Predznak Sudnjeg dana – povratak hilafeta i islamske dominacije u svijetu

Popularno na sajtu

HUTBA KOJA JE TRAJALA CIJELI DAN

Hutba je prigodan govor kojeg imam drži okupljenim ljudima u džamiji. Danas se u muslimanskom svijetu hutbe održavaju petkom za vrijeme džuma-namaza. Hutba je zapravo sastavni dio džume. Jedna hutba koja je održana prije 1400 godina imala je revolucionarni karakter svjetskih razmjera. Bio je to govor o budućim događajima koji će zadesiti svijet. Oni koji su vjerovali govorniku, znali su se postaviti u nadolazećim vremenima. Oni koji su je odbacili- stradali su. O budućim događajima govorio je posljednji Allahov poslanik Muhamed sallAllahu alejhi ve selem.

Kazivanje Ebu Zejda

Ebu Zejd, ashab (drug) Allahovog  Poslanika, toga jutra stigao je na sabah-namaz¹. Ni slutio nije koliko će vremena ostaviti slušajući Muhameda sallAllahu alejhi ve selem, i o kakvim će fantastičnim vijestima slušati. O tome sam Ebu Zejd kaže: “Klanjao je Allahov Poslanik sa nama sabah, a zatim se popeo na minber² i govorio nam sve do podne. Proučio je ezan za podne³, klanjao nam je podne kao imam, ponovo se popeo na minber i govorio nam do ikindije[4]. Zatim je klanjao kao imam ikindiju, popeo se na minber i govorio do akšama[5], i podučio nas je onome što je bilo i što će biti i mi smo njegov govor naučili i zapamtili.”[6] U toj hutbi, Muhamed sallAllahu alejhi ve selem govorio je o predznacima smaka svijeta. Time je želio svojim sljedbenicima da olakša prepoznavanje blizine dolaska Sudnjeg dana, da ih upozori na neke opasnosti koje će im zaprijetiti u budućnosti, da im ukaže na izlaze iz različitih situacija kada se bude činilo da izlaza nema… Riječi te hutbe, tema su ove knjige. Ovo je sretna okolnost za sve one koji nisu imali prilike da ranije slušaju o ovim kazivanjima. Zato…pažljivo citaj – i pamti !!!

Islamska vlast kroz historiju

Zbog sve veće opasnosti po živote prvih muslimana na svijetu, koje su neprijatelji počeli ubijati u Meki, Muhamed sallAllahu alejhi ve selem je naredio svima preseljenje u Medinu. Bilo je to 622.g. Sam Muhamed sallAllahu alejhi ve selem, iako mu je prijetila smrtna opasnost, ostaje još nekoliko dana u Meki da bi ispunio obaveze koje je preuzeo. Muhamed sallAllahu alejhi ve selem je imao rijedak nadimak koji je dobio zbog svojih karakternih osobina. Zvali su ga El-Emin. Pouzdani. U ranu zoru iskrada se iz svoje kuće i ispred nosa neprijatelja, zajedno sa drugom Ebu Bekrom, odlazi put Medine[7]. U Medini će biti formirana prva islamska grad-država u historiji muslimana. Najveći reformator, državnik i vojskovođa svih vremena, osnovat će tu državu. Tom čovjeku, samo rijetki su tada vjerovali da je Allahov poslanik. Svi stanovnici Medine su ga zdušno prihvatili i primjenili sve reforme koje je nosio sobom. A bile su to zapravo upute od samoga Boga. U Medini je šerijat ugledao svjetlo dana. Govoreći o vlasti, Muhamed sallAllahu alejhi ve selem obavještava svoje bližnje i daljnje sljedbenike:

“Bit će vrijeme poslanstva koliko Allah bude želio, pa će nestati kada to Allah bude htio. Zatim će nastupiti vladavina pravovjernih halifa i trajat će koliko Allah bude htio. Zatim će nastupiti vladavina nasljednog kraljevstva koje će trajati koliko Allah bude htio, a nestat će kada to Allah bude htio. Zatim će doći vladavina tiranije i trajat će koliko Allah bude htio, a nestat će kada Allah bude htio, pa će nastupiti vrijeme pravedne vladavine koja će slijediti put poslanstva.”[8]

Nevjerovatno…. ali istinito! Bacimo kratak pogled u historiju kako bi smo provjerili istinitost poslanikovih riječi.

Vladavina na temeljima poslanstva

Ova činjenica nije nimalo sporna. Muhamed sallAllahu alejhi ve selem je historijska ličnost o kojoj postoje pisani tragovi na svim kontinentima svijeta. Čak i Biblija nagovještava dolazak još jednog, posljednjeg Allahovog poslanika. Isa alejhi selam ( Isus Krist) govoreći svojim apostolima ne negira nijednom riječju dolazak poslanika poslije njega. Samo upozorava na pojavu lažnih mesija i daje određene upute kako da ih ljudi raskrinkaju. O tome Matej u svome Evanđelju, prenoseći rijeci Isusove, kaže:

“Čuvajte se lažnih proroka što vam dolaze u ovčjem runu, a unutra su grabežljivi vuci! Prepoznat ćete ih po njihovim rodovima. Zar se s trnja bere grožde ili s drače smokve? Tako svako dobro stablo rađa dobrim rodom, a zlo stablo rađa zlim rodom. Ne može dobro stablo roditi zlim rodom, a zlo stablo dobrim rodom. Svako stablo, ako ne rađa dobrim rodom, siječe se i baca u oganj. Dakle: prepoznat ćete ih po njihovim rodovima.”

Ljudi koji se bave istraživanjima rodoslovlja, sasvim su pouzdano utvrdili da je Muhamed sallAllahu alejhi ve selem izravni potomak Ismaila, Ibrahima, Nuha te napokon Adema alejhi selem.[9] Sve Božiji poslanici. I Isa alejhi selam potiče preko svoje majke Merjeme, Sulejmana, Davuda, Jakuba, Ishaka pa do Ibrahima alejhi selam[10] Ibrahim alejhi selam im je zajednički predak. Muhamed sallAllahu alejhi ve selem je živio 63 godine. Zadnjih 23 godine svoga života provodio je misiju poslanstva, od čega je 13 godina proveo u Meki pozivajući ljude u Islam. Posljednjih 10 godina živio je i radio u Medini, gradu kojim je upravljao na temeljima poslanstva, tj. objave koja mu je dolazila od Uzvišenog Boga. Iza Muhameda sallAllahu alejhi ve selem nije ostao nijedan živi muški potomak. Iza Isusa… isto ! Niz Božijih poslanika zapečačen je sa Muhamedom sallAllahu alejhi ve selem.

Period vladavine pravednih halifa

Nakon smrti posljednjeg Allahovog poslanika, prvi u kratkom nizu pravednih halifa bio je Ebu Bekr radijaAllahu anhu, najodaniji i jedan od najboljih drugova Allahovog poslanika. Prvi je od ljudi primio islam (prije njega jedina je to učinila Hatidža, žena Muhamedova). Bio je veoma ugledan i cijenjen kod Muslimana. Sav svoj imetak utrošio je na borbu za izgradnju islamske države i odbranu islama i muslimana od neprijatelja. Učestvovao je u svim bitkama koje je vodio Muhamed sallAllahu alejhi ve selem. Zbog svih tih osobina izabran je za prvog halifu, zamjenika Allahovog poslanika.[11] Njegova vladavina trajala je vrlo kratko. Svega dvije godine. Umro je 634.g.

Ebu Bekra naslijedio je halifa Omer, radijaAllahu anhum. To je bila Ebu Bekrova oporuka koju su muslimani ispoštovali. Ebu Bekr je dobro poznavao Omera i smatrao je da bi on bio najbolje rješenje za mladu islamsku državu. Za vrijeme svoje vladavine uredio je državnu administraciju i finansije. Uveo je šerijatske sudove, koji su vec tada bili potpuno neovisni i samostalni u odlučivanju. Hiljadu godina nakon toga, svijet će biti suočen sa strašnim sudom inkvizicije i podčinjenim sudstvom u mračnom periodu srednjeg vijeka. Na vlasti se održao 10 godina, kada je podlegao ranama zadobivenim u atentatu.

U zadnjim satima života, zamoljen je da odredi sebi nasljednika, što on nije učinio, nego je odredio šestoricu uglednih ashaba[12], da oni između sebe izaberu halifu u roku od tri dana nakon njegove smrti. Izbor je pao na Osmana radijaAllahu anhu. Za 12 godina Osmanove vladavine česta su previranja među različitim frakcijama koje se javljaju u to doba. Osman je bio prilično blage naravi, što je dodatno hrabrilo njegove pristalice na pobunu. Čak i njegovi rođaci su koristili njegovu dobrotu i zloupotrebljavali je kako bi sebi priskrbili određene koristi. Nezadovoljstvo njegovih protivnika kulminiralo je provalom u njegov stan i njegovim ubistvom dok je učio Kur'an.

Poslije smrti halife Osmana, stanovnici Medine su hilafet ponudili Aliji. Alija je amidžić Allahovog Poslanika i ujedno njegov zet. (Alija je bio oženjen poslanikovom kćerkom Fatimom). Bio je jedan od najboljih poznavalaca šerijatskog prava i među najboljim poznavaocima Muhamedovog sallAllahu alejhi ve selem životopisa. Alija je imao buran petogodišnji period vladavine. Tadašnji namjesnik Sirije koja je bila u sastavu islamske države, Muavija, otvoreno negoduje protiv izbora Alije za halifu i ne priznaje njegovu vlast. Alija odlučuje da primjeni silu i Muaviju dovede u pokornost. Došlo je do oružanog sukoba, najprije kod Basre, a zatim na Sifinu. U tim bitkama izginulo je dosta muslimana među kojima je bio i veliki broj ashaba. Uvidjevši skori poraz, Muavijine pristalice nabiše Kur’ane na vrhove svojih koplji (stavljajući time do znanja da ne žele više da se bore), te zatražiše da u sporu presudi Kur’an. Alija, pravedni vladar i srčani vjernik, vidjevši da ginu muslimani i na jednoj i na drugoj strani, odlučio je da prekine sukob i prihvati da se spor riješi mirnim putem, a sve u interesu dobrobiti države i njenih stanovnika. Odlučeno je da obojica odstupe od prijestolja te da imenuju delegate koji će pravno i formalno sprovesti tu namjeru i ujedno, zajednički izabrati novog halifu. Kada je Alijin delegat ustao i izjavio da se i Alija i Muavija razrješavaju hilafetske titule, ustaje Muavijin delegat i izjavljuje da i on razrješava hilafetske titule Aliju… ali da istovremeno imenuje Muaviju za halifu. Naravno, takav postupak još je više zaoštrio strane u sukobu i još više ih udaljio od pronalaženja rješenja. Nakon toga, javlja se i treća strana – haridžije, koje nisu bile zadovoljne ni Alijom ni Muavijom, te odluče da ubiju obojicu. Čovjek koji je bio zadužen za ubistvo Muavije, nije uspio u svojim nakanama, dok je atentator na Aliju ostvario svoju podlu namjeru, zadavši mu smrtni udarac baš u momentu kada je Alija pošao u džamiju da klanja sabah-namaz. Time je bila završena “…vladavina pravovjernih halifa…” o kojoj nas je obavijestio Muhamed sallAllahu alejhi ve selem. Muavija je prvi nagovještaj drastičnih promjena u islamskom svijetu koje će uslijediti, a naročito kada je u pitanju vlast i borba za nju.

Islamske dinastije

” … zatim će nastupiti vladavina nasljednog kraljevstva koje će trajati koliko Allah bude htio, a nestaće kada to Allah bude htio… “

Upravo se to obistinilo sa smrću Alije. Muaviji su se konačno ostvarile želje. Postao je halifa. Od tada pa sve do konačnog ukidanja hilafeta, halifa nije biran nego je vlast prelazila sa oca na sina ili nekog drugog bližeg srodnika, što je karakteristično za kraljevine. U tom vremenu bilo je slučajeva uzurpiranja vlasti, a vlast se cesto preuzimala i oružanim putem. To je potrajalo punih 1263 godine, tačnije, sve do 1924.g. kada Kemal Ataturk ukida hilafet sa sjedištem u današnjem Istanbulu.

Emevije su prva dinastija koja je zaposjela vlast. Iz islamske dinastije Emevija (Muavija je njihov prvi halifa) bilo je ukupno 14 halifa. Emevije su se održale na vlasti 89 godina.

Abasije su preuzeli vlast od Emevija oružanom borbom 750.g. Emevijska prijestolnica je iz Damaska u Siriji prenesena na tlo Iraka. Najprije je to bila Hašimija, a potom Bagdad. Od 750.g. pa sve do 1055.g. hilafetom su upravljale Abasije. Od 1055.g. do 1194.g. vlast su imali Turci Seldžuci koji su se isticali kao dobre vojskovođe za vrijeme dinastije Abasija. Nakon toga slabi moć halifa, te se potpuno gubi provalom Mongola i padom Bagdada 1258.g. kada je pogubljen aktualni halifa El-Mustasim. Do 1261.g muslimani nisu imali halifu. Godina 1260. je presudna za nastavak islamske historije. Te će godine Mongoli napasti Kairo sa namjerom da ga osvoje i poruše, ali će
doživjeti težak poraz kod mjesta Ajn Džaluta od kojeg se više neće moći oporaviti. 1261.g. egipatski vladar Bejbers, ustoličit će abasijskog nasljednika El-Mustansira na prijestol, iza kojeg ce slijediti još 16 halifa iz dinastije Abasija. Tako će potrajati sve do 1517.g kada osmanski sultan Selim osvaja Egipat. Od te godine na vlasti se smjenjuju osmanski sultani, sve do 1924.g kada Kemal Ataturk, uz pomoć stranih obavještajnih službi sa zapada ukida hilafet, koji se raspada na mnoštvo malih, uglavnom nacionalnih, država.
S tim se završava “… vladavina nasljednog kraljevstva”.

Vladavina tiranije

Nakon kraljeva na red dolaze tirani. Kada se tačno dogodio preokret, ne može se sa sigurnošcu tvrditi jer se nakon raspada hilafeta, stvorilo mnogo državica u islamskom svijetu. Na čelu mnogih od njih i danas se nalaze kraljevi. Kraljevi istovremeno mogu biti i tirani. Tokom XX stoljeca česte su revolucije i vojni udari. U arapskoj državi Libiji, (sada već bivši op.PV.) pukovnik libijske vojske Moamer Gadafi prevratom preuzima vlast. Na sličan način učinili su to i Sadam Husein u Iraku i Pervez Mušaraf u Pakistanu. Kod Sadama Huseina nikada neće biti utvrđena cifra pobijenih i masakriranih u gušenju pobuna u Iraku. Čak neće prezati ni od upotrebe bojnih otrova. U ratu protiv Irana poginut ce oko 8 miliona ljudi s obje strane a invazijom na Kuvajt totalno će ocrniti obraz muslimana i otvoreno prijetiti Saudijskoj Arabiji. U Afganistanu ratovi i borba za vlast gotovo da i ne prestaju. Ajatolah Homeini zbacit će sa trona iranskog šaha Rezu Pahlavija, a turska armija drži pod stalnom prismotrom svaku progresivnu ideju koja se javlja u turskim intelektualnim krugovima ne ostavljajući joj nimalo prostora za razvijanje. Alžirska vojska izvršit će strahovite pokolje u selima za koja je utvrđeno da su na “demokratskim” parlamentarnim izborima glasali za islamsku partiju. Sirijski predsjednik borbenim avionima bombardovat će svoj grad i svoj narod u njemu, sa katastrofalnim posljedicama. Egipatski zatvori puni su islamskih učenjaka koji su se usudili kritikovati postojeću vlast. Pored “domaćih” tirana, značajno mjesto zauzimaju strani osvajači. Gotovo sve muslimanske države dugi niz godina bile su izložene represalijama kolonijalista, koji su na najsvirepiji način vladali i izrabljivali prirodna bogatstva i radnu snagu. Koliko je crnih mladica iz Afrike odvedeno u roblje, samo Allah dželle šanuhu zna. Poseban vid tiranije doživljavaju muslimani Čečenije, Dagestana , Kašmira, Filipina, Indonezije, Bosne, a Palestina je rak rana, koja će još dugo vremena razarati islamsko tkivo.

***

Dodatak od Puta vjernika: S obzirom da je knjiga izdana 2004. kada je tek počela američka invazija na Irak, a invazija na Afganistan bila u punom jeku, zbog koje niko nije ni sanjao pobjedu muslimana, i nigdje u svijetu se nije ni nazirala neka islamska država, autor je završio knjigu na vremenu vladavine tirana koja je prethodnica povratku hilafeta na poslaničkim temeljima, smatrajući da još nije došlo vrijeme za njen kraj i početak novog hilafeta. Ali sada, kada su talibani u Afganistanu porazili kršćansko-zapadne okupatore i kada jača islamska svijest kod muslimana širom svijeta, a muslimani u nekim državama već imaju teritoriju pod svojom kontrolom, kao što je to slučaj u Somaliji, Jemenu, Maliju…, sve je izglednije da je kraj vladavine tirana pri kraju i da  dolazi islamska renesansa koju je Allahov Poslanik sallAllahu alejhi ve selem nagovijestio nazvavši je hilafetom na temeljima poslanstva. Ovaj hilafet koji tek treba biti uspostavljen, neće biti izgrađen na tiraniji i sektaškoj osnovi poput tzv. IDIŠ-ovog (ISIL) hilafeta, već će biti izgrađen na temeljima poslanstva – pravdi Šerijata i zaštiti imetka, života i časti muslimana.


Iz knjige: Muhammedova predskazanja – Sukob civilizacija XXI stoljeća i trijumf ISLAMA, Autor: Admir Pozderović
Obrada: Put vjernika
Napomena: Naslov je od Puta vjernika

Fusnote:

1. Jutarnja molitva kod Muslimana koja se obavlja prije izlaska sunca, u zoru.
2. Govornica- mjesto u džamiji sa kojeg imam drži govor.
3. Molitva koja se obavlja polovinom dana.
4. Molitva koja se obavlja kasno poslije podne.
5. Molitva koja se obavlja malo poslije zalaska Sunca.
6. Muslim /4-2217.
7. Predaja kaže da je Allah dželle šanuhu stavio veo na oči njihovih neprijatelja tako da
je on prošao neopaženo.
8. Hadis bilježi El-Bezar u Musnedu 2796/7-223.
9. Prema Biblijskom poimanju to su: Ismael, Abraham, Noa, Adam.
10. To su Isus, Marija, Solomon, David, Jakov, Isak, Abraham.
11. Podrazumijeva se zamjenik u smislu državničkih poslova.
12. Ashabi su drugovi Allahovog Poslanika.

Nove objave

Islamske teme

Islamske teme

Nema poruka za prikaz