Allah nas priprema za pobjedu: Pobjeda je vrlo blizu

Popularno na sajtu

Hajde da izjavimo da je pobjeda vrlo blizu i pokušamo utvrditi da li je ova izjava tačna ili nije. Pokušajmo dokazati ovu tvrdnju.

Upotrijebit ću sljedeći princip: Ako Allah želi kraj, On će za to stvoriti uzroke.

Najprije, da li je ovo pravilo tačno ili nije? Pogledajmo u prošlost: Da li je Uzvišeni Allah zaista pripremio osnovu za stvaranje kraja i za to stvorio prilike? Pogledat ćemo nekoliko primjera da bismo to dokazali.

Prvi primjer: U Buharijinoj zbirci je zabilježen hadis kojeg  je prenjela Aiša, radijAllahu anha, u kome se kaže da je Resulullah u Meki pozivao ljude u islam 13 godina i došao je u ‘ćorsokak’, pa je Resulullah, sallAllahu alejhi ve sellem, pokušao naći alternativu. Otišao je u Et-Taif, ali su ga oni odbili. Svake godine za vrijeme hadždža, predstavio se plemenima i tražio im je određenu stvar: ‘Dajte mi potporu kako bih mogao prenjeti poruku mog Gospodara’, ali su ga oni stalno odbijali. Uzvišeni Allah je želio da edžr (nagrada) ode nekome drugom – plemenima El-Evs i Hazredž. Kako se to dogodilo?

El-Evs i Hazredž su bili okupirani feudalnim ratom kojem se nije nazirao kraj. Budili su se svaki dan i borili jedni protiv drugih, to je bio njihov život. Nakon nekog vremena, to te potpuno slomi. Dakle, taj je rat prešao sve granice koje su oni bili sposobni podnjeti. Postojao je dan Bu'at. Aiša, radijAllahu anha, je rekla vezano za taj dan: „Dan Bu'at je bio dan kojeg je Uzvišeni Allah dao kao poklon Poslaniku, sallAllahu alejhi we sellem“. Resulullah, sallAllahu alejhi ve sellem, nije imao ništa sa tim danom, jer je taj dan bio u Medini, a Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, nije tada imao ništa sa Medinom. Pa šta je onda zapravo bio taj dan? To je bio dan kada su se dva plemena borila, i kada je vođstvo oba plemena bilo ubijeno. Pa kada je Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, otišao do njih (kasnije), njihovog vođstva nije bilo, mnogo je ljudi poginulo i mnogi su bili ranjeni.

Kada čitate Kur'an, primjetili ste da su ljudi koji se bore protiv Allahovih poslanikā iz određene grupe. Ko su ti koji se bore i koji su protiv poslanikā? To je grupa ljudi kojima je u Kur'anu dodjeljen naziv el-mela. Ko su el-mela? To je vođstvo, to bi moglo biti političko, ekonomsko, medijsko, društveno vođstvo. To su ljudi koji se suprostavljaju poslanicima. Zašto? Zato što smatraju da će izgubiti ukoliko promijenu svoj status quo (trenutno stanje). To su vođe koje imaju koristi od tog statusa quo i oni ne žele nikakve promjene, pa stoga odbijaju poziv poslanikā jer znaju da će im poslanici oduzeti njihovu moć i moć dati Allahovoj Knjizi. Stoga svi postaju jednaki i hilafet među njima je uspostavljen samo kako bi se formirao Allahov Zakon, a ne zakon njihovih ličnih interesa. Ebu Bekr es-Sidik, radijAllahu anhu, i Omer ibn el-Hattab, radijAllahu anhu, nisu bili halife zbog svoje lične koristi, već da bi postavili temelje Allahove vjere.

Dakle, el-mela su oni koji stoje protiv islama, to su ljudi poput Faraona, Karuna, Ebu Džehla, Ebu Leheba. To su ljudi koji imaju koristi od novca, položaja, slave i ugleda kojeg su ostvarili kao vođe. Ali, to su isti oni koji će izgubiti jer u realnosti, iako oni misle da su slobodni, oni zapravo nisu slobodni. Ako živiš u sistemu kojeg je kreirao čovjek, tada ti nisi slobodan.

Zato je i Rebi’ ibn Amar, radijAllahu anhu, kada je otišao vođi Perzijanaca a ovaj ga upitao:  „Zašto si došao u naše zemlje? Ako si došao zbog novca, platit ćemo svakome od vas plaću da nas ostavite na miru.“ Ali je Rebi’ rekao: „Nisam zbog toga došao. Mi smo došli osloboditi ljude iz robovanja ljudima u robovanje Gospodaru ljudi (Allahu),  i došli smo da ih oslobodimo iz potlačenosti religije i uvedemo u pravdu islama, došli smo da ih oslobodimo od tjeskobe ovog svijeta i izvedemo u prostranstva ovog svijeta i života poslije smrti“.

Rebia ibn Amir, radijAllahu anhu, nije studirao religiju i pored toga je govorio da su sve religije nepravedne. Nije morao učiti o vjeri jer je iz Objave (Vahja) znao da su sve religije ugnjetavačke, a jedina vjera koja nudi pravednost je islam.

Jevm el-Bu'at (Dan Buat) je bio priprema, jer je vođstvo tog dana nestalo. Zbog toga su ljudi iz El-Ensara (ensarije) kada su otišli na hadždž i kada su čuli za Poslanika Muhammeda, sallAllahu alejhi ve sellem, rekli: „Povedimo ovog čovjeka u našu zemlju i neka nas Allah ujedini preko njega“. Oni su bili izgubljeni, izgubili su svoje vođe. SubhanAllah, čovječanstvo bez vođstva ne može preživjeti, čovječanstvu je potrebno vođstvo u dobru i zlu. Zbog toga i kamp Milostivog ima vođstvo kao i kamp šejtana. To je naša priroda, mi moramo imati nekoga ko će nam pokazati put.

Također, još jedan način pripreme je bio taj što su oni bili susjedi sa Jevrejima, pa su znali da će Poslanik doći za razliku od ostalih Arapa koji nisu znali ništa o poslanstvu. Ensarije (stanovnici Medine) bi čuli kada su im Jevreji govorili: „Poslanik će biti poslan među nas i tada ćemo vas ubiti kao što je narod Ad ubijen“. Dakle, Jevreji su prijetili ensarijama, da kada se pojavi Poslanik, oni će ih izbrisati sa lica zemlje, ali je zapravo bilo obrnuto. Nije li to priprema za kraj svijeta? Uzvišeni Allah je želio da ensarije postanu muslimani i želio je da oni daju potporu Poslaniku, sallAllahu alejhi ve sellem.

Dakle, povijest ih je pripremala. Ensarije su se borili na dan Bu'ata i nije bilo nikakvih indikacija da će to biti dan koji će ih približiti islamu. To je bio rat u džahilijetu, ali ih je približio Uzvišenom Allahu.

Drugi primjer: Još jedan primjer je kada je Omar ibn el-Hattab, radijAllahu anhu, poslao vojsku da se bori protiv Perzijskog carstva. Vođa muslimanske vojske Ebu Ubejda es-Sekafi, radijAllahu anhu, bio je izuzetno hrabar, međutim riskirao je više nego što je trebalo i to je odvelo muslimane u poraz u bici El-Džisr. Pola muslimanske vojske je bilo ubijeno u Perziji tog dana. Dakle, to je bila zlatna prilika za Perzijsko carstvo da se riješi ostatka muslimana; mislili su da se tok okrenuo u njihovu korist. Mislili su da će sada moći poraziti muslimane koji će izgubiti svu zemlju koju su osvojili do tada. Mahmud Šakir, autor djela Et-tarihul-islami je rekao: „Ali, Uzvišeni Allah je sa vjernicima“. Ako vjernici ispune sve uvjete za pobjedu, oni će pobjedu i dobiti, na ovaj ili onaj način, bez obzira da li su brojni ili nisu, bez obzira imaju li nuklearnu bombu ili ne, to nisu stvari koje su bitne. Sve dok su uvjeti za iman (vjeru) ispunjeni, Uzvišeni Allah će dati pobjedu, jer je Uzvišeni Allah rekao:

إِنَّ ٱللَّهَ يُدَٲفِعُ عَنِ ٱلَّذِينَ ءَامَنُوٓاْ‌ۗ

„Allah doista štiti vjernike.“ (Hadždž, 38)

Uzvišeni Allah nije zaštitnik onih koji imaju mnogo oružja, ili onih koji su mnogobrojni, već onih koji imaju iman (vjeru). To je uvjet koji je potreban. Dakle, iako je izgledalo kao da će muslimani izgubiti, ali, subhanAllah, Uzvišeni Allah stvara  načine koji vode kraju. Pa, kad god se muslimani nađu u nekoj neprilici, Uzvišeni Allah je Taj koji će ih izvući iz nje. Ono što se dogodilo jeste da su se u glavnom gradu Perzijskog carstva sukobili dvojica glavnih vođa, pa je general koji je bio imenovan da se bori protiv muslimana, pozvan da se vrati u glavni grad i da razriješi taj spor. Muslimani koji su bili u opasnosti da budu zauvijek uništeni ostali su sami na tom mjestu, što je dalo dovoljno vremena halifi da pošalje pojačanje i da nastave dalje sa borbom. Dakle, ovaj nesporazum se dogodio tačno u vrijeme u kojem je trebao da se dogodi, jer je Uzvišeni Allah želio da ta zemlja bude osvojena. Iako se činilo da vjetrovi pušu protiv muslimana, Uzvišeni Allah im je dao pobjedu.

Treći primjer: Treći primjer je u vrijeme krstaških pohoda. Salahuddin Ejjubi, rahimehullah, započeo je sa ujedinjavanjem muslimana u Svetoj Zemlji (Palestini), odlučio je da napravi ono što mnoge vođe prije njega iz straha nisu učinili, a to je bilo započeti rat sa krstašima. Krstaši su okupirali čitavu obalu zajedno sa Jeruzalemom i drugim važnim područjima i Šam (područje današnje Sirije, Jordana, Libanona i Palestine). Salahuddin, rahimehullah, je poticao borbu i krstaši su ga shvatili ozbiljno, jer su znali da on nije običan vođa. Muslimanske vođe su govorile Salahuddinu, rahimehuAllah, da je lud što započinje borbu sa Rimljanima. Govorili su: „Rimljani su kao more bez obale“ što znači, dokle god vidiš, sve su to Rimljani. Drugim riječima, oni su govorili da će Rimljani poslati potop jer je Evropa ujedinjena i njihova je populacija ogromna i da će se oni boriti protiv razjedinjenog ummeta. Salahudin, rahimehuAllah, se borio sa jednim dijelom muslimanskog ummeta, ne sa cijelim ummetom, jer je ummet u to vrijeme bio slab. On se je borio protiv ujedinjene Evrope sa vojskom skromnog broja. Muslimanske vođe su mu govorile da je lud, ali je Salahuddin, rahimehullah, imao tevekkul (oslonac) na Uzvišenog Allaha i krenuo je naprijed u borbu protiv krstaša i započeo je sa osvajanjem njihove teritorije. Pa je sada papa započeo sa mobiliziranjem Evrope za novi krstaški rat, koji je bio četvrti po redu, i to će biti jedan od najvećih, jer je protiv Salahudina, rahimehullah. Ovo pokazuje važnost koju je Evropa dala tom krstaškom ratu znajući ko će ga voditi. Ako bi oni poslali nekog manje bitnog generala da ga vodi, značilo bi da ga nisu shvatili ozbiljno, ali su taj krstaški rat vodili kraljevi Engleske, Francuske i Njemačke. Oni će otići i boriti se u Palestini. Oni neće postaviti samo generale da vode vojsku, već će oni sami otići tamo i boriti se. Obzirom da će sve te armije ići tamo i boriti se, njihova je brojnost bila ogromna u usporedbi sa standardima u tom vremenu. Neki izvori tvrde da je samo vojska Frederika Barbarose (kralj Njemačke) brojala oko 300 000 vojnika. U to vrijeme, ako bi neko čuo da je (protivnička) vojska toliko brojna, onesvijestio bi se od straha. Vojska je bila toliko ogromna da evropska mornarica i trgovački brodovi nisu bili dovoljni da bi je prevezli. Stoga je vojska Francuske i Engleske krenula morem, a Njemačka vojska je krenula kopnom. Pogledajmo sada što naši učenjaci imaju za reći o tome.

Ibn Esir, rahimehullah, je rekao: „Došli su nam sa kopna i mora. Među muslimanima se proširila vijest da njemački kralj dolazi sa vojskom koja broji 300 000 vojnika i da on prilazi sa sjevera. Sultan i muslimani su bili zabrinuti i strah se uvukao među njih. Mnogi su se učenjaci pripremali da izađu i bore se u Šamu iz ljubavi prema džihadu, ali mnogi od njih su se vratili kada su čuli broj Francuza“.

Zašto su se vratili? Mijenja li se fikh (ovdje: propis) kada su brojevi veliki? Oni su otišli da se bore u džihadu fisebilillah (na Allahovom putu), ali su se vratili zbog brojnosti neprijatelja. A to je bila ulema!

Ovo je ozbiljna lekcija i važno je znati da ulema nije nepogrješiva, oni nisu poslanici. Stoga, ukoliko će ljudi slijepo slijediti ulemu, to nije garancija da će ih oni odvesti na pravi put. Ovo nije generaliziranje svih učenjaka kao što je Ibn Esir, rahimehullah, rekao da su se neki vratili. Uvijek će u ovom ummetu postojati pobjedonosna skupina (et-taifa el mensura), ali ono što se događa je da će ljudi uvijek pokušati da nađu izgovor (zbog ostavljanja nekog islamskog propisa, op.PV.) i oni će uvijek to pripisati ulemi, govoreći: „Ovaj alim (učenjak) nije izdao ovu fetvu“, „Ovaj alim nam nije rekao da se borimo u džihadu na Allahovom putu“. Dakle, oni će za to kriviti ulemu, iako postoji ulema koja govori drugačije, koja govore istinu i nosi ispravnu metodologiju (menhedž). Oni su možda u zatvoru, možda su ubijeni, možda su u tajnosti, ili možda nisu popularni, jer niti jedna TV kuća ne prenosi njihove hutbe, ali oni su ulema.

Drugo sporno pitanje je sljedeće: mi živimo u interesantnom vremenu u kojem se znanje (ilm) osobe procjenjuje po tome koliko je ta osoba popularna, a to nije pravo mjerilo za znanje. U vrijeme rane uleme, alim je bio smatran alimom prema svjedočenju uleme. Njegov učitelj bi mu dao dozvolu (tezkiju) i proglasio ga alimom. Postojalo bi mjesto za dozvolu koju je dao alim za kojeg je većina uleme smatrala da ima najviše znanja, ali danas je vlada (režim) ta koja postavlja alime i taj postaje alim ne zbog toga što je ulema rekla da je on alim, već zbog toga što mu je to mjesto omogućila vlada. I on tada postaje poznati alim jer se pojavljuje na mnogim satelitskim kanalima, radio stanicama i programima. To nikako nije ispravno mjerilo za ilm (znanje). Mi moramo slijediti Istinu (hakk) gdje god ona bila.

Dakle, Ibn Esir, rahimehullah, je rekao da je ulema pobjegla kada je čula o brojnosti vojske, a obzirom da su oni ulema, oni će naći izgovor za to kao i delil (dokaz), oni će znati kako okrenuti ajete ili hadise da zvuče kao da je to što su učinili šerijatski ispravno. Oni neće priznati da se boje, neće reći: “Žao nam je, mi smo kukavice i ne možemo ići naprijed sa tom stvari“ (džihadom, op. prev.), nego će oni reći: „Kretanje u borbu nije hikme (mudro), Salahuddin je lud. Mi smo mu rekli da ne ide i ne kreće sa borbom, a on je opet krenuo“. Ili će reći da Salahuddin nema ilm (znanje) ili da ne govori arapski dobro ili da ga uopće ne zna, „pa ko je onda on da izdaje fetvu i vodi ummet u veliki problem i donosi mu propast noseći tako veliku vojsku u propast. On bi trebao doći do uleme i uzeti fetvu od nas, ali on to nije učinio, pa pustimo ga onda da ode i pogine“.

I tako su oni (ulema) pobjegli. Šta se zapravo dogodilo? To je test od Uzvišenog Allaha – test za ulemu, za Salahuddina, rahimehullah i za ummet.

Ogromna vojska se približavala; neki su ostali nepokolebljivi, a neki su pobjegli. To je bilo isto kao sa Musaom, alejhisselamom, i narodom Izraela kada su (bježući od Faraonove vojske) došli do kraja kopna, a ispred njih je bilo more.

Uzvišeni Allah nije želio da uništi vjernike, Uzvišeni Allah je želio da ih testira. Musa, alejhi selam, i njegov ummet su došli do kraja, more je bilo ispred njih a faraonova vojska je bila iza njih. Pa se narod Izraela obratio Musau, alejhisselam, i rekao mu „Lagao si nam. Rekao si nam da će nas Allah spasiti. Rekao si nam da će nas Allah zaštititi. A ovdje se suočavamo sa smrću. More je ispred nas, faraon je iza nas, nema nikakvog izlaza“. Musa, alejhi selam je odgovorio, a Uzvišeni Allah je zabilježio ovu predivnu povijesnu tvrdnju Musaa, alejhisselam, u Njegovoj Plemenitoj Knjizi:

قَالَ كَلَّآ‌ۖ إِنَّ مَعِىَ رَبِّى سَيَہۡدِينِ

“Neće! – reče on – Gospodar moj je sa mnom, On će mi put pokazati.” (Eš-Šu'ara, 62)

To je kao da je Musa, alejhisselam, govorio: „Ja ne vjerujem svojim očima kada ugledam more ispred sebe i faraona iza sebe. Ja ne vjerujem svojim ušima kada čujem riječi od Izraelskog naroda da sam im lagao. Ja samo vjerujem svom imanu; Allah mi je obećao i On će svoje obećanje ispuniti“. Sa ovog stajališta, test je završio i Uzvišeni Allah mu je naredio da udari more sa svojim štapom. Test je pokazao ko je bio nepokolebljiv a ko nije.

Jednako je bilo u vrijeme Salahuddina, rahimehullah. To je bio test, 300 000 ljudi je marširalo sa Frederikom Barbarosom. Šta se dogodilo? Došli su do rijeke, a za ovo postoje različite predaje šta se tačno dogodilo, a jedna od njih je bila sljedeća:

Voda rijeke je bila ekstremno hladna, moguće zbog toga što se snijeg topio sa snježnih vrhova. Klima je bila vruća a voda je bila ekstremno hladna. Frederik Barbarosa bio je vrlo star čovjek, u svojim sedamdesetim godinama, i vodio je vojsku. Bio je prekriven oklopom od glave do nožnih prstiju, oni se nisu borili kao muslimani sa lakim oklopom kao što Uzvišeni Allah navodi:

لَا يُقَـٰتِلُونَڪُمۡ جَمِيعًا

„Samo u utvrđenim gradovima ili iza zidina oni se protiv vas smiju skupno boriti.“ (El-Hašr, 14)

Ta utvrda mogla bi biti dvorac ili oklop, ali isti čas ako ga makneš iz te pilotske kabine, oklopa ili rova, on je gotov; i zato Ibn el-Kajjim, rahimehullah, kaže: „Tijela ashaba nisu bila krupnija od tijela njihovih neprijatelja; njihov trening nije bio bolji; njihov oklop nije bio bolji; nisu imali više oružja, ali srca njihovih neprijatelja su iznevjerila njih same kada su ih najviše trebali“.

Dakle, ashabi su imali srce dok njihovi neprijatelji nisu. Srca neprijatelja su iznevjerila njih same iako su imali oklope, oružje, trening, vojsku – imali su sve uvjete za pobjedu, ali nisu imali srce.

Dakle, Frederik je na konju prelazio rijeku, i nešto je preplašilo njegovog konja i on je pao u hladnu vodu, dobio srčani udar i umro. O ovome Ibn Esir, rahimehullah, kaže: „Kralj Njemačke je umro u vodi koja nije čak niti dopirala do koljena!“ Frederik Barbarosa je ime koje bi izazivalo strah; on je bio najmoćniji od svih evropskih kraljeva, a umro je u kaljuži vode. Tada Ibn Esir, rahimehullah, kaže: “Nakon što je kralj umro, bolest se raširila među njima i oni su se razjedinili. U vrijeme kada su došli u Šam izgledali su kao da su ustali iz grobova. Kada su došli do Ake, vojska od 300 000 je spala na samo 1000 vojnika.“

Kada bi ih pogledao, izgledali su kao da su upravo ustali iz grobova. Samo 1000 od 300 000 je došlo da susretne Salahudina, rahimehullah. Pa, ko je onda bio mudar, ulema koja je pobjegla ili Salahuddin, rahimehullah?

Postojalo je pismo koje je Barbarosa poslao Salahuddinu, rahimehullah, a koje je bilo toliko arogantno. Prijetio je Salahudinu, rahimehullah, da povuče svoju vojsku u sljedećih 12 mjeseci ili će se dogoditi to i to. Stoga je Uzvišeni Allah želio osramotiti Barbarosu. Barbarosa se zakleo da će on kročiti svojom nogom na Svetu Zemlju, a kada je umro prije nego li je došao do Svete Zemlje, njegov sin je želio uzeti njegovo mrtvo tjelo sa ciljem da ispuni njegovu zakletvu; pa su njegovo tijelo skuhali u vodi, zatim ga stavili u bačvu i napunili je ocatom kako bi ga sačuvali i ispunili njegovu zakletvu. I pored toga, tijelo je istruhnulo i ispalo iz bačve, pa su ga putem morali baciti na đubrište. Dakle, Uzvišeni Allah mu nije čak dopustio da izvrši zakletvu, da dođe do Svete Zemlje! Kada želiš da se boriš protiv vjere Uzvišenog Allaha, ovo će ti se dogoditi!

Ibn Esir, rahimehullah, kaže: „Da Allah nije mario za svoj ummet ubivši kralja Njemačke, mi bismo danas govorili da su Egipat i Sirija nekada bili muslimanski“. On zapravo kaže da bismo izgubili Šam zajedno sa Egiptom i da bismo govorili jednog dana: “Tu su nekada bili muslimani”. Toliko je ozbiljna bila ta prijetnja (vojska kralja Njemačke, op.prev.).

Ali je Uzvišeni Allah želio dati pobjedu Svojim iskrenim robovima; pa, iako su kafiri poslali 300 000 ili 3 milijarde to ne bi ništa promijenilo, jer Uzvišeni Allah želi darovati pobjedu muslimanskom ummetu.

Prema tome, ako Uzvišeni Allah želi kraj, ako On želi dati pobjedu ummetu, On će stvoriti prilike koje će omogućiti da se dogodi pobjeda.

Transkript predavanja Šejha Enwera el-Awlakija „Allah nas priprema za pobjedu“ (treći dio)

Nove objave

Islamske teme

Islamske teme

Nema poruka za prikaz