Svetost muslimana je jedna(ka)

Rekao je Uzvišeni:

وَلَا تَأْكُلُوٓا۟ أَمْوَٰلَكُم بَيْنَكُم بِٱلْبَٰطِلِ وَتُدْلُوا۟ بِهَآ إِلَى ٱلْحُكَّامِ لِتَأْكُلُوا۟ فَرِيقًا مِّنْ أَمْوَٰلِ ٱلنَّاسِ بِٱلْإِثْمِ وَأَنتُمْ تَعْلَمُونَ

Ne jedite imovinu jedan drugoga na nepošten način i ne parničite se zbog nje pred sudijama da biste na grješan način i svjesno dio tuđe imovine pojeli! (El-Bekare, 188)

Allah je pojasnio svetost imetka jer njime se ostvaruje sređenost u dunjalučkom životu, i ujedno pojasnio svetost vjere jer se njome postiže valjanost na ahiretu. Oboje, i imetak i vjera su Allahovo pravo, stoga se ne postupa sa njima osim s Allahovom dozvolom, i stoga ih Allah pripisuje Sebi ističući veličinu svetosti oboga.

Rekao je Vjerovjesnik sallallahu ‘alejhi ve sellem: „Zaista neki ljudi zalaze u Allahov imetak bez prava – njima je vatra na Sudnjem danu.“¹

U vezi vjere Allah je u Kur’anu rekao:

و إذا رأيت الذين يخوضون في ءاياتنا فأعرض عنهم

„Kada vidiš one koji se upuštaju u Naše ajete raspravljajući se o njima, okreni se od njih…“ (6:68)

Dakle, Allah je u oba slučaja prelaženje granice u Njegovom imetku i Njegovim ajetima nazvao الخوض havdom – prodiranjem, upuštanjem i zalaženjem u Njegovu stvar.

Činjenje nasilja u imetku može biti postupanjem samog vlasnika imetka kojeg mu je Allah u posjed dao, kao što može biti i postupanjem nekog čovjeka prema imetku drugog. Ovo znači da čovjek ne posjeduje pravo na potpuno raspolaganje u svom imetku iako ga posjeduje, jer je njegov imetak i sam on u vlasništvu Allaha. Dakle, da čovjek upropasti svoj vlastiti imetak je haram, kao što je haram da uzme tuđi bespravno.

Riječi Uzvišenog:

و لا تأكلوا أموالكم بينكم بالباطل

„Ne jedite vaš imetak među sobom na bespravan način“ (2:188)

znače da je Allah učinio onoga ko uzima imetak svoga brata (u vjeri) bespravno kao onoga ko koristi svoj vlastiti imetak bespravno – prvi upropasti imetak na račun svoga brata, a drugi ga upropasti na sopstveni račun, tj. svetost imetka je u suštini jedna(ka).

U ajetu je takođe naznaka da su pohlepa, požuda i nemotrenje na pravo drugoga razlozi koji dušu gurnu da bez prava pređe dozvoljenu mjeru u pravima ljudi. Naime, samo ljudske duše koje gledaju na pravo svoga brata kao vlastito pravo po svetosti velikim vide imetak drugoga, tj. kao što velikim vide svoj imetak. Zato je Allah rekao: و لا تأكلوا أموالكم – „Ne jedite svoj imetak“ tj. ti jedeš svoj vlastiti imetak. Ovo je poput riječi Uzvišenog: – و لا تلمزوا أنفسكم – „ Ne ismijavajte jedni druge“ , odnosno „Ne ismijavajte sami sebe“ (49:11) i Njegovih riječi: و لا تقتلوا أنفسكم – „Ne ubijajte jedni druge“, odnosno „Ne ubijajte sami sebe“ (4:29). Svetost imetka se skrnavi da ga se uzme bespravno, svetost časti ismijavanjem, a duše ubistvom; svetost spomenutog je kao svetost vas samih.

Nasrtaj na imetak biva otimanjem, krađom, kamatom, obmanom i drugim zabranjenim oblicima, a veći od toga je da se halal imetak uzme načinom koji se prikazuje legitimnim a gdje se pravo vlasnika obori na način da on nema dokaza o svojoj imovini nakon što mu se oduzela, ili da se učini legalnim otimanje njegove imovine.

Prenosi se od Ibn ‘Abbasa radijellahu ‘anhuma da je rekao u vezi ovog ajeta: „Ovo se tiče čovjeka koji je dužan neki imetak a ne postoje dokazi protiv njega u vezi toga, pa onda zaniječe dug i spori se kod sudije oko toga svjestan da ima obavezu duga, znajući da je griješan i da jede haram imetak.“²

Slično ovome rekli su i Mudžahid, Se’id ibn Džubejr, ‘Ikrime, El-Hasan, rahimehumullah i drugi.
Prenosi Ibn Ebi Nedžih od Mudžahida rahimehumullah da je rekao: „Ne spori se oko nečega a znaš da nepravdu radiš!“³

U ajetu je dokaz da sud vladara, odnosno presuda kadije ne mijenja ništa u pogledu suštinskog prava, tj. kada dotični zna da je uzeo imetak bespravno putem sudske presude jer druga strana u sporu nije imala dokaze iako je istina na njegovoj strani, opet mu nije dozvoljeno da koristi dosuđeni mu imetak. Naime, kadija rješava međuljudski spor po vanjštini slučaja i strogo se pridržava šerijatom propisanih metoda i sredstava dokazivanja⁴. Upravo tako sprečava dalje rasprave, međutim, njegova sudska odluka u vezi imetka ne mijenja ništa u pogledu stvarnog prava na isti – ovo je predmet konsenzusa uleme. Pri tome, kadija koji se potrudi doći do istine ima nagradu, a ovaj što je uzeo imetak bespravno je zulumćar i grješnik.

Allahove riječi:

وتدلوا بها إلي الحكام تأكلوا فريقا من أموال النّاس بالإثم و أنتم تعلمون

 „…zamoljavate vladare u rješenju parnice kako biste time pojeli dio tuđe imovine, i svjesno i s znanjem to činite.” (2:188) tj. vi znate istinu i čije je šta pravo, pa to opet skrivate od pravog vlasnika i dozvoljavate uzimanje njegovog imetka putem sudstva i presude kada pravi vlasnik nema dokaza da mu taj imetak pripada. U oba Sahiha stoji hadis od Ummu Seleme radijellahu ‘anha da je Allahov Poslanik sallallahu ‘alejhi ve sellem rekao: „Ja sam zaista samo čovjek, i uistinu mi dođu parničari – a možda je neko od vas rječitiji od drugog – i računam da je on istinu rekao i presudim to u njegovu korist. Onaj kome dosudim pravo drugog muslimana neka zna da je to komad vatre – pa neka je uzme ili neka ostavi.“⁵

Na osnovu ovoga hadisa ulema je saglasna da kada kadija presudi u vezi imetka i krvi suprotno suštinskom pravu da njegova presuda ne mijenja ništa u pogledu istinskog prava; kadija samo razdvaja u sporu i parnici po vanjštini. U oblasti braka i kadijine presude učenjaci se razilaze:

1. da je kadijina presuda u braku kao i njegova presuda u vezi imetka – nešto što ostade kadiji skriveno pa donese sud po vanjštini ne mijenja ništa u vezi stvarnog prava. Ovo je stav većine uleme;
2. da kadijina presuda u vezi braka razdvaja u pogledu prava i po vanjštini i suštinski, makar znali parničari, ili jedan od njih, gdje se nalazi stvarno pravo iako ono bilo nasuprot presude kadije. Ovo je stav Ebu Hanife rahimehullah. Primjer ovoga je kada nekome u vezi njegovog razvoda posvjedoči lažni svjedok, pa kadija shodno tome razvede njegovu ženu od njega, i onda ona biva dozvoljena za brak novom mužu makar on (novi muž) znao da je svjedočenje (na osnovu kojeg je došla presuda) bilo lažno – dokaz ovome je analogija kojom Ebu Hanife rahimehullah poredi ovaj sa slučajem prekida braka po osnovi međusobnog proklinjanja oba supružnika⁶. U spomenutom slučaju kadija razdvaja između supružnika iako je jedan od njih sigurno lažac, preciznije ne može se sprovesti odvajanje supruge od muža osim da se upotpuni međusobno proklinjanje, a da je kadija znao (sudskim putem) ko od njih dvoje laže sproveo bi nad njim šerijatsku sankciju i ne bi ih razdvojio u braku, jer bi tada bila posrijedi potvora na blud⁷, odnosno krivična sankcija za to djelo. Međutim, on razdvaja supružnike iako zna da neko od njih dvoje laže, i biva dozvoljeno ženi da se poslije uda, a novom mužu da zaključi ugovor s ovom ženom iako zna da je rastavljena putem međusobnog proklinjanja (novi brak je također dozvoljen i mužu čiji je prethodni brak raskinut međusobnim proklinjanjem). Upravo zbog navedenog, kadijina presuda o razvodu braka na osnovu lažnog svjedočanstva rješava pravo supružnika i po vanjštini i suštinski⁸.

U ajetu je dokaz da je mito haram obostrano – haram je vlasti (po primjeru kadije) da ga uzme i haram je svakom ponaosob da ga uruči. Mito je od velikih grijeha, sliči kamati, ili je i veći od kamate! Kako? Putem poslovanja s kamatom se pokvari običan svijet u svojim međusobnim odnosima, dok se putem mita pokvari i običan narod i oni koji su na pozicijama s odgovornošću, dakle i vladar i stado. Kamatom se ostvaruje nered u oblasti imetka, dok se mitom stvara nered u imetku i politici/vođenju naroda; i kad god je veći položaj u vlasti i veći ugled u narodu pri onome ko uzima mito, veće su šteta i nered u zajednici.

Dešava se da vladar i kadija presude pogrešno. To može biti što mu nisu dostupni svi dokazi, pa zbog toga bude opravdan.

S druge strane, može biti da namjerno presudi bespravno iako su mu argumenti i dokazi o istini predočeni – tada je propao i nastradao (u vjeri svojoj).

Neki će kadija presuditi bespravno zbog svoje rodbinske veze sa nepravednikom u čiju korist dosuđuje stvar (tzv. nepotizam), ili zbog porijekla i položaja (u društvu ili vlasti) stranke u čiju korist presuđuje. A može biti da to učini i zbog uzimanja mita od stranke – u oba slučaja ovakav kadija je propao, ali je prvi žešći slučaj od drugoga jer tada prodaje svoju vjeru i svoj dunjaluk za dunjaluk drugog čovjeka.
Onaj ko jede haram – makar to bila sitna para – je veliki grješnik shodno jednoglasnom stavu učenjaka.

Prijevod i obrada iz djela: Et-Tefsiru ve-l-bejan (1/251-254);
Autor: ‘Abdul’aziz ibn Merzuk Et-Tarifi
Izvor prijevoda: Istina.ba
Ostali dijelovi serijala ovdje

Fusnote:

1 Buharija: 3118; 85/4.
2 Et-Taberi: 277/3; Tefsiru Ibni Ebi Hatim: 321/1.
3 Sunenu Se’idi ibni Mensur: 282; 706/2; Et-Taberi: 277/3; Ibnu Ebi Hatim: 321/1.
4 materijalnih dokaza, svjedoka, priznanja, zakletve Allahom kod negiranja.
5 Buharija: 2458; 131/3; Muslim: 1713; 1337/3.
6 Osnova propisa o raskidu braka putem međusobnog proklinjanja je u suri En-Nur, 24: 6-9. op.prev.
7 takođe spomenuta u suri En-Nur, 24: 4-5. op.prev.
8 op.prev. po ličnom zapažanju, šejh Et-Tarifi u pisanju ove knjige daje prednost zadnjem izloženom stavu pri razilaženju učenjaka – kako je slučaj ovdje – ili stavu za koje navede neoborive dokaze iz Objave. A Allah najbolje zna.

Moguće povezani članci:

Značaj ugovora i kada se isti smatra prekršenim Propis davanja i primanja mita Propisi vlasti i borbe: ‘Ja ću na Zemlji postaviti halifu’ (III dio) Šejh Abdul-Aziz et-Tarifi: U ostavljanju džihada i neudjeljivanju u svrhe džihada je propast za ummet