Hvala Allahu Gospodaru svih svjetova, neka je salavat i selam na Njegova roba i Poslanika Muhammeda, na njegovu porodicu, ashabe i tabiine.
A potom: Uzvišeni Allah nas je obavijestio o neprijateljtsvu nevjernika prema Njemu i vjernicima i o Njegovom neprijateljstvu prema njima (nevjernicima), pa kaže:
من كان عدوا لله وملائكته ورسله وجبريل وميكال فإن الله عدو للكافرين
“Ko je neprijatelj Allahu, melecima Njegovim i poslanicima Njegovim i Džibrilu i Mikailu – pa, Allah je, doista, neprijatelj onima koji ne vjeruju!” (El-Bekare, 98)
I kaže Uzvišeni:
يا أيها الذين آمنوا لا تتخذوا عدوي وعدوكم أولياء
“O vjernici! Ne uzimajte Moje neprijatelje i svoje neprijatelje za prijatelje.” (El-Mumtehina, 1)
I kaže isto tako:
ويوم يحشر أعداء الله إلى النار فهم يوزعون
“A na Dan kad Allahovi neprijatelji u Vatru budu potjerani…” (Fussilet, 19)
I kaže takođe:
ذلك جزاء أعداء الله النار
“To je kazna za Allahove neprijatelje – Vatra…” (Fussilet, 28)
Osnova ovog neprijateljstva jeste šejtanovo neprijateljstvo prema čovjeku još od kada se uzoholio i odbio učiniti sedždu Ademu, alejhis-selam. Uzvišeni kaže:
وقلنا يا آدم إن هذا عدو لك ولزوجك
“O Ademe!”, rekli smo, “ovo je zaista neprijatelj tebi i tvojoj ženi.”
ألم أنهكما عن تلكما الشجرة وأقل لكما إن الشيطان لكما عدو مبين
“Zar vam to drvo nisam zabranio?” – zovnu ih Gospodar njihov – ‘i rekao vam: šejtan vam je, zbilja, otvoreni neprijatelj.’”
ألم أنهكما عن تلكما الشجرة وأقل لكما إن الشيطان لكما عدو مبين
“O ljudi, jedite od onoga što ima na Zemlji, što je dozvoljeno i lijepo, i ne slijedite šejtanove stope, jer vam je on neprijatelj očevidni.”
إن الشيطان لكم عدو فاتخذوه عدوا إنما يدعو حزبه ليكونوا من أصحاب السعير
“Šejtan je, uistinu, vaš neprijatelj, pa ga takvim i smatrajte! On poziva pristaše svoje da budu stanovnici Vatre.”
Ovi ajeti ukazuju da je svako onaj ko čini kufr i širk Allahu i u laž utjeruje Allahove poslanike, neprijatelj Allaha, Njegovih poslanika i evlija. Time je ujedno postao šejtanov prijatelj i od njegove skupine koja poziva ono u što on poziva i bori se na njegovom putu. Kaže Uzvišeni govoreći o mušricima:
أولئك يدعون إلى النار
“Oni pozivaju u Vatru.”
I kaže Uzvišeni na jeziku mumina iz faraonove porodice:
ويا قوم مالي أدعوكم إلى النجاة وتدعونني إلى النار. تدعونني لأكفر بالله وأشرك به ما ليس لي به علم وأنا أدعوكم إلى العزيز الغفار
“O narode moj! Šta je ovo? Ja vas pozivam u spas, a vi mene pozivate u vatru; Pozivate me da ne vjerujem u Allaha i da prihvatim Njemu ravnim onoga o kome baš ništa ne znam, a ja vas pozivam Silnome, Onome Koji mnogo prašta.”
I kaže Uzvišeni:
ودوا لو تكفرون كما كفروا فتكونون سواء
“Oni bi voljeli da i vi ne vjerujete kao što oni ne vjeruju, pa da budete jednaki!”
I kaže isto tako:
ود كثير من أهل الكتاب لو يردونكم من بعد إيمانكم كفارا حسدا
“Mnogi sljedbenici Knjige voljeli bi, iz lične zlobe svoje, da vas, nakon vašeg vjerovanja, vrate u nevjernike.”
I kaže takođe:
ولا يزالون يقاتلونكم حتى يردوكم عن دينكم إن استطاعوا
“Oni će se neprestano boriti protiv vas dok vas ne odvrate od vjere vaše, ako budu mogli!”
Činjenica je da je historija nevjernika u njihovom ophođenju prema muslimanima u prošlosti i sadašnjosti, najbolji svjedok onome o čemu nas je Allah obavijestio. Jevreji, kršćani i mušrici se bore protiv islama nekada oružanom a nekada ideološkom borbom. Primjer toga u daljoj prošlosti jeste ono što su jevreji i mušrici uradili Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, boreći se protiv njega, kršeći ugovore i spletkareći islamu. Zatim nakon toga krstaški ratovi protiv muslimana i njihova prevlast nad velikim brojem muslimaskih zemalja sve dok muslimani nisu uspostavili svoju državu zaslugom Salahudina, te je Allah tada uzdigao muslimane a ponizio nevjernike.
Zatim su se kršćani ponovo vratili okupirajući muslimanske zemlje. To je bio takozvani kolonijalizam u kojem su oni ponizili muslimane, opljačkali bogatstva njihovih zemalja i radili na udaljavanju muslimana od njihove vjere. Nastojali su uništiti njihov ahlak koristeći pri tom ženu kao glavno sredstvo za ostvarivanje svojih ciljeva. Nastojali su da ženu izvedu iz njene kuće, da je liše adabe njene vjere šireći pri tom gnijezda razvrata oličenim u bioskopima, javnim kućama, diskotekama i drugim planovima u širenju nemorala među muslimanima i rušenju njihova identiteta.
Zatim su se povukli, ali u suštini i nisu, jer su u većini islamskih zemalja ostavili one koji će raditi umjesto njih, koji će prijateljevati sa njima, sprovoditi njihove planove i njih uzimati kao uzor u vođenju politike ispunjavajući njihove zahtjeve i pohlepe.
Zatim se u ovom vremenu belaj muslimana od strane njihovih neprijatelja nevjernika još više povećao sebebom velike spletke koje su oni napravili a to je spletka Ujedinjenih nacija i njihovog zakona kojeg nazivaju međunarodnim a kojim potčinjavaju svakog ko izađe iz njegova okvira i odbije da sprovede neku od njegovih tagutskih odluka. Taj zakon kojeg su donijele glavešine kufra koji upravljaju njime i putem njega porobljavaju sve one koji nisu njihove vjere a koji svoj vrat stave u omču ovog zakona i budu članovi Ujedinjenih nacija. Tada im nameću svoje odluke i planove, koristeći to kao povod za miješanje u nutarnje poslove slabih zemalja otvarajući u njima razne organizacije i asocijacije koje će nadzirati sprovedbu tih odluka i planova. A da bezobrazluk bude još veći, samo pet zemalja koje nazivaju svetskim silama ima pravo na opovrgavanje i poništenje nekih od tih odluka i planova.
Njihova velika spletka jeste i poziv u međusobni suživot svih naroda i suzbijanje ratova, to je ono što oni nazivaju međunarodnim mirom, ali to oni zahtjevaju od drugih, a sami ga krše vodeći ratove u islamskim zemljama i okupirajući iste pod izgovorom reforme i sprečavanja zuluma (tiranije). Međutim, činjenica je da je njihov najveći cilj kojeg žele ostvariti međunarodnim mirom – da muslimani ostave džihad kojeg im je Allah propisao i učinio vrhuncom islama i uzrokom ponosa muslimana. Kako bi još više provukli ovu svoju spletku osnovali su organizacije, udruženja i samite za razgovor, prijateljstvo i zbližavanje između islama i kršćanstva i ostalih vjera. Veliki broj muslimana je podlegao ovoj spletki i povratio pogled na akaidsko pitanje odricanja od mušrika.
Da bi belaj bio još veći među onima koji nanovo razmatraju ovo pitanje ima i onih koji se pripisuju znanju i davi, a koji pozivaju na suživot sa nevjernicima i odbacivanje mržnje i neprijateljstva prema njima šireći pri tom šubhe u lice onih koji upozaravaju na nevjernike, pozivaju u odricanje od njih i ukazuju njihovo neprijateljstvo prema muslimanima.
Ono što najviše razotkriva nevjerničke države na čelu sa Amerikom i ukazuje na njihovu lažnu tvrdnju i poziv na suživot jeste njihov odnosa prema jevrejskoj državi. Oni su ti koji su posijali njeno sjeme u srcu muslimaskih zemalja, pomogli je i dozvolili da posjeduje atomsko naoružanje mimo muslimanskih i ostalih zemalja u regionu. Uz to, jevreji se ismijavaju sa odlukama Ujedinjenih nacija jer znaju da su sigurni i da te odluke naliče, kako se to kaže, na sipanje prašine u oči kako bi arapi bili ismijani.
I to opet kada je pitanje Palestine arapsko kod nacionalista, a ono je kod muslimana islamsko.
Još veća sramota i poniženje se ogleda u tome da palestinsko vođstvo i ostali arapski lideri priznaju da je Amerika zaštitnica palestinskog pitanja, a ona je u stvari neprijatelj kojeg interesuje samo jevrejsko pitanje i stoga ne podržava nijednu odluku kojom se oni (jevreji) optužuju, već se ili protivi takvoj odluci ili ne glasa za nju.
Od simptoma tog poniženja jeste i neprestano obraćanje Americi i žaljenje pred Ujedinjenim nacijama kada jevreji izvrše kakvu agresiju ili prošire svoju okupaciju. A zaista je primjer onoga ko se žali Americi ili UN-u poput onoga ko se žali na zulumćarsku vojsku samom zalimu ili na razbojnike njihovom glavešini.
Osnova ovog poniženja i zadovoljstva u slijeđenju drugih jeste zanemarivanje Allahovih naredbi, ne suđenje Allahovom Knjigom i sunnetom Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, te suđenje laičkim zakonima, podržavanje širka, novotarija i velikih munkera (zala) u većini muslimanskih zemalja kao i posvećivanje svim vrstama zabava. Dok god je situacija takva nema nade za pomoć i ponos jer Uzvišeni Allah garantuje pomoć i ponos vjernicima, pa kaže:
وَكَانَ حَقًّا عَلَيْنَا نَصْرُ الْمُؤْمِنِينَ
“A obaveza nam je vjernike pomoći.” (Rum, 47)
وَلِلَّهِ الْعِزَّةُ وَلِرَسُولِهِ وَلِلْمُؤْمِنِينَ
“A ponos pripada Allahu, Njegovom Poslaniku i vjernicima.”
مَن كَانَ يُرِيدُ الْعِزَّةَ فَلِلَّهِ الْعِزَّةُ جَمِيعًا
“Ko želi ponos, ta, u Allaha je sav ponos.”
Stoga Mesdžidul-Aksa od jevreja neće osloboditi osim ljudi koji ispunjavaju faktore pobjede od vjerovanja u Allaha, suđenja Njegovim šerijatom i uspostavljanja Njegove vjere. Takvi su od Allahove vojske za koju On kaže:
وَلَقَدْ سَبَقَتْ كَلِمَتُنَا لِعِبَادِنَا الْمُرْسَلِينَ إِنَّهُمْ لَهُمُ الْمَنصُورُونَ وَإِنَّ جُندَنَا لَهُمُ الْغَالِبُونَ
“A riječ naša je već prethodila našim robovima, poslanicima! Oni će doista biti potpomognuti, i vojska naša će zacijelo pobijediti.”
Kao što isto tako u prošlosti nije bio oslobođen (Kuds) od krstaša osim od strane muslimana pod vođstvom potpomognutog sultana Salahud-dina Ejubija na dan velike pobjede za muslimane 583.h.g., nakon što je Kuds 92. godine bio u rukama obožavaoca krsta. Od tada srca krstaša ključaju mržnjom i neprijateljstvom prema muslimanima, praveći im raznorazne otvorene i skrivene spletke sve dok nisu uspostavili državu i ponovo okupirali muslimanske zemlje a zatim ih međusobno podijelili. Njihova najveća spletka se ogleda u uspostavljanju proklete jevrejske države – što je rezultat Belforskog ugovora – o kojoj se krstaši još uvijek brinu i štite je. I pored negodovanja kojeg su arapi ispolji spram jevrejske okupacije ipak od država u okruženju su uzeta obećanja i ugovori da će štititi jevreje.
Nakon svega pomenutog, hoće li neko, nakon Allahovog pojašnjenja o nevjerničkoj mržnji prema vjernicima i historijskog svjedočenja u prošlosti i sadašnjosti o njihovoj mržnji i neprijateljstvu, hoće li pored toga ustati neko od nas i pozvati nas na suživot sa njima, odbacivanje vjerske mržnje i ne nazivanje njih nevjernicima a oni su očiti nevjernici?! A poznato je da i razum i Šerijat nalažu mržnju i neprijateljtsvo prema njima zbog njihova kufra i neprijateljstva prema muslimanima.
Mi se odričemo ovog poziva, poziva na suživot sa nevjernicima, koji počiva na ljubavi i prijateljevanju sa nevjernicima i ostavljanju mržnje istih, i kažemo svim kafirima, uzimajući pri tom Ibrahima, alejhis-selam, za uzor:
إِنَّا بُرَاء مِنكُمْ وَمِمَّا تَعْبُدُونَ مِن دُونِ اللَّهِ كَفَرْنَا بِكُمْ وَبَدَا بَيْنَنَا وَبَيْنَكُمُ الْعَدَاوَةُ وَالْبَغْضَاء أَبَدًا حَتَّى تُؤْمِنُوا بِاللَّهِ وَحْدَهُ
“Mi s vama nemamo ništa, a ni s onim što vi, umjesto Allaha, obožavate, mi vas se odričemo, i neprijateljstvo i mržnja će se između nas stalno javljati sve dok ne budete u Allaha, Njega Jedinog, vjerovali!”
Ono što, pored gore navedenog, takođe ruši poziv na suživot jesu i otvoreni neprijateljski postupci s njihove strane od kojih su zadnji:
– Postupak nekih danskih novina koje su na ružan način u karikaturama naslikale našeg Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, poslanika svih ljudi. Danska je odobrila ovakav postupak i nije preduzela ni jedan korak u kažnjavanju tog zlikovca koji ne uvažava osjećaje muslimane, kako bi se suzdržao od takvog postupka. A da je nekog od (arapskih) predsjednika nacrtao u takvim karikaturama ne bi ga podržali u tome iz bojazni da ne dođe do kidanja odnosa (sa arapskim svijetom) koji im za sobom povlače gubitke.
– Takođe, ono što ukazuje na međusobnu solidarnost i podržavanje nevjernika jeste i postupak njemačke sekretarice Angele Markel, koja je odlikovala danskog zlikovca, crtača karikatura, Kurta Westergaarda zbog njegovog “dosljednog pridržavanja novinarskoj slobodi, slobodi mišljenja i hrabrosti u odbrani demokratskih vrijednosti i principa, uprkos prijetnji napadima i smrću.”
– Poziv Terry Jonesa sveštenika iz Floride na javno paljenje Kur’ana naočigled ljudi u spomen 11. septembra. Iako je obznanio svoje odustajanje od spaljivanja Kur'ana zbog političkih pritisaka, neprijteljstvo prema Kur'anu, onome ko je došao s njim i ko vjeruje u njega, i dalje je postojano od svih nevjerničkih naroda. Razlika je samo u načinu ispoljvanja te mržnje, njenom ispoljavanju i prikrivanju i procjeni posljedica koje se vežu za njeno ispoljavanje.
U toku pisanja ovih redaka do mene su doprle riječi doktora Selmana ibn Fehda el-Avde – Allah ga uputio – na jednom od satelitskih kanala a u vezi sa džihadom u islamu. Njegov govor je obuhvatio nekoliko batil shvatanja:
1. Termini odbrambeni i ofanzivni džihad, za koje on kaže da su novonastali termini i dozvoljava samo odbrambeni džihad, ali ne i ofanzivni koji podrazumijeva napadanje nevjernika od strane muslimana. Nema sumnje da je ovaj govor oprečan riječima Uzvišenog:
فَإِذَا انسَلَخَ الأَشْهُرُ الْحُرُمُ فَاقْتُلُواْ الْمُشْرِكِينَ حَيْثُ وَجَدتُّمُوهُمْ وَخُذُوهُمْ وَاحْصُرُوهُمْ وَاقْعُدُواْ لَهُمْ كُلَّ مَرْصَدٍ
“Kada prođu sveti mjeseci, onda ubijajte mnogobošce gdje god ih nađete, zarobljavajte ih, opsjedajte i na svakom prolazu dočekujte…”
kao i riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Naređeno mi je da se borim protiv ljudi sve dok ne posvjedoče da nema drugog boga sem Allaha…”
kao i riječima Uzvišenog:
قَاتِلُواْ الَّذِينَ لاَ يُؤْمِنُونَ بِاللّهِ وَلاَ بِالْيَوْمِ الآخِرِ وَلاَ يُحَرِّمُونَ مَا حَرَّمَ اللّهُ وَرَسُولُهُ وَلاَ يَدِينُونَ دِينَ الْحَقِّ مِنَ الَّذِينَ أُوتُواْ الْكِتَابَ حَتَّى يُعْطُواْ الْجِزْيَةَ عَن يَدٍ وَهُمْ صَاغِرُونَ
“Borite se protiv onih kojima je data Knjiga, a koji ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet, ne smatraju zabranjenim ono što Allah i Njegov Poslanik zabranjuju i ne ispovijedaju istinsku vjeru – sve dok ne daju glavarinu poslušno i ponizno.”
Pa može li pomenuti doktor da ustvrdi kako se pomenuti tekstovi odnose na odbrambeni džihad?! Poznato je da su ovu vrstu džihada (tj. ofanzivnog) orijentalisti iskoristili kao povod napada na islam te su i neki džahili i oni koji se žele približiti nevjernicima a koji „brane“ islam, ograničili džihad na odbrambeni džihad jer suprostavljanje agresoru ne osuđuje niko.
2. Njegova trvrdnja da za vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije bilo državnih ugovora, pa kaže (tj. Selman Avde): “Poznato je da za vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i pravednih halifa nije bilo međunoradnih ugovora. Ono što se ranije dešavalo jeste da bi jači savladao slabijeg i dominirao njime.” Značenje ovih riječi jeste da danas nema mjesta ratovima kada postoje međunarodni ugovori i obećanja. Doktor to podržava daljnjom izjavom u kojoj stoji: “Ali, ako je takva situacija da postoji stabilnost, sigurnost, i ispravni ugovori koje ljudi poštuju, onda će islam podržati i blagosloviti takav postupak.” Suština ovih riječi jeste da međunarodni ugovori koje su postavili nevjernici pod pokroviteljstvom Ujedinjenih nacija, zabranjuju nasilje – bar tako tvrde – a džihad je u njihovom shvatanju nasilje, te proizilazi da pomenuti govornik obvezuje poštivanje onoga što nalažu ovi ugovori, što predstavlja potvoru na islam. Ovakva tvrdnja vodi dokidanju džihada na Allahovom putu radi uzdizanja Allahove riječi, zbog prihvatanja zakona ujedinjenih nacija. Zar to ne znači derogiranje džihada?! Islam nam naređuje džihad dok ga međunarodni ugovori zabranjuju muslimanima! Slavljen nek si, Gospodaru naš, ovo je velika potvora.
Molim Allaha da popravi stanje muslimana i da ih okupi na istini. Neka je salavat i selam na Muhammeda, njegovu porodicu i sve ashabe.
Autor: Šejh Abdur-Rahman el-Berrak
Izor: muslm.net
Prijevod sa arapskog: Aziz Billah
