Štogod više čovjek bude predan, pokoran Bogu, to će Mu biti bliži i draži. Najsretniji ljudi su oni najviše predani i pokorni samo Njemu. U tom kontekstu se kaže: Želi što god hoćeš, bit ćeš njegov zarobljenik. Odreci se koga god hoćeš, bit ćeš njegov suparnik. Čini dobro kome god hoćeš, bit ćeš njegov nadređeni.
Jedan pjesnik mudro veli:
Tanka nit između poniženja i časti stoji
Razumijevanje njeno umne glave čak buni
To poniženje širk je
Zapamti dobro što slijedi.
Čovjek će kod ljudi biti najcjenjeniji i najvredniji onda kada od njih ne bude ništa tražio, a za učinjeno dobro prema njima nikakvu protuuslugu ne bude očekivao. Tada će u njihovim očima biti najbolji i najveći čovjek. A kada bude potraživao i zavisio od ljudi i koliko je gutljaj vode, njegova vrijednost će u njihovim očima opasti za onoliko koliko bude tražio od njih.
Ovo je odraz Božije milosti i mudrosti, kako bi ljudi iskreno i potpuno samo u Njega vjerovali i ne bi Mu činili širka.
Zato je mudri Hatim kada su ga pitali u čemu je zaštita od ljudi rekao: „Tvoje davanje njima treba biti obilno, a tvoje uzimanje od njih mizerno i beznačajno.“ Ukoliko davanje i uzimanje budu recipročni, onda ćete biti u istoj poziciji, i ni jedan neće imati prednost nad drugim. A ako ljudi budu ovisili o tvojoj pomoći, bit će ti poslušni.
Uzvišeni Allah najplemenitiji je prema tvojim potrebama i On ti je najpotrebniji u onome što si. A sva stvorenja su slaba za ono što je tvoja potreba, jer su sva upućena da traže pomoć za sebe. Ona ne znaju šta je to što ti trebaš, niti su u mogućnosti otkriti tvoje potrebe, jer ona nisu u stanju prepoznati šta je to njihov vlastiti interes?
Ona nisu u stanju ni ostvariti ni želje drugih, a niti imaju volje i želje da to urade. Nemaju ni znanja, snage, a ni želje za tim.
Uzvišeni zna šta je tvoj interes i korist za tebe, i On je u stanju ostvariti te tvoje potrebe, i On to želi iz Svoje dobrote i neizmjerne milosti prema tebi. Milost je atribut Njegov, i On milostivo postupa prema stvorenjima. On je Sebi odredio da milostiv bude i da Milost Njegova obuhvaća sve. Sva stvorenja osjećaju svoje potrebe, i ona nerade ništa što nije u njihovu korist i interes. Ali, njihova je dužnost i mudrost tako postupiti. Sretan je onaj koji prepozna šta je to pravi cilj, ali nije sretan onaj koji misli da se radi o ispravnom cilju, pa se ispostavi drukčije.
Na temelju toga ljudi se mogu podijeliti u tri skupine:
– nepravednike
– pravične i
– dobročinitelje
Nepravednik je onaj koji uzme od tebe robu, ili što drugo, a ne plati protuvrijednost toga što je uzeo. Nepravednik je i onaj koji nanoseći štetu drugome pribavlja sebi korist.
Pravednik je onaj pošteni čovjek koji decidno poštuje kupoprodajni ugovor, ne nanoseći štetu ni sebi ni drugome. To je onaj partnerski, komplementarni odnos, poput onoga među supružnicima ili partnerima u poslu.
Dobročinitelj je onaj koji ti čini dobro bez očekivanja usluge za to, a on to radi zato što je ispunjen radošću i ushićenjem dok drugima čini dobro.
Ljudi su inače spremni ukazati čovjeku počast i cijeniti ga kada im je on potreban i žele se domoći neke koristi od njega. To je taj odnos koji je prisutan među supružnicima, partnerima u poslu, gdje je svako upućen na pomoć drugoga. Gospodar treba pomoć svojih robova (cilja se na vladara, vlasnika na dunjaluku, op.ur), a i oni ne mogu bez pomoći svoga gospodara. Kraljevi se oslanjaju na pomoć svojih vojnika, ali ni vojska ne može bez podrške vladara. I na ovome principu cijeli svijet funkcioniše.
Čak i prijatelji i rodbina iskazuju poštovanje, ljubav i pažnju prema tebi, ako zbog tvoje plemenitosti i dobrote ostvaruju vlastitu korist. Ukoliko, pak, ne bude toga, onda okreću glavu od tebe, jer oni u stvari vole samo sebe i gledaju svoju korist i interes.
Sve gore spomenute skupine ljudi, počeveši od vladara pa naniže, iskazuju poštovanje prema sebi nadređenim do onoga trenutka kada ne budu povrijeđeni njihovim ponašanjem i postupcima. A kada se to desi, njihov odnos će se u potpunosti promijeniti.
Čim čovjek bude primoran potražiti neku pomoć od ljudi, ljubav, poštovanje i ukazivanje počasti koje su mu do tada ukazivali, će splasnuti, iako će mu izaći u susret i udovoljiti njegovim zahtjevima.
Uzvišeni Allah odbija mogućnost da stvorenja mogu Njemu biti ravna ili se cijeniti više nego On. Zato bi Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, učio sljedeću dovu nakon jela:
„Najveća hvala pripada samo Allahu i blagoslov Njegov najljepši neka je u ovoj nafaki. Hvali Njegovoj niko ravan nije, koja neprolazna je i koju ništa nadvisiti ne može. A Gospodar naš neovisan je i dovoljan je sam Sebi. (El-Buharija, Ebu Davud, Ebu Umame)
Uzvišeni Allah uvijek je Dobročinitelj čovjekov, i svaka blagodat koju čovjek postigne Njegov je dar. Najveća sreća i zadovoljstvo za čovjeka je da osjeća potrebu za Bogom i žudi za Njim. To onda treba svjedočiti, spoznati i živjeti u skladu s tom spoznajom.
Čovjek i osiromaši, a da uopće ne primjeti, kao što je slučaj kada potroši sav novac, pa tek spoznajom da se to desilo, postaje drugačiji. Sva stvorenja imaju potrebu za Stvoriteljem, ali nevjernici i licemjeri su u neznanju u pogledu toga, ne pridaju tome važnost, uopće ne razmišljaju o tome i ne žive u skladu sa tim. Vjernik međutim svjedoči i prihvata to, te živi u skladu s tim. Eto, to su istinski Allahovi robovi.
Svaki čovjek sam po sebi zavisi od Boga i upućen je na pomoć i podršku Njegovu. To spada u suštinske odlike čovjekova bića. On, međutim ne smije pomoć tražiti od nekoga drugoga. Samo je neovisan i dovoljan sam Sebi. Stvorenja su upućena na Stvoritelja u pogledu svjedočenja i priznavanja Njegove jednoće i apsolutne vlasti Njegove nad njima. O ovome sam već dovoljno i detaljno govorio.
Čovjek je stvorenje koje neprestano griješi i nemoćan je po svojoj prirodi, a Allah je milostiv prema njemu i prašta mu. On prašta i samilostan je.
Da nije Njegove milosti i dobročinstva, ne bi bilo dobra ni na ovome ni na onome svijetu. Da nije Njegovoga velikoga oprosta, čovjek ne bi mogao spasiti se od svojih brojnih grijeha. Čovjeku su itekako potrebne Božije blagodati i otklanjanje štete i nesreće. Blagodat ne bi mogao postići da Božije milosti nije prema njemu. Zlo, koje je posljedica njegovih grijeha, ne bi bio u stanju otkloniti da nije Njegovog oprosta. Uzvišeni kaže (u prijevodu značenja):
“Sreća koja ti se dogodi od Allaha je, a nesreća koja te zadesi sam si zaslužio…” (En-Nisa, 79. ajet)
U ajetu se pod nesrećama misli na sve ono što žalosti čovjeka i što mu nanosi bol, dok se pod srećom misli na sve ono čemu se čovjek raduje i što mu pruža zadovoljstvo. Uzvišeni je rekao (u prijevodu značenja):
“…i u kućama dobru i u zlu samo ih provjeravali da bi se opametili” (El-E'araf, 168. ajet)
Blagodati, milost i dobro su isključivo od Allaha, i niko drugi ne može polagati na to pravo.
I o ovoj temi smo već dovoljno rekli na drugim mjestima.
Nereće su rezultat ljudskih grijeha i onoga što su ono svojom praksom zaradili. Uzvišeni je rekao (u prijevodu značenja):
“Kakva god vas bijeda zadesi, to je zbog grijehova koje ste zaradili, a On mnoge i oprosti.” (Eš-Šura, 30. ajet))
A kada je riječ o blagodatima, koje su rezultat čovjekove pokornosti, one predstavljaju nagradu za ono što je uradio, ali se, opet, dešavaju zahvaljujući Božijoj dobroti prema čovjeku. Zahvaljujući Bogu, Stvoritelju čovjeka, on je pokoran, predan i poslušan, kao što Božiji prijatelj, Ibrahim, alejhisselam, kaže:
“koji me je stvorio i na pravi put uputio.” (Eš-Šu'ara, 78. ajet)
I na drugome mjestu: “… učini nas dvojicu Tebi odanim..“ (El-bekare, 128) i „… učini me od onih koji će namaz obavljati..” (Ibrahim, 40. ajet)
Pogledajmo i sljedeće ajete:
“Između njih smo Mi vođe određivali i oni su, odazivajući se zapovijedi Našoj, na pravi put upućivali, jer su strpljivi bili i u dokaze Naše čvrsti vjerovali.” (Es-Sedžde, 24. ajet)
“..ali Allah je nekima od vas pravo vjerovanje omilio i u srcima vašim ga lijepim prikazao…” (El-Hudžurat, 7. ajet)
A Uzvišeni je to zaključio riječima:
” .. dobrotom i blagodati Allahovom..” (El-Hudžurat, 8. ajet)
U Ebu Davudovom Sunenu i Sahihu Ibn Hibbanovom stoji hadis:
„Uputi nas putevima spasa, izvedi nas iz tmina na svjetlo i učini nas zahvalnim na Tvojim blagodatima, i da ih iskreno prihvatimo i molimo Te da ih upotpuniš prema nama.“
U El-Fatihi Uzvišeni kaže (u prijevodu značenja): “…uputi nas na pravi put.” (El-Fatiha, 5. ajet)
(Fetwe Tewhid Uluhijje od šejhul-islama Ibn Tejmijje)
