Turska i izazovi vojnog povlačenja Amerike iz Sirije

Objavljeno / ažurirano:

Svi će se složiti oko toga da je odluka predsjednika SAD-a Donalda Trumpa o povlačenju američkih trupa iz Sirije pravi dobitak za Tursku, s obzirom na to da su američke snage glavni podupiratelj Sirijskih demokratskih snaga – SDF, jednog od vojnih krila kurdske Partije demokratske unije – PYD. Ankara ovu stranku svrstava među terorističke organizacije, a suprotstavljanje njenom projektu u Siriji smatra prioritetom u toj zemlji. Međutim, taj dobitak zasigurno prate i stvarni izazovi. Prva turska reakcija na odluku o američkom povlačenju bila je usporavanje aktivnosti i prolongiranje pokretanja vojne akcije protiv SDF-a istočno od Eufrata u Siriji.

Čini se kako se takva turska odluka podudara s olakšanjem kojeg Ankara osjeća u pogledu Trumpove odluke i nepovjerenjem u njenu provedbu. Američki predsjednik je već ranije iznosio namjeru da povuče američke trupe iz Sirije, međutim, ta odluka nikada nije pronašla put do provedbe. Štaviše, Ankara je svijesna da je Trump donio ovu odluku protiv volje američkih institucija, što dokazuju kritike i ostavke. To znači da je ona podložna preispitivanju i odstupanju, pogotovo ako dođe do promjene realnosti na terenu u Siriji, što je neizbježno i uvijek se ponavlja. Prema tome, odluka može biti provedena, ali i ne mora, može se provesti samo djelimično, može biti odgođena, a može se produžiti i njen vremenski rok.

S druge strane, oprezan stav Turske vezuje se za to da Ankara osjeća potrebu koordiniranja sa Sjedinjenim Američkim Državama, tako da se povlačenje provede bez sukoba i na način koji će biti u interesu obje strane. Potrebna je i koordinacija s Rusijom i, u manjoj mjeri, s Iranom, kako bi se izbjegla mogućnost stvaranja haosa, vakuuma i sukoba interesa. Ankara je to i počela činiti u svojim prvim koracima, poslavši u Moskvu delegaciju na visokom nivou, koju su činili ministri odbrane i vanjskih poslova, šef obavještajne službe, te najavom dolaska američkog savjetnika za nacionalnu sigurnost u Ankaru nekoliko dana kasnije.

Jednačina ‘jedan naprema dva’

Američko povlačenje iz Sirije stavlja projekat kurdskih milicija na vjetrometinu u odsustvu njihovog glavnog podržavatelja, ostavljajući ih lakim zalogajem pred turskim snagama, koje se, već neko vrijeme, pripremaju za pokretanje vojne operacije protiv ovih milicija na području istočno od Eufrata. Međutim, Ankara nije u potpunosti uvjerena u ovu odluku, i to iz nekoliko razloga. Na prvom mjestu je prisutnost američkih snaga u Siriji, uprkos žestokim nesuglasicama s njima, uvijek davala Turskoj neku vrstu ravnoteže u suprotstavljanju Rusiji, s kojom ne dijeli jednake vizije, iako su ih spojili dogovori i put Astane. Odnosno, Ankara je uvijek manevrirala u sivim zonama i američko-ruskim oprečnim pristupima u Siriji, čega više neće biti u narednom periodu. To znači davanje većeg prostora za političku i vojnu ulogu Rusije u toj zemlji i jačanje njenog utjecaja u sirijskom pitanju općenito, a posebno u tripartitnom okviru kojim se garantira prekid vatre.

Turska, uključena u tripartitni okvir prema jednačini “jedan naprema dva” (Rusija i Iran), sigurno će imati manje sposobnosti za manevriranje nakon američkog povlačenja, dok će Rusija, a s njom i Iran, biti sposobnija za nametanje nekih pravaca i odluka. To znači potencijalne rizike za pokrajinu Idlib i sporazum iz Sočija koji se tiče ovog područja, za koji Ankara želi da bude stalnog, a Rusija privremenog karaktera. Slična je situacija i s Manbijom, područjima istočno od Eufrata i drugim. S druge strane, američko povlačenje ne znači automatski i suzbijanje separatističkog ili federalnog projekta na sjeveru Sirije. Povlačenje ne znači i zaustavljanje američke uloge i utjecaja, pored uloge koju imaju snage međunarodne koalicije i scenariji kompromisa sa sirijskim režimom, te mogućnosti da se te milicije vrate pod rusku zaštitu.

Tokom 34 godine borbe protiv Radničke partije Kirdistana – PKK, Turska je zapamtila razdoblja slabljenja ove stanke, nakon čega su slijedili periodi preporoda i aktiviranja. Zbog toga vjeruje i oslanja se isključivo na svoje kapacitete u ovom sukobu. Također, rezultate koje je ostvarila u borbi protiv PKK-a u posljednjih nekoliko godina želi iskoristiti za potpuno uništavanje njegovog sirijskog projekta. Bez obzira na to kakav je stav Turske po pitanju američke odluke, različite strane se pripremaju za popunjavanje praznine koju će ostaviti odlazak američkih trupa iz Sirije. Turska zna da je kontrola na terenu ključna za ostvarivanje utjecaja za pregovaračkim stolom i na putu postizanja političkog rješenja za koje se očekuje da će se zagrijati i ubrzati u sljedećoj fazi.

Prednosti i zabrinutost Ankare

Ovakva logika je potaknula sirijski režim da pokuša ući, ili barem najaviti ulazak u Manbij, kako bi preduprijedila ulazak turskih snaga u grad. Takva situacija nužno ukazuje na moguću ishitrenost i opasnost od sukoba ukoliko koordinacija i dijalog izostanu. Također, upućuje i na osjetljivost situacije i relevantnost vremena u budućim koracima različitih strana. Turska osjeća stvarni strah da će režim i njegov saveznici pokušati sami ispuniti prazninu koju će Washington ostaviti na područjima istočno od Eufrata i da će isključiti Tursku iz te računice. Takva situacija će sve više narušavati ravnotežu unutar okvira Astane i nosi opasnost od toga da sirijski režim u budućnosti postavi pitanje za pregovaračkim stolom o turskom prisustvu u Afrinu i područjima operacije “Štit Eufrata”, a zatim i da zahtijeva od Turske da napusti Siriju, što su dva puta s kojima se Ankara trenutno ne želi nositi.

Nasuprot tome, postoje tri razloga koja relativno smiruju Tursku kada je u pitanju stav Rusije prema njoj i njenoj ulozi u Siriji. Prvo, područja na istoku Eufrata pokrivaju široku geografsku oblast (skoro trećinu sirijske teritorije) i imaju kompleksnu demografsku sliku. To znači da ga sirijski režim teško može samostalno kontrolirati, pa čak i uz pomoć iranskih milicija, nakon znatnog slabljenja njegove vojne institucije u posljednjih nekoliko godina.

Drugo, Rusija je osjetljiva na širenje iranskog utjecaja u Siriji, što je dio implicitnog natjecanja unutar “saveza podržavatelja sirijskog režima”. U kontekstu odsustva ruskih kopnenih trupa koje bi bile u stanju popuniti vakuum nakon Amerikanaca, Rusija će željeti, prema turskom tumačenju, ulogu Turske koja će parirati i biti balans ulozi Irana u toj zemlji, sve dok Teheran ne dođe do faze u kojoj će moći biti njen stvarni partner u odlukama o Siriji u skladu s pokazateljima na terenu.

Manbij kao prvi test

Treće, odnedavno su se ruski interesi s Turskom znatno povećali i proširili, uključujući i ogromne ekonomske projekte, poput Turskog toka prirodnog gasa, nuklearne stanice Akkuyu i dogovora o raketnim odbrambenim sistemima, prije svega o kupovini ruskog raketnog sistema S-400. Moskva ne može zanemariti interese i strahove Ankare u Siriji, zbog čega bi trebala biti zainteresiranija za uključivanje Turske u “sirijski kolač” u periodu nakon američkog povlačenja.

U skladu s gore navedenim i u svjetlu toga da Turska ne želi i nije spremna proširiti se na sva područja istočno od Eufrata te imajući u vidu ruski ekskluzivitet u sirijskom pitanju i prisutnost sirijskog režima i Irana više nego ikada prije, scenarij podjele izgleda kao snažna opcija. Prema ovom scenariju, Ankara se može zadovoljiti time da pod kontrolu stavi granični pojas i oblasti u unutrašnjosti Sirije u dogovoru s Moskvom i Washingtonom. Ta linija će obuhvatati neke važne pogranične gradove, kao što su Manbij, Tell Abyad i Ras al-Ayn. Režim će, pak, kontrolirati širu oblast istočno od Eufrata, u kontekstu preciziranja obima uloge Sirijskih demokratskih snaga i dogovora s Moskvom o načinu njihovog restrukturiranja, kao i o uklanjanju čelnika PKK-a iz istih i njihovog ojačavanja dodatnim snagama.

Ove i slične ideje zasigurno će biti iznesene za stolom rusko-turskih pregovora, kao i tursko-američkih, koji se odvijaju u posljednjih nekoliko dana. Međutim, preliminarne izjave i fotografije o susretu turske delegacije s ruskim kolegama u Moskvi nagovještavaju želju za koordinacijom i saradnjom te na smanjenje rizika od sukoba i razilaženja. To su prvobitni dojmovi, a pratit ćemo kako će se stvari odvijati dalje na terenu u narednim danima. Možda će sudbina Manabija biti prvi ispit za koordinaciju između Rusije i Turske.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NOVO NA SAJTU

Tajna koja se mora čuvati i tajna koju je obaveza otkriti

0
Zabranjeno je biti vjeroloman U hadisu se kaže: “Ne sjede zajedno oni ljudi koji nemaju međusobnog povjerenja."1 Sabit prenosi da je Enes kazivao: "Jednom, došao je...

Preporučeni sadržaj

Šejh Tarifi o istinskoj slobodi i svrsi ovosvjetskog života

0
- Stvarna sloboda podrazumijeva robovanje samo Allahu i nikome više mimo Njega. Tumačenje slobode kao dozvole izlaska van okvira naredbi i zabrana koje je Allah...
Poklon bolesniku

Poklon svakom bolesniku

Islamske teme