Tenzije između SAD-a i Sjeverne Koreje narasle su nakon što je Pjongjang nedavno testirao projektile koji imaju kapacitet da nose nuklearne bojeve glave sve do kopnenog dijela SAD-a. Američka administracija poslala je jasnu poruku da je rat jedna od opcija koju ozbiljno razmatraju. Sjevernokorejski lider je na te prijetnje odgovorio novim testiranjem hidrogenske bombe i lansiranjem projektila koji su preletjeli japansko ostrvo.
Ovi događaji mogu se interpretirati kao očekivani slijed u odnosima između ove dvije zemlje tokom proteklih decenija, osim dva važna detalja koja su se desila u međuvremenu – Sjeverna Koreja uspjela je razviti sofisticiran raketni sistem u sklopu svog nuklearnog programa, a Amerika je dobila predsjednika koji je nepredvidiv i čiji su obrasci ponašanja u ovakvim izazovima nepoznati.
Polovinom oktobra, samo dan nakon što je američki ministar vanjskih poslova (Rex) Tillerson obznanio da ulaže velike napore kako bi se tenzije spustile, te da ima direktnu komunikaciju sa Pjongjangom, predsjednik SAD-a je putem svoje omiljene virtualne društvene mreže objavio da njegov šef diplomatije treba da “štedi energiju”, i “samo traći vrijeme pregovarajući sa Malim Raketašom” te da će Amerika “uraditi ono što se mora uraditi!” Trump se, povodom ove, potencijalno najveće globalne sigurnosne prijetnje od perioda Hladnog rata do danas, obratio naciji i cijelom svijetu putem Twittera, tokom pauze, dok je igrao golf u svom klubu u Bedminsteru.
Ukoliko zanemarimo nekonvencionalni način javne komunikacije predsjednika Trumpa, i dalje ostaje utisak da dva najviša američka državnika ne pristupaju ovom problemu na isti način i šalju disonantne poruke u veoma osjetljivom momentu. Čak bi se moglo reći da Trump svojim izjavama podriva nastojanja da se do rješenja proba doći diplomatskim putem. Neki analitičari idu tako daleko da to čak zovu “strategijom dobrog i lošeg policajca” ali ta teorija zvuči toliko neuvjerljivo, baš koliko i izjava Heather Nauert, glasnogovornice državnog sekretarijata i glavne savjetnice za medije Tillersona, koja je odmah nakon gorenavedene izjave Trumpa objavila vlastiti tweet, tvrdeći da Washington ne šalje kontradiktorne poruke sjevernokorejskom režimu i zemljama u regionu.
Iako Sjeverna Koreja danas predstavlja najveću sigurnosnu prijetnju na svijetu, ne samo zbog toga što bi mogli napasti susjedne zemlje oružjem za masovno uništavanje, već zato što bi tu tehnologiju, ili čak gotove nuklearne projektile, u budućnosti mogli prodavati terorističkim organizacijama, što predstavlja jednako veliku, ako ne i veću prijetnju sa stanovišta odbrane američkih interesa.
SAD neće vojno djelovati
Uprkos svemu tome, SAD gotovo sigurno neće vojno djelovati kako bi riješili sjevenokorejsku prijetnju, na način kao što su to ranije uradili na mnogim drugim mjestima u svijetu, i to iz sljedećih pet razloga:
– Kina ne želi rat na Korejskom poluostrvu, niti milione izbjeglica na svojoj teritoriji. Ne smije se zaboraviti da je jedini razlog miješanja Kine u Korejskom ratu bio taj što nisu htjeli imati američke trupe i vojne baze na svojoj granici. Sa geopolitičkog stanovišta, Kina posmatra Sjevernu Koreju kao tampon-zonu prema američkim regionalnim saveznicima, Japanu i Južnoj Koreji. Kina je potpisala Sporazum o međusobnoj pomoći i saradnji sa Sjevernom Korejom koji obje potpisnice obavezuje da pruže vojnu i drugu pomoć u slučaju vanjskog napada.
Ovaj sporazum je do sada dva puta produžavan i važi do 2021. godine. S druge strane, borbe na poluostrvu su prestale nakon što su, 27. jula 1953. godine, SAD i Kina potpisale mirovni sporazum kojeg su zvanično predložile UN. Ukoliko bi SAD prvi napalo Koreju, prekršio bi Sporazum sa Kinom. Ako se ovo uzme u obzir, prijetnje koje šalje američki predsjednik mogu se prije posmatrati kao pokušaji da se Kina stavi pod pritisak kako bi svojim uticajem smirila Kim Jong-una, tako da diplomatija i politika, uključujući sankcije, ostaju kao jedine realne alternative rješavanju ovog problema.
– Najveći američki saveznici u regionu, Južna Koreja i Japan, ne žele vojne provokacije sa američke strane, uzimajući u obzir s kim imaju posla u Pjongjangu. Ove dvije zemlje se nalaze u domašaju projektila Pjongjanga i prve bi platile zastrašujuću cijenu u slučaju američke vojne invazije, znajući da ih SAD ne može zaštiti od takvih napada, barem prvih 24 sata, što je dovoljno za katastrofu. Dakle, u slučaju američkog napada nije isključeno da bi Seul, Tokio ili čak neki veliki grad na američkoj teritoriji iskusio nuklearnu detonaciju, a indirektne radioaktivne posljedice osjetile bi mnoge druge države. Niko nije spreman platiti toliku cijenu za vojno uklanjanje režima u Pjonjangu. Niko.
– Za razliku od arapskih zemalja, gdje je Amerika vojno intervenirala kako bi spasila svijet od navodne prijetnje oružja za masovno uništavanje, Sjeverna Koreja ima takvo oružje i otvoreno prijeti njime prkoseći Americi. Pored toga, ima veliku armiju koja je djelomično naoružana kineskom i ruskom naprednom vojnom tehnologijom, što je, u kombinaciji sa visokom ideološkom motivacijom doktriniranih vojnika, čini veoma opasnom.
– Sjeverna Koreja nema energetske niti prirodne resurse koje posjeduju Sirija, Irak ili Afganistan. Čak i ako bi SAD uspio dobiti ovaj rat bez velikih posljedica, što je teško zamislivo, taj izuzetno skupi rat ne bi se mogao kompenzirati eksploatacijom sjevernokorejskih resursa kojih praktično nema.
– Na kraju, uzevši u obzir principe na kojima je zasnovan američki politički sistem, činjenica da većina Amerikanaca nije spremna dati svoju građansku podršku za rat sa Sjevernom Korejom takođe predstavlja odvraćajući faktor za predsjednika Trumpa.
(Al-Džezira)
