„Među vjernicima ima ljudi koji su ispunili ono na što su se Allahu obavezali; neko od njih okonča svoj rok, a neko od njih to još iščekuje, i nisu ništa izmijenili.“ [1]
Šejh Omer Abdur-Rahman je danas preselio na ahiret(18.02.2017.) u samoći svoga zatvora, neka mu se Allah smiluje. Neki kažu: „I pored milionskog broja muslimana, oni ga nisu mogli izbaviti!“
Mi im odgovaramo: „A da li su pokušali?“
Uistinu, u Misru, Tunisu, i drugim muslimanskim zemljama su milioni ljudi ustali i pobunili se, i vidjeli smo kako su izišli na ulicama, paleći, rušeći, uništavajući – sve to samo zbog kore hljeba!
Dok s druge strane, nismo vidjeli ni desetinu od tog broja da su ustali i učinili bilo šta od spomenutog radi izbavljenja učenjaka (Omera) koji je više od dvije decenije proveo u zatvorima krstaša. Pored šejha Omera, u tagutskim zatvorima se nalazi još mnogo drugih učenjaka!
Možda će neko upitati: „Zbog čega muslimani zaboravljaju svoje učenjake, koji kod njih važe za nasljednike vjerovjesnika? I da li to umanjuje stepen učenjaka?“
Bez sumnje, mnogo je razloga zbog kojih muslimani zaboravljaju svoje učenjake koji su po zatvorima, a najvažniji – shodno mom viđenju kada su u pitanju istinski učenjaci – jeste njihovo odvajanje, zatvaranje, ograničavanje, i onemogućavanje u uspostavljanju kontakta sa ummetom. Cilj toga je kako bi ih ljudi zaboravili i zanemarili njihov stepen. I nakon toga će taguti, onda kada budu imali potrebe za tim, biti u mogućnosti da sa njima(učenjacima) čine šta god žele, a da im na to niko ništa ne prigovori.
Nakon toga na scenu stupa kraljevska ulema, koja će javno biti reklamirana i emitovana na TV kanalima. A na minberima će hutbe držati oni koji se pretvaraju da su učenjaci, i govorit će sve ono što im njihove vlade budu diktirale. Dok će se na konferencijama sastajati plaćeni turbani koji će uljepšavati ono što njihovi vulatul-emr (namjesnici) budu odlučivali još prije samih konferencijskih sastanaka, dajući pečat i potpis tim odlukama. Prema tome, ljudi neće poznavati osim ove pokvarenjake, i zbog njih će prezirati ispravnu ulemu šerijata, jer ti takvi pokvarenjaci svojim ružnim postupcima odvraćaju od vjere i šerijata.
Što se tiče pitanja: „Da li to umanjuje stepen učenjaka?“ – zasigurno ne umanjuje, niti im škodi, jer se u hadisu spominje da će na Sudnjem danu doći Vjerovjesnik – a sa njim će biti jedan ili dvoje (sljedbenika), i doći će Vjerovjesnik – a sa njim neće biti niko.
Onaj ko bude razmišljao o iskušenju istinskih učenjaka, i njihovom zatvaranju i ezijećenju, te bude izlazio prateći njihove dženaze onda kada neko od njih preseli na Ahiret, biće zaprepašten tim prizorom! Primjer toga je preseljenje imama Ahmeda. Prenosi se da je vladar Muhammed bin Tahir naredio da se prebroje ljudi koji su došli na njegovu dženazu, pa je njihov broj dostigao milion i tri stotine hiljada. Dakle, broj ljudi koji su prisustvovali dženazi imama Ahmeda je bio skoro milion i po. Neko će možda upitati: „Gdje su bili svi ti ljudi onda kada je imam Ahmed bio zatvaran i ezijećen?!“
Također, od takvih primjera je i dženaza šejhul-islama Ibn Tejmijje, rahimehullah. Spominje se da je njegovoj dženazi prisustvovalo više od pet stotina hiljada ljudi! Zaista je ovo zaprepaštavajući broj za nekog ko je preselio u zatvoru zbog srdžbe vladara koji ga je zatvorio, a dobro je poznato da je on (šejhul-islam) imao žestoke rasprave sa svojim neistomišljenicima. Pa gdje su bili ti ljudi onda kada je šejhul-islam zatvoren u tvrđavi, te u njoj ostao sve dok mu Allah nije dušu uzeo?!
Učenjaku neće ništa naškoditi to ako ga ljudi zaborave, ili ga ne budu poznavali, ili zanemarili ono što mu se čini zbog njihove okupiranosti dunjalukom, ili ga ostavili na cjedilu iz straha od vladara. Možda Uzvišeni Allah želi da njegovim umiranjem u okovima povisi njegov stepen i deredžu na Ahiretu, ne bi li prepustio dunjaluk i sve dunjalučke prohtjeve učenjacima sultana, kojima se dozvoljava držanje hutbi i izdavanje fetvi, a s kojima će sultan biti zadovoljan!
I kakva li je samo razlika između ovih i onih učenjaka!?
Imam Ibn Fadlullah El-Umeri je o posljednjim zatvorskim danima šejhul-islama Ibn Tejmijje rekao: „Prije smrti su mu zabranjeni pero i tinta, i tada se razbolio, što je nakon kraćeg perioda bilo uzrokom njegove smrti“, a nakon toga je ispjevao stihove hvaleći ga.
Allahu moj, zaista Tvoj rob Omer Abdur-Rahman je proživio pomažući Tvoj šerijat. Svojim jezikom i tijelom je podsticao na pomaganje Tvoje vjere i vođenje džihada protiv Tvojih neprijatelja, te je u njihovim zatvorima i preselio sam, nemajući pored sebe nikog.
Gospodaru moj, podari mu smiraj, povećaj mu stepen, i nastani ga u El-Firdeusul-‘ala. Sastavi nâs i njega u društvu Tvog miljenika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovih ashaba, radijellahu anhum.
Gospodaru naš, Ti uništi svaku državu koja je napadala, ezijetila i zatvorila šejha Omera. Gospodaru naš, ponizi njenu zastavu, dozvoli njeno uništenje i propast, i obraduj time naše oči. Allahumme amin.
(Uvaženi šejh Ebu Muhammed Asim El-Makdisi, Allah ga učvrstio i sačuvao)
Prevod i priprema: Put Vjernika
[1] Šejh El-Makdisi je svoj govor otpočeo stihovima čije je značenje upravo izvedeno iz spomenutog ajeta. Zbog toga smo, umjesto prevođenja stihova, napisali ajet. (Sura Al-Ahzab, 23.)
