uprava preuzme upravljanje Pojasom Gaze, da vlast preuzme egipatska administracija, da se preda na upravljanje zajedničkoj administraciji arapskih država i međunarodne zajednice, ili NATO snagama i Ujedinjenim narodima, ili da se stavi pod ponovnu izraelsku okupaciju Pojasa Gaze.
Svi američki i izraelski projekti koji se tiču budućnosti Pojasa Gaze odbijeni su na arapskom i regionalnom nivou, konkretno od Egipta i Jordana, jer će te dvije države biti najviše pogođene posljedicama bilo kakvih scenarija koje okupacija pokušava nametnuti u Pojasu Gaze. Egipatski predsjednik Abdel Fattah el-Sisi pojasnio je direktoru Centralne obavještajne agencije (CIA) Williamu Burnsu, prilikom njegove posjete Kairu 7. novembra, koje su to četiri stvari sa kojima se Kairo ne slaže. To su: odbijanje raseljavanja stanovništva iz Pojasa Gaze, odbijanje ponovne okupacije i izraelskog upravljanja Pojasom Gaze, odbijanje prijedloga da Egipat upravlja Pojasom Gaze i odbijanje da u njega uđu NATO snage ili bilo koje druge strane snage.
Nejasno američko rješenje
Nakon ovog arapskog i regionalnog protivljenja, SAD počinje malo po malo odustajati od svojih različitih prijedloga u pokušaju da pronađe izlaz iz ćorsokaka u koji je zapela okupatorska država svojim ratom u Gazi. Tokom sudjelovanja na samitu G7 u Tokiju, Blinken je predstavio “pet Ne”, a to su: “ne prisilnom raseljavanju Palestinaca iz Gaze, ne korištenju Gaze kao platforme za terorizam, ne ponovnoj okupaciji Gaze nakon završetka sukoba, ne blokadi Gaze i ne smanjenju teritorija Gaze”.
Međutim, čini se da se okupatorska država nije povinovala ovim američkim upozorenjima. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu saopćio je da se protivi ideji da Palestinska uprava preuzme vlast u Pojasu Gaze. Otvoreno je izjavio da neće prihvatiti povratak režima koji svoju djecu uči da ubijaju i mrze Jevreje, koji finansira teroriste i koji nije osudio “zvjerstva” koja su se desila 7. oktobra.
S druge strane, naglasio je da insistira na tome da se zadrži sigurnosna kontrola nad Pojasom Gaze, što uključuje “mogućnost ulaska izraelske vojske u Pojas kad god poželi da eliminira teroriste koji bi se mogli pojaviti u Pojasu”, a istovremeno se usprotivio ideji predaje Pojasa međunarodnim snagama.
Netanyahu je ponovo potvrdio svoj stav u vezi s Palestinskim vlastima i okupacijom Gaze na konferenciji koju je održao zajedno s ministrima Bennyjem Gantzom i Yoavom Galantom 18. novembra, na kojoj je zaključio: “Neću pristati na to da u Gazu uđe bilo koja strana koja plaća novac za terorizam, diverzanti i njihove porodice koji odgajaju djecu da ubijaju Jevreje i uništavaju Državu Izrael. Bez takve promjene u karakteru civilne uprave koja će postojati u Gazi, samo je pitanje vremena kada će se Gaza vratiti terorizmu, a to neću prihvatiti.”
Ovdje je aludirao na Palestinsku upravu i propagandu koja se širi među doseljenicima, prema kojoj je ona drugo lice Hamasa. Što se tiče nastavka izraelske kontrole nad Gazom, Netanyahu dodaje: “Postoji još jedan uslov koji sam postavio za ‘sljedeći dan’, da IDF (izraelske odbrambene snage) imaju potpunu slobodu djelovanja u Pojasu Gaze protiv svake prijetnje. Samo na taj način ćemo osigurati razoružanje Gaze.”
Uprkos američkom protivljenju ovim “izraelskim” stavovima i američkog stavljanja naglaska na postojanje “palestinskog vodstva i ujedinjenja Gaze sa Zapadnom obalom pod vodstvom palestinskih vlasti”, postoji nejasnoća u ovim stavovima. Blinken je skrenuo pažnju da je potreban “neki prelazni period” na kraju rata, te kako će okupatorska država preuzeti punu odgovornost za sigurnost u Gazi na neodređeno vrijeme.
Ovakve izjave nose veliki stepen dvosmislenosti i manevriranja, jer u sebi sadrže mnoge mogućnosti, od kojih je najvažnija nastavak izraelske okupacije Pojasa Gaze, pogotovo kada se kaže “na neodređen period”. Također, ideja o tranzicijskom periodu znači fazu pripreme sistema upravljanja Gazom koji ne isključuje nijednu od predloženih opcija. U svakom slučaju, ne izgleda da postoji značajna razlika u stavovima između okupatorske države i Sjedinjenih Američkih Država kada je u pitanju budućnost Pojasa Gaze.
Velike prepreke
Od samog početka je bilo očito da sve predložene alternative nisu održive, kako je Milstein pojasnio prije nego što je i počeo predstavljati ove alternative.
Međutim, detaljno razmatranje izraelskih i američkih planova u danima rata nameće brojna pitanja, jer postoje mnoge prepreke za implementaciju bilo koje od ovih alternativa, od kojih su najvažnije:
Arapsko i regionalno protivljenje većini ovih planova, što je veoma važna stvar, jer je za sprovođenje velikog broja njih potrebna saglasnost i učešće arapskih zemalja.
Slabost Palestinske uprave, narušavanje njenog legitimiteta i njena nemoć da upravlja Zapadnom obalom, uz jasne izraelske napore da je dodatno marginalizira, oslabi i ograniči na specifičnu funkcionalnu ulogu.
Mogućnost otvaranja novih ratnih frontova, posebno od Hezbollaha, čiji je generalni sekretar Hassan Nasrallah potvrdio da neće dozvoliti poraz palestinskog otpora, a posebno Hamasa.
Najuticajniji faktor je taj da otpor i dalje opstaje, pokazujući jasno da je daleko od vojnog poraza. S druge strane, okupatorska vojska nije uspjela okupirati Pojas Gaze, čak ni njegov sjever. Napredak ove vojske je izuzetno spor, a područja koja pokriva su područja intenzivnih sukoba, a ne okupacije i uspostave kontrole.
Suočeni s ovim veoma teškim preprekama, čini se da je pričanje o fazi nakon Hamasa ili o „danu poslije“ daleko od stvarnosti. Nije sigurno da će se to dogoditi, osim ako se ne dogodi upravo suprotno. U svjetlu toga, Netanyahu je rekao: “Nećemo razgovarati o budućnosti Gaze sve dok Hamas ne bude eliminiran”.
Vraćanje na početak
Dugogodišnje iskustvo i praksa sa izraelskom okupacijom dokazuju da je iznošenje planova i vizija stalna politika koju provodi. Na taj način bi pažnja svih bila zaokupljena raspravama o istima, dok se ona istovremeno fokusira na oblikovanje stvarnosti na terenu.
Od sporazuma iz Osla 1993. godine, okupacija je iznijela desetine planova i inicijativa, proglasila svoju privrženost rješenju s dvije države, potpisala sporazume i ušla u više pregovora. Zatim je prekinula pregovore i počela predlagati nove inicijative, poput Netanyahuove za ekonomski mir, plana za aneksiju Zapadne obale, “Dogovor stoljeća”, zatim ”plana za smanjenje sukoba” bivšeg premijera Naftalija Bennetta te plana ”odlučujuće akcije” ministra Bezalela Smotricha.
Dok su svi bili zaokupljeni ovim planovima i prijedlozima, okupacija je nametala novu stvarnost na terenu i preoblikovala status quo kako bi ostvarila svoje krajnje ciljeve u vezi s naseljavanjem i raseljavanjem na Zapadnoj obali.
Trenutna situacija u Pojasu Gaze nije ništa drugačija od toga. Dok su sve strane zaokupljene pitanjem o fazi nakon rata, okupacija stvara razliku na terenu. Kontradiktornost i nejasan stav okupacije u pogledu budućnosti Pojasa Gaze ne odnosi se samo na nedostatak ciljeva koji se mogu provesti, već na politiku kreiranja činjenica kroz dešavanja na terenu kako bi se izbjegle kritike koje bi ometale ostvarivanje tih ciljeva.
Na primjer, u cionističkom narativu o događajima iz Nakbe 1948. godine, okupatorska država opravdava protjerivanje Palestinaca time da je došao zahtjev od arapskih lidera da Palestinci napuste svoje teritorije, te da oni nisu imali plan ili politiku raseljavanja.
Trenutno se može primjetiti da okupacija većinu svojih vojnih napora usmjerava na sjever Pojasa Gaze, ali da to podrazumijeva uništavanje svih elemenata života na tom području, uključujući infrastrukturu, bolnice, stanice, domove, stambene zgrade i drugo. Također, nameće i smrtonosnu blokadu, koju dodatno pojačava činjenjem zločina i masakra.
U ovakvim okolnostima ljudi nemaju drugog izbora nego da bježe na jug ili čekaju da umru od gladi, žeđi i bombardiranja. Poznato je da će okupacija uskoro krenuti u kopnenu invaziju na jug, što znači da će se i tamo provoditi ista politika.
Okupatorska vojska je počela bacati letke na područja na sjeveru Pojasa Gaze, pozivajući stanovnike da krenu na jug, a konačni plan je raseljavanje.
Naravno, Egipat kategorički odbija opciju raseljavanja na Sinaj, ali raseljavanje se možda neće dogoditi na očekivani način, već će to biti “dobrovoljna migracija” u zemlje širom svijeta, kako je to Smotrich tražio.
Izraz “dobrovoljna migracija” je samo igra riječi. Nakon što unište sve aspekte života u Gazi i uskrate ljudima njihova najosnovnija prava, oni neće imati drugog izbora nego da pobjegnu iz ove realnosti na drugo mjesto.
Pretvaranje Gaze u odbojno okruženje: uspjeh nije zagarantovan
Okupatori su zapeli u slijepu ulicu u pokušaju da pronađu način na koji će riješiti pitanje Pojasa Gaze, iako je rješenje ove situacije vrlo jednostavno, a to je da se napravi ustupak kako bi se ispunila minimalna palestinska nacionalna prava uspostavljanjem potpuno suverene palestinske države unutar granica iz 1967. godine.
Međutim, okupacija je u potpunosti ignorirala ovo rješenje i uništila bilo kakvu mogućnost za njegovo postizanja, pa sada SAD traži izlaz iz problema zbog nedostatka opcija u rješavanju pitanja Pojasa Gaze.
Jasno je da je Zapadna obala trenutno isključena iz svih ovih računica, iako problem s kojim se suočava okupacija nije ograničen samo na Gazu, već uključuje i Zapadnu obalu, a time i Jerusalem.
U kontekstu rasprava o američkim i izraelskim planovima i prijedlozima za poslijeratni period, okupacija je zauzeta oblikovanjem budućnosti Gaze i Zapadne obale radeći na terenu i stvarajući uslove za prisilno raseljavanje, pod nazivom “dobrovoljna migracija”. Pri tome se vrši psihološko uništavanje i teroriziranje palestinskog naroda, koji treba popustiti pred cionističkom mašinerijom za ubijanje i uništavanje te pristati da napusti svoju zemlju, koja više nije pogodna za život.
Međutim, to ne znači nužno da će okupacija uspjeti u ovom poduhvatu, jer sve ranije spomenute alternative nailaze na prepreke, uključujući i raseljavanje. Sve će to zavisiti i od rezultata rata i spremnosti okupatorske države da se upusti u rizik potencijalnih sukoba na drugim frontovima i guranja arapskih zemalja u sukob. Ipak, to zahtijeva da se pruži otpor ovom planu i poduzmu mjera za zaustavljanje sistematskog ubijanja i uništavanja s ciljem istrebljenja i raseljavanja Palestinaca.
