Esselamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu, draga braćo. Još uvijek smo u serijalu „Podrška šerijatu“. Sjećate se u devetoj epizodi kada sam vam rekao: „Možda se od trudbenika za islam neće tražiti da od prvog dana preuzimanja vlasti objave džihad za oslobađanje okupiranih muslimanskih zemalja“, i tada sam vam rekao: „Ovo ‘možda’ ima svoju priču koja će doći.“ Pa, koja je priča tog možda?
Kada je Salahuddin el-Ejjubi preuzeo vlast u Egiptu, njegovo stanje je bilo bolno i teško, možda ne mnogo drugačije od današnjeg stanja. Egipat je bio pod okupacijom ubejdijske (tzv. fatimijske) države punih dvjesto godina — a to je bila država koja je otpala od islama, koja je radila na brisanju akide ehli-sunneta vel-džemata u Egiptu, te na širenju razvrata i nemorala. Istovremeno su se ostale muslimanske zemlje izlagale križarskim pohodima.
Kada je Salahuddin preuzeo vlast, križari su počeli napadati Egipat. Šta je Salahuddin uradio? Da li je sklapao primirja s križarima? Da li je rekao: „Postepeno ću podučavati ljude vjeri, jer su njena obilježja izbrisana tokom vladavine Ubejdija“? Ne! Naprotiv, on je objavio džihad i postavio narodu Egipta jasan i precizan cilj: oslobođenje Kudsa i ostalih okupiranih muslimanskih zemalja.
Nuruddin je već bio izradio minber koji je trebao biti postavljen u El-Aksu. Tako je narod Egipta dobio uzvišen, jasan i veliki cilj: da se taj minber postavi u El-Aksi.
Egipatski narod — iscrpljen, izgladnjivan, zastrašivan i rastrgan zbog dvjesto godina vladavine heretičke ubejdijske države — kada mu je postavljen uzvišen i veliki cilj (oslobođenje muslimanskih zemalja), postao je velik narod: njegove težnje postale su velike, njegova interesovanja velika, a njegov moral i duh uzdignuti. Tragovi ubejdijske vladavine su iščezli, a oslobođenje Kudsa desilo se upravo rukama ovog naroda. Vojska na Hittinu bila je u najvećem dijelu sastavljena od Egipćana.
Ovo je velika pouka za svaku islamsku vlast koja se jednog dana uspostavi: postavi ljudima veliki cilj – sitni problemi će se sami izgubiti i nestati.
Vodeće mišljenje danas jeste da svaka islamska vlast, kada se uspostavi, najprije mora popraviti ekonomsko, društveno i moralno stanje, te se postepeno baviti odvraćanjem ljudi od njihovih zabranjenih navika, prije nego što poduzme bilo kakav vojni korak.
Međutim, historija nas uči da se u pravilu dešava upravo suprotno. Veliki cilj podiže odlučnost ljudi, raspiruje njihove ambicije, oslobađa skrivene energije i izvlači pohranjenu snagu.
Ebu Bekr, radijallahu anhu, nakon smrti Poslanika i pojave otpadništva kod plemena, postavio je stanovnicima Mekke, Medine i Taifa — a mnogi od njih bili su tek skoro izašli iz kufra, jer nije prošlo više od dvije godine od njihovog primanja islama — veliki i uzvišeni cilj: poslao je Usamu u pohod protiv Rimljana, sprovodeći naredbu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Ashabi su mu rekli:
„O Ebu Bekre, vrati ove ljude, usmjeri ih nazad — šalješ ih protiv Rimljana, a Arapi su se odmetnuli oko Medine?!“
Na to je Ebu Bekr rekao:
„Tako mi Onoga osim Kojega nema drugog boga, pa makar psi kružili oko nogu supruge Allahovog Poslanika, ne bih vratio vojsku koju je Allahov Poslanik uputio, niti bih razvezao zastavu koju je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, svezao.“
Pa je poslao Usamu u boj protiv Rimljana. Vojnici su prolazili pored plemena koja su namjeravala da se odmetnu, a ta plemena su govorila:
„Da ovi ljudi nemaju snage, ne bi iz njihove sredine izašla ovakva vojska“ — misleći: da Ebu Bekr i ashabi nemaju mnogo vojski i jaku vlast, ne bi poslali ovu vojsku protiv Rimljana u ovako teškom trenutku.
Zato su rekli: „Ostavimo ih dok se ne susretnu s Rimljanima.“
Pa su se susreli s Rimljanima, porazili ih, ubijali njihove vojnike i vratili se sigurni. Tako su se mnogi koji su razmišljali o otpadništvu učvrstili u islamu.
Veliki cilj: potpuna i bezuslovna pokornost Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.
To nije bio cilj koji je bio „realan“ ili „logičan“ po ljudskim proračunima, ali je oslobodio snagu, rasplamsao odlučnost i podigao volju naroda.
Zamisli sa mnom kada bi se, na primjer, u Egiptu uspostavila vlast šerijata, pa kada bi vladari istakli slogan poput: „Egipat je nada Ummeta“, ili: „Spas Ummeta je u našim rukama“, ili: „Nećemo se pokoriti nikome osim Allahu“, ili: „Vratit ćemo je kao hilafet na menhedžu poslanstva“ — jedan ahiretski, uzvišen i velik slogan na nivou cijelog Ummeta. Koliki bi to trag ostavilo u dušama naroda Egipta, ili bilo kojeg drugog naroda?
Da li bi se tada moglo očekivati da neko iz naroda Egipta traži od svojih vladara slobodu za umjetnike i pjevače?!
Da li bi se tada razgolićena žena borila da joj se prizna pravo da se oblači kako hoće?!
Da li bi se tada otvaralo pitanje turizma, plaža i prihoda koje turizam donosi?!
Da li bi se tada potezalo pitanje slobode izražavanja u vrijeđanju i kritikovanju islama?!
Naprotiv, samim postavljanjem uzvišenog cilja ljudi bi zaboravili ove besmislice i trivijalnosti, a javno mnijenje bi s prezirom gledalo na ovakve prijedloge. Mi želimo spas Ummeta islama, a ti govoriš o pjesmi!
Ti želiš da se razgolićavaš u državi koja teži ponovnoj uspostavi hilafeta?!
Zagovornici ovakvih jadnih i ispraznih ideja postali bi prezreni i odbačeni, jer govore o niskim stvarima pred narodom koji teži uzvišenosti. Štaviše, ljudi bi posumnjali u njihove namjere i optužili ih za saradnju sa stranim silama i neprijateljima Ummeta, jer svojim prijedlozima slabe džihadski duh u Ummetu i kvare moral njegove omladine — a to je upravo ono što neprijatelji žele.
Zato sekularistima, licemjerima i sljedbenicima strasti i prohtjeva ne ostaje nikakav izbor osim da prihvate uzvišene slogane, ili da zašute, zatvore svoja usta i sakriju svoju mrsnu, prezrenu i neprolaznu robu. Jer društva s visokim ambicijama odbacuju ovakve ideje.
Da li su licemjeri u vrijeme Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pokretali ovakve ideje i teme? Naravno da nisu, jer bi ih džihadsko društvo, zaokupljeno uzvišenim ciljevima, gledalo s gađenjem i prezirom.
Zatim ovdje postoji još jedna vrlo važna tačka: kada vladari i islamska vlast postave veliki i uzvišen cilj, tada besmislice i harami koji su ranije sami po sebi bili ciljevi, u očima njihovih sljedbenika postaju prepreke koje ih ometaju na putu ka velikom cilju. Umjesto da država troši svoju energiju na ubjeđivanje ljudi da ostave miješanje spolova, razgolićavanje, muziku, pušenje, modne trendove i oponašanje nevjernika u odijevanju i frizurama, te da strahuje od reakcije naroda zbog naglog odvikavanja od njihovih navika — muslimani počinju gledati na sve te besmislice kao na smetnje koje ih odvlače od najuzvišenijeg cilja koji im je postavljen, pa ih gaze i nastavljaju prema svome cilju.
Te stvari su same po sebi bile ciljevi onda kada je narod bio slab, s niskim interesima i prizemnim ambicijama. A sada su se pretvorile u prepreke na putu ka uzvišenom cilju. Zbog toga narod ne nalazi nikakvu poteškoću u njihovom napuštanju, nego ih prezire i sam sebe ponižava ako im se ponovo vrati.
A ljudi — ako ih država ne zaokupi istinom, oni će nju zaokupiti neistinom.
Braćo moja, ovo što govorim nije plod mašte. Naprotiv, pogledajte samo kako su čak i nevjernički narodi, kada im je postavljen veliki, iako pogrešan cilj, uspjeli osloboditi svoju energiju. Komunističke vođe su narodu Rusije postavili cilj uništenja klasne podjele, i tako su stvorili veliku državu, iako je narod u većini bio nevjernički, a cilj sam po sebi bio pogrešan i lažan.
Čak i islamski narodi su, kada su im lideri — iako nedostojni — podigli velike parole, pokazali ogroman uticaj. Pogledajte primjer slogana: „Nijedan glas ne smije nadjačati glas bitke“, koji je podignut u Egiptu, iako je bio povezan s obmanom, lažima i niskim nacionalnim ciljevima. Zamislite samo kako bi bilo da ga postavi iskrena i prava islamska država! Kada je pred očima postavljen uzvišen cilj, a neprijatelji stoje na putu, kada maske padnu i pokaže se njihovo pravo, mračno lice, i narod počne podnositi žrtve, tada duh izazova i odlučnosti plane, a neprijatelj postaje nepoželjan.
Pogledajte zemlje u kojima su uspostavljeni islamski režimi ili gdje se diže islamski slogan, bez obzira na ispravnost metoda tih režima: Gaza, Afganistan, Somalija — iako se modeli razlikuju, u svim tim zemljama su se pojavile strukture koje su po mišljenju ljudi islamske. Svijet je tada ustao, opkoljavanje je pojačano, bombardovanje intenzivirano, sve vrste oružja su korištene, uključujući i pomoć petokolonaša, ali sve to nije slomilo narod, već je samo povećalo njihovu odlučnost da ostanu privrženi onome ko je podigao islamski slogan.
Pred ovim narodima postavljen je izbor:
„Srušite ove režime da bi ste stekli život, podršku i mir, ili će vam prijetiti glad, uskraćenost i strah“. Tada je duh izazova planuo, i ovi narodi su se okupili oko svojih lidera, koje su smatrali islamskim, iako su modeli u različitim slučajevima varirali.
Najvažnije je da je narod osjetio da se njegovo vjerovanje izaziva, da se na njemu vrši pritisak i ucjena zbog vjere. Iako su pomenute zemlje prethodno bile razrušene, pogođene glađu, siromaštvom i građanskim ratovima, ali upravo je taj izazov oslobodio njihovu energiju.
Stručnjaci za upravljanje sobom i analizu uspjeha firmi kažu: postavi sebi inspirativnu, sanjivu i nerealnu viziju, kako bi ojačao svoju odlučnost i motivaciju. A dostojnost vođenja ummeta ne može pripasti osim onom ko ima takvu viziju: sanjivu u očima popustljivih, nerealnu prema ljudskim mjerilima, ali je čvrsto ubijeđen da iskren i stvarni iman čini čuda.
Pa kako tek u ovom vremenu kada je strah nestao, ambicije porasle i dokaz pred kukavicama uspostavljen, koliko to može biti moćno! Ako oni koji vode islamski projekat nisu sigurni u moć svoje vjere da oslobodi energiju naroda i učini čuda, onda ti takvi još nisu dostojni da vode te narode, i Allahov sunnet im neće dopustiti da ga vode. Islamska vjera mora biti velika u njihovim srcima, kako bi bila velika i u srcima naroda kojima rukovode, jer onaj ko nema nešto, ne može to ni dati drugima.
Ovo su bile pouke od prvog čovjeka u priči o tri čovjeka. Taj prvi čovjek je imao velike ambicije: želio je spasiti svoju ženu i djecu od vatre, i boriti se protiv svojih neprijatelja. Pa je objavio svoj cilj i davao je sve od sebe u njegovom ostvarivanju.
A šta je sa drugim čovjekom? To ćemo saznati u narednoj epizodi, inšaAllah.
Zaključak epizode: za svaku islamsku vlast koja se uspostavi, postavljanje velikog i uzvišenog cilja je najbolji način da se oslobodi energija naroda, odgoji ga, riješi problema, odvikne od loših navika i ujedini oko tog cilja. Vesselamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Autor: dr. Ijad el-Kunejbi, hafizahullah
Izvor: Iz serijala „Nusraten liš-šeriah“, 43– 47. str.
Ostali dijelovi serijala ovdje
Moguće povezani članci:
Hilafet i halifa – šartovi hilafeta, biranje i imenovanje halife, ciljevi hilafeta
Proglašavanje islamskog hilafeta sa aspekta stvarnosti i šerijata
Serijal “Podrška Šerijatu” – 10. dio: Zašto proglasiti suverenitet šerijata od samog početka?
Sudi, kadija, kako hoćeš, ali će Allah presuditi među nama!