Safure Kadžematova, narodna poslanica u Skupštini Ukrajine, koja živi na Krimu, na svom Facebook profilu je napisala kako „noću oko tatarskih kuća hodaju maskirani Rusi sa palicama u rukama i postavljaju znakove po kapijama“, zbog čega su Tatari u strahu da se planski označavaju njihove kuće, prenosi Al-Jazeera.
Kateryna K. kaže: „Ovo je strava, ovo sluti na etničko čišćenje. Naši vojnici sada se ponašaju kao pravi gandijevci. Svaka čast momcima, Rusi nemaju razloga za ispaljen metak. Ali bojimo se ovakvih provokacija, strah me je da Rusi ne isprovociraju Tatare, a onda dođe red i na streljanje. Stalno se Bogu molim da ne dođe do toga“.
Godine 1944. pod lažnim izgovorom navodne masovne suradnje Krimskih Tatara s nacistima tijekom nacističke okupacije Krima u razdoblju 1941.-1944. sovjetska vlada odlučila se na skupno preseljenje Krimskih Tatara iz Krima po nalogu Staljina i Lavrentija Berije.
Deportacije su započele 18. maju 1944. po svim naseljenim mjestima Krima. Više od 32.000 ruskih vojnika NKVD-a sudjelovalo je u ovoj akciji. Prisilno deportirani su dobili samo 30 minuta da se pokupe osobne stvari, nakon čega su ukrcavani u stočne vozove i premješteni izvan Krima. Deportirano je 193.865 krimskih Tatara.
Deportacije su bile loše planirane i izvođene, lokalne vlasti u odredištima deportacije nisu bile pravilno obaviještavane o razmjerima selidbe i nisu dobivale dovoljno sredstava za smještaj deportiranih. Nedostatak smještaja i hrane, neuspjeh u prilagodbi novim klimatskim uvjetima i brzo širenje bolesti imali su težak demografski utjecaj tijekom prvih godina izbjeglištva.
Od maja do novembra 10 000 Krimskih Tatara umrlo je od gladi u Uzbekistanu (7% od deportiranih u Uzbečku SSR). Gotovo 30.000 (20%) umrlo je u egzilu tijekom godine i pol dana po podacima NKVD-a. Zbog gladi, žeđi i bolesti, oko 45% od ukupnog stanovništva pomrlo tijekom deportacije.
Prema informacijama sovjetskih disidenata, mnogi Krimski Tatari su bili uključeni u rad na velikim projektima sovjetskih gulaga. Aktivisti Krimskih Tatara pokušali su procijeniti demografske posljedice deportacije. Oni su proveli popis stanovništva u svim razbacanih Tatarskim zajednicama sredinom 1960-ih. Rezultati ovoga istraživanja pokazuju da je 110 000 (46,2%) od 238 000 deportiranih Krimskih Tatara pomrlo u razdoblju od 1. jula 1944. do 1. januara 1947. Krimski aktivisti pozivaju na priznavanje Sürgünlika kao genocida.
Priprema: Put vjernika
