Uloga Moskve u ponavljanju sirijskog scenarija u Libiji

Vrlo je vjerovatno da se, u pozadini rusko-turskog spora, sirijski i libijski rat spajaju u jedan sukob, smatraju analitičari.

Popularno na sajtu

Rusija se sve više uvlači u građanski rat u Libiji, gde sukobljene strane, odnosno borci pobunjenog generala Halife Haftara i snage lojalne međunarodno priznatoj vladi Fajeza Saradža povremeno dobiju i gube nadmoć. Istovremeno, raste napetost između Moskve i Vašingtona, sa jedne strane, a sa druge između Moskve i Turske, s obzirom na to da pružaju podršku rivalima.

U poslednje vreme došlo je do nove eskalacije uprkos međunarodnom pritisku na obe strane da se vrate pregovorima o političkom rešenju i zaustave neprijateljstva u cilju borbe protiv korona virusa. Haftarove snage, koje podržavaju Rusija, Egipat i Ujedinjeni Arapski Emirati, u aprilu 2019. pokrenuli su ofanzivu kako bi preuzeli kontrolu nad Tripolijem. Međutim, poslednjih nedelja njegove snage su izgubile nekoliko gradova i ključnu vazdušnu bazu.

Mediji i politikolozi raspravljaju o ulozi Rusije u tom sukobu nakon što je Vašington ovih dana ponovo optužio Moskvu za destabilizirajuće aktivnosti, prvo zbog slanja borbenih aviona u Libiju, a potom i zbog štampanja “lažnog” novca za libijsko tržište.

Rusija nije komentarisala izveštaje o poletanju aviona iz ruske baze u Siriji prema Libiji, ali je više puta pozvala na nastavak političkog procesa pod okriljem Ujedinjenih nacija.

Zašto Rusija štampa dinare?

Američki Stejt department izdao je u međuvremenu saopštenje da je vlada Malte zaplenila libijski novac štampan u Rusiji u vrednosti 1,1 milijardu dolara (“lažni dinari” su, kako se navodi, proizvedeni u ruskom državnom preduzeću “Goznak”, a naručilac je “nelegitimna organizacija”).

“Centralna banka Libije sa sedištem u Tripoliju je jedina legitimna centralna banka”, naveo je Stejt department, dodajući da je priliv falsifikovane libijske valute poslednjih godina pogoršao ekonomsku situaciju u zemlji.

Avioni u podršku ruskim plaćenicima

Raspravi o “lažnom libijskom novcu” prethodile su izjave Vašingtona o slanju ruskih borbenih aviona u Libiju, navodno, u podršku plaćenicima prokremaljske vojne grupacije “Vagner“, koji se bore na strani Haftarovih snaga. Prema nekim procenama, u Libiji ima približno 1.200 “vagnerovaca”.

Afrička komanda američke vojske (AFRIKOM) objavila je i da je Rusija prebacila najmanije 14 borbenih aviona, a da su avionima promenjene oznake kako bi se prikrilo da pripadaju ruskoj vojsci. Ti podaci izazvali su međunarodnu zabrinutost, dok stručnjaci sve češće upozoravaju na ponavljanje sirijskog scenarija u Libiji.

Kremlj, rusko Ministarstvo odbrane i Ministarstvo spoljnih poslova nisu komentarisali izjave AFRIKOM-a. Međutim, na nižem nivou te navode nazivaju lažima. Zvanično, Moskva je više puta negirala svoje neposredno učešće u libijskom ratu. Recimo, u januaru je predsednik Vladimir Putin rekao za medije da ima ruskih državljana u Libiji, ali da oni “ne predstavljaju Rusiju i ne primaju novac od ruske države”.

Hoće li Rusija promijeniti vojnu ravnotežu?

Iako Rusija redovno demantuje optužbe o umiješanosti u sukob, oponenti Kremlja smatraju da Moskva koristi “hibridne taktike”, odnosno kombinacije vojne sile i dezinformacija. Stručnjaci govore da Rusija pokušava da promjeni vojnu ravnotežu u Libiji u svoju korist, kao što je to ranije učinila u Siriji.

Neki vojno-politički analitičari u Rusiji ne doživljavaju rat u Libiji kao potpuno odvojen od sirijskog sukoba. Kako za medije navodi analitičar Mihail Magid, vojna akcija u te dvije zemlje se faktički odvija sinhronizovano, dok se faze tih promjena prilično vremenski podudaraju.

Prošle godine je počela ofanziva Haftara na Tripoli i već početkom 2020. činilo se da on pobjeđuje. U isto vreme, krajem 2019. i početkom 2020, krenula je ofanziva snaga Bašara al-Asada na Idlib. Ona se, takođe, razvijala prilično uspešno, delom i uz podršku istih sponzora, odnosno Rusije i Ujedinjenih Arapskih Emirata, rekao je Magid. Onda je došlo do promjena. Krajem februara i početkom marta počela je kontraofanziva u blizini Idliba, gdje je Turska poslala svoje trupe i bespilotne letjelice. A 5. marta Rusija i Turska su sklopile sporazum o prekidu vatre.

U Libiji je slična kontraofanziva počela u aprilu, odnosno maju. Turska je i tamo prebacila bespilotne letjelice, znatan deo Haftarove vojne opreme bio je uništen. Prema turskim podacima, izgorjelo je čak 15 ruskih raketnih sistema “Pancir” mada je ta brojka možda pretjerana. Vrlo je vjerovatno da se ta dva rata spajaju u jedan, u pozadini rusko-turskog sukoba, smatra Magid.

Haftar je posljednjih godina nekoliko puta dolazio u Rusiju, ali zvanično s njim nisu potpisani bilo kakvi sporazumi o vojno-tehničkoj saradnji. Problem je u tome što Haftar, kao i Asad u Siriji, nisu čelnici koji se pridržavaju isključivo ruskih uputstava. Imaju različite izvore finansiranja i mogu da se oslone na različite snage; prema tome, ponašaju se zapravo nezavisno, što povećava opasnost od širenja sukoba.

Opasnost od sukoba i klipovi za američke točkove

Rusko-turski odnosi povremeno ulaze u vrelu fazu i zato politikolozi smatraju da opasnost od sukoba Moskve i Ankare i dalje postoji. Kada je krajem 2015. oboren ruski avion u Siriji, mnogim posmatračima se činilo da su dvije zemlje na ivici rata. Tako je to izgledalo i za vrijeme operacije u Idlibu i posljednih libijskih događaja.

Eskalacija u regionu je bila zaustavljena, a tome je doprinijela znatna rusko-turska trgovina, kao i zajednički geostrateški cilj u tom području: Rusija i Turska žele da ograniče američki uticaj na Bliskom istoku. Ali, njihovi interesi se razilaze. Rusija i Turska ostaju na suprotnim stranama sukoba u Libiji i Siriji, a njihovi sporazumi su kratkotrajni i situacija se redovno vraća u vrelu fazu.

Spoljnopolitički analitičar Konstantin Egert smatra da je Libija jedan od pogodnih regiona za sadašnju politiku Kremlja, koja se sve više svodi na podrivanje “američke hegemonije” u svijetu gde god je to moguće. Ali, osim toga, Moskva želi kontrolu nad naftnim poljima Libije (bez obzira na pad cijena nafte), svoju vojnu bazu i neku vrstu kontrole nad protokom izbjeglica u Evropsku uniju jer bi u tom slučaju mogla da diktira svoje uslove, s obzirom na osjetljivost Evropljana na izbjeglički problem.

Novac za Haftara, prefarbani avioni, plaćenici iz grupe “Wagner” – sve to pokazuje da je za Putina kontrola nad Libijom jednako važna koliko i operacija u Siriji, smatra Egert. Uprkos najnovijim pritiscima iz Vašingtona, Putinov “mediteranski projekt” ostaće jedan od glavnih elemenata vojno-političkog sukoba Kremlja sa Sjedinjenim Američkim Državama i NATO-om. Rusko rukovodstvo nema namjeru da ga odbije i pokazuje sve veću spremnost na rizike.

Izvor: Al Jazeera

Nove objave

Islamske teme

Islamske teme

Nema poruka za prikaz