Palestina je mjesto kojeg je Allah učinio svetim za muslimane. Ni jedan musliman nema baš nikakvo pravo da se odrekne ma i jedne stope te zemlje. Takva činjenica se ne može mijenjati, to se ne može pravdati neznanjem, tu se nikakva interpretacija ne može pravdati greškom, niti to može osporavati bilo koji islamski učenjak.
U ime Allaha, Milostovog, Samilosnog!
Sva zahvala pripada Allahu. Njemu se zahvaljujemo, od Njega tražimo pomoć, oprost i uputu. Njemu se utječemo od sopstvene zlobe. Koga Allah uputi, istinski je upućen, a koga On odvede na stranputicu, neće nikada naći pravi put.
Vjerujem i izjavljujem da je samo jedan Bog i vjerujem i izjavljujem da je Muhammed Božiji rob i Božiji poslanik. Molim Te, Allahu, blagoslovi Muhammeda i rod Muhammedov, kao što si blagoslovio Ibrahima, alejhis-selam! Ti si Hvaljen i Slavljen!
Najbolji govor je Allahov govor, a najbolja uputa je uputa Muhammeda bin Abdullaha – neka je mir i blagoslov Allahov nad njim – a najizopačenije stvari su novotarije u vjeri. Pored toga, što god dolazi, već je blizu.
A potom,
Nedostatak solidnih vjerskih osnova u prilazu palestinskom pitanju u političkim programima zemalja, patriotskim parolama, u pohlepi susjednih zemalja, te interesima zemalja od autoriteta u regionu, sveli su ovo pitanje na uske dimenzije. Postalo je metom svakog taguta[1] koji ga koristi kao monetu za potkusurivanje radi postizanja osobnih ciljeva.
Sve te sukobljene strane slijede put neobaziranja na prava muslimana da usvoje palestinsko pitanje. Oni se namjerno oglušuju na zakonitu volju Palestinaca da vode džihad da bi očistili Jeruzalem (Allahovu zemlju). Vladajući režimi idolopokloničkih zemalja onemogućili su muslimanima da sprovode ono što im je Allah (Zakonodavac) naredio u vezi sa islamsko-jevrejskim sukobom u Palestini, što je rastjeralo vjernike i onemogučilo ih da sprovode džihad za oslobođenje Jeruzalema, te da se pod bajrakom tewhida (čistog monoteizma) bore protiv cionista, što ih navodi na neznalačke i slijepe parole patriotizma i stranačke politike i na zanemarivanje prakse Allahovog Poslanika Muhammeda bin Abdullaha, sallAllahu alejhi ve sellem.
Cilj izrazito nevjerničkih režima je proces normalizacije odnosa sa Izraelom, što je apsolutna regresija. Konferencije kompromisnih rješenja, koje oni održavaju sa cionističkim entitetom (Izraelom, op.prev.), krajnji su defetizam (poraz). Druga libanonska konferencija, koja je održana prvenstveno radi objavljivanja zavjere zvane “dvodržavno rješenje“ je u završnoj riječi objavila da će samo dio Istočnog Jeruzalema biti za Arape u ovoj Svetoj zemlji. Ta izjava, koju je papa, poglavar križara, legalizirao tokom svoje posljednje posjete Jeruzalemu, podrazumijeva priznanje Izraela kao hebrejske zemlje, sa pravom na svaku zemlju koju zaposjedne, bilo u Jeruzalemu ili negdje drugdje.
Pored učenjaka zla, arapske zemlje sa svojim idolopokloničkim režimima, urotile su se da priznaju takvu izdaju Allaha, Njegovog Poslanika, i svih muslimana, bilo držanjem jezika za zubima, bilo prećutnom saglasnošću. Sa našeg stanovišta, u osnovi palestinskog pitanja jeste da je ono Sveta poruka data jedino ummetu (muslimanskom narodu) Muhammeda, sallAllahu alejhi we sellem, a da nije, niti će ikada biti predmet međunarodnih ili nevjerničkih nacionalističkih režima. Niko od njih nema pravo da o njemu pregovara niti mu određuje rasplet.
Svemogući Allah kaže (u prijevodu značenja):
“Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Hrama časnog u Hram daleki, čiju smo okolinu blagoslovili kako bi smo mu neka znamenja Naša pokazali. On, uistinu, sve čuje i sve vidi. A Musau smo Knjigu dali i uputstvom je sinovima Israilovim učinili: „Mjesto Mene – Gospodara drugog ne uzimajte. O, potomci onih koje smo sa Nuhom nosili!“ On je, doista, bio rob zahvalni. I Mi smo u Knjizi objavili sinovima Israilovim: “Vi ćete doista dva puta nered na Zemlji učiniti i preko mjere oholi postati. I kada dođe vrijeme prve od dvije prijetnje, poslaćemo protiv vas robove Naše, silno moćne, oni će uzduž i poprijeko zemlju vašu pregaziti, i prijetnja će se ispuniti. Zatim ćemo vam dati pobjedu protiv njih i pomoći ćemo vas imecima i sinovima i učinićemo brojnijim. Sve što činite – činite sebi, dobro i zlo. A kad dođe vrijeme druge prijetnje, poslaćemo ih da na licima vašim tugu i jad ostave i da u Hram, kao i prvi put, ponovo provale i da sve što osvoje do temelja poruše.” (El-Isra, ajeti: 1-7)
Allah također kaže (u prijevodu značnja):
“I poslije toga rekosmo sinovima Israilovim: ‘Naselite se u zemlji, pa kad Smak svijeta dođe, dovešćemo vas izmiješane. Mi Kur'an pun mudrosti objavljujemo, i na istinit način se on objavljuje. A tebe (Muhammede) smo poslali samo zato da radosne vijesti donosiš i da opominješ.'“ (El-Isra, ajeti: 104-105)
Jeruzalem je bio prva kibla (smjer prema kojem se muslimani okreću u toku klanjanja), treća od svetih džamija, i mjesto gdje je Allah doveo Poslanika Muhammeda, sallAllahu alejhi we selem, na noćno putovanje iz Mekke u Jeruzalem, gdje je predvodio druge poslanike u molitvi. Jeruzalem, gdje je ispunjeno prvo obećanje[2] za vrijeme halife Omera ibn el-Hattaba, neka je Allah zadovoljan njime, kada je poslao mudžahide da ga očiste od prljavštine politeista (mušrika), isto je ono mjesto o kojem je Allah donio radosnu vijest Svojim slugama – mudžahidima – o skorom ispunjenju drugog obećanja[3]. On im je obećao da će oni osloboditi džamiju isto kao i njihovi preci Omer, Halid, i Ebu Ubejde (neka je Allah zadovoljan njima).
Okupljanje djece Israilove (Židova) iz raznih zemalja u Palestini je sveti znak mudžahidima Muhammedovog ummeta o drugom Allahovom obećanju (istoj djeci) koje će biti ispunjeno.[4] To je signal dolazeće pobjede mudžahida Muhammedovog ummeta (neka je mir i blagoslov Allahov nad njim). Sa istinom su Allahove riječi objavljenje, o istini nas je On obavijestio. On nam je naredio da se pripremimo za džihad, i On nam je obećao pobjedu.
Ova istina, koju je Allah objavio kao zakon kojeg nam je naredio da sprovodimo i na taj način služimo Njemu, podrazumijeva da svaka zemlja koju je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we selem, tokom svoga života otvorio (oslobodio), ili koju je bilo koji od pravednih halifa osvojio ili naredio da se osvoji, ili koju je bilo koji muslimanski vladar oslobodio ili zavjetovao svom narodu da je zaštiti u zamjenu za džiziju (porez po glavi nemuslimana) ili za zaštitu pod uslovom da je vlast muslimanska – sve te zemlje su muslimanske…
Šerijat Muhammeda bin Abdullaha obavezuje cijeli ummet da vodi džihad ako mu se bilo koji dio te zemlje otima. Prema tome, sukob između nas i cionističkog entiteta je vjerske i egzistencijalne prirode, a ne oko kulture i teritorijalnih granica.
Mi niti prihvatamo niti priznajemo, nego čak i poričemo svaku navodnu legitimizaciju koja se suprostavlja našoj vjeri. Vjera podrazumijeva povratak domovine i kontrolu nad njom, a to nam je Allah podario u Svojoj Objavi našem Poslaniku Muhammedu, sallAllahu alejhi ve sellem, što nam nalaže da ispunimo vjerske zapovijedi da budemo halife Allaha i Njegovog Poslanika, sallAllahu alejhi ve sellem, u tim zemljama. On nas je obavezao da vladamo i proglašavamo Njegovu vlast nad njima, kao što jasno proističe iz priče nakon koje Allah kaže:
“Musa reče narodu svome: ‘Molite Allaha da vam pomogne i budite strpljivi, zemlja je Allahova, On je daje u nasljeđe kome On hoće od robova Svojih; a lijep ishod će biti za one koji se budu Allaha bojali.‘“ (Al-A’raf, 128. ajet)
On također kaže: „Mi smo u Zeburu, poslije Tevrata, napisali da će Zemlju moji čestiti robovi naslijediti.“ (El-Enbija, 105. ajet)
Ono što proizilazi iz Allahovih riječi je da trpljenje svakog iskušenja u pripremi za suočavanje s neprijateljem, jeste obaveza Allahovih slugu – muwehhida (onih koji ispoljavaju čisti monoteizam) – radi uspostavljanja vlasti na zemlji kao i njeno preuzimanje od svih taguta. Ta obaveza je i u svim Božijim knjigama. To je objava Allaha Svojim slugama. Mi treba da to sprovodimo radi izvršenja uloge Allahovih slugu.
Imam Ahmed pripovijeda u svom Musnedu (jednoj od knjiga imama Ahmada bin Hanbala) od Ibn Omera, da je Omer ibn el-Hattab protjerao krščane i Jevreje iz Hidžaza (Arapskog poluostrva). Poslanik Muhammed, sallAllahu alejhi ve sellem, je želio da odatle protjera Jevreje nakon što ih je pokorio – ta zemlja je u to vrijeme bila za Allaha, Njegovog Poslanika i za sve muslimane, tako da je on želio odatle protjerati Jevreje. Međutim, Jevreji zatražiše od Poslanika Muhammeda, sallAllahu alejhi ve sellem, da im dozvoli da tamo ostanu u zamjenu za rad na poljoprivrednim imanjima, a oni bi zadržavali polovinu prihoda. On (Muhammed, sallAllahu alejhi ve sellem) reče: “Dozvoljavamo vam pod tim uslovima sve dok je to volja naša.“ Oni tada ostaše tamo sve dok ih Omer ne posla u Taimu i Arehu…
Imam Ahmed u svome Musnedu bilježi hadis da je Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, rekao: „Nema druge podrške osim kroz Allaha i Njegovog Poslanika.“
Danas muslimanskim zemljama vladaju nevjernici, taguti otpadnici, koji su uspostavili kontrolu koristeći agente (špijune) i oružje. Oni zabranjuju muslimanima da ostvaruju svoje pravo na vlast. Oni vladaju kršeći ono što je Allah objavio muslimanima, oslanjajući se na kršćanske, sekularne ili nevjerničke teorije. Oni šire otpadništvo po narodu, porobljavajući ga, i time se nastoje natjecati sa Allahom oko Njegovog naroda.
Ono na šta je Allah trajno obavezao Svoj ummet je da se suprotstavlja takvim tagutima, da se bori protiv njihovih zaštitnika, da eliminiše njihov uticaj… da oslobađa narod od klanjanja tagutima i omogući klanjanje Allahu, te da vlada po Allahovom Šerijatu.
Mi ne priznajemo legitimnost bilo kog zakona osim našega Šerijata. Ma za čim oni posezali, ma koliko vremena proteklo, ma kakva bila trenutna situacija, izjavljujemo da sve to neće nikada opovrgnuti naša prava, niti će ikada dati apsolutna opravdanja ili nalog da se ta prava ustupaju onima koji su na vlasti. Odluke društvenih krugova (pokreta, organizacija) koje se oslanjaju na sve vrste narodnih ili međunarodnih izmišljenih zakona niti su legitimne niti obavezuju, nego su, naprotiv, zakoni nevjernika, pa je stoga vjerska obaveza osloboditi ih se, odbaciti njihov diktat, te osporiti legitimnost da se u njima traži utočište.
Sve arapske vlade su džahilijetske (paganske), te su stoga nelegitimne. Njihovi vladari su taguti nevjernici. Njihovi organi uprave se sastoje od nevjernika ili otpadnika koji su podržavali ideju granica među arapskim zemljama, pa stoga podržavaju i postojanje cionističkog entiteta koji nema ni istorijsko ni vjersko opravdanje u Palestini (Allahovoj zemlji), zemlji očekivane Malhame (očekivane žestoke bitke u Armagedonu).
Palestina je mjesto kojeg je Allah učinio svetim za muslimane. Ni jedan musliman nema baš nikakvo pravo da se odrekne ma i jedne stope te zemlje. Takva činjenica se ne može mijenjati, to se ne može pravdati neznanjem, tu se nikakva interpretacija ne može pravdati greškom niti to može osporavati bilo koji islamski učenjak.
Ako cionisti tvrde da su stekli pravo na neke teritorije na osnovu ranijih pomjeranja Jevreja po Sinajskom poluostrvu u vrijeme Sultana Sulejmana al-Kanunija, mi moramo istaknuti da im je on zabranio, a prije toga im je i njegov otac zabranio, da žive u Palestini, Sinaju, Al-Turu i Al-Šamu (Palestini i zemljama koje je okružuju, op.prev.).
Propis koji se mora vjerski i racionalno poštovati je onaj kojem su porijeklo, pripadnost, savjet i dobre posljedice omogućili da bude pravo po kojem su stotine godina protekle. Tek tada će ga priznati i Muhammedov Šerijat.
Osim toga, otimačina, nametanje sile, prikradanje u zemlje, ilegalno useljavanje i zaposjedanje muslimanskih zemalja od strane nemuslimana, sve to ne stvara prava koja se ikada uzimaju u obzir.
Činjenica je da mudžahidi i vjernici Muhammedovog ummeta (neka je mir i blagoslov Allahov nad njim) – oni koji zahtijevaju obnovu legitimnih prava koja pripadaju muslimanskom Ummetu – sve to čine ne prežući od smrti, činjenica koju izraelski, evropski i američki mediji prenose svojoj publici je činjenica koju je dao Allah da utjera strah u srca mnogobožaca. To su normalne posljedice i predznak dobre vijesti o dolazećoj pobjedi koju je Allah namijenio muslimanima. Takav strah je ostavio trag i na milijarde mnogobožačkih srca čak i prije neosporne konfrontacije (Armagedona) između njih i nas.
Muslimani danas, kako muslimanski učenjaci tako i obični ljudi, treba da povrate principe tevhida i vrate se čvrstim osnovama islama, da bi započeli prvi korak ka izvršenju obaveza odricanja od zla i njegovom uništenju, što je temelj kule džihada. Oni bi trebali najaviti delegitimizaciju takvih lažnih tagutskih vlada, koje su pomogle da se iskorijeni ideja privrženosti među muslimanima i njihovim zemljama, i koje ih, dakle, sprječavaju da oslobode Jeruzalem.
Izvor: TheUnjustMedia.com
Fusnote:
[1] tagut je sve što se obožava mimo Allaha, a ono zadovoljno time. U ovom tekstu se pod pojmom tagut misli na vlastodršce koji ne vladaju Allahovim zakonom.
[2] Autor aludira na prvo osvajanje Jeruzalema od strane vojske Omera ibnul-Hattaba.
[3] Misli se na drugo osvajanje Jeruzalema.
[4] Aludira se na ajet: „A kad dođe vrijeme druge prijetnje, poslaćemo ih da na licima vašim tugu i jad ostave i da u Hram, kao i prvi put, ponovo provale i da sve što osvoje do temelja poruše….“ (El-Isra, 7)
