Vjerovjesnikovo vođenje bitaka

Popularno na sajtu

Rekao je Uzvišeni Allah:

أَلَمْ تَرَ إِلَى ٱلَّذِينَ قِيلَ لَهُمْ كُفُّوٓا۟ أَيْدِيَكُمْ وَأَقِيمُوا۟ ٱلصَّلَوٰةَ وَءَاتُوا۟ ٱلزَّكَوٰةَ فَلَمَّا كُتِبَ عَلَيْهِمُ ٱلْقِتَالُ إِذَا فَرِيقٌ مِّنْهُمْ يَخْشَوْنَ ٱلنَّاسَ كَخَشْيَةِ ٱللَّهِ أَوْ أَشَدَّ خَشْيَةً وَقَالُوا۟ رَبَّنَا لِمَ كَتَبْتَ عَلَيْنَا ٱلْقِتَالَ لَوْلَآ أَخَّرْتَنَآ إِلَىٰٓ أَجَلٍ قَرِيبٍ قُلْ مَتَٰعُ ٱلدُّنْيَا قَلِيلٌ وَٱلْءَاخِرَةُ خَيْرٌ لِّمَنِ ٱتَّقَىٰ وَلَا تُظْلَمُونَ فَتِيلًا ٧٧

Zar ne vidiš one kojima je rečeno: “Dalje od boja, već molitvu obavljajte i milostinju dajite!” A kada im bî propisana borba, odjednom se neki od njih pobojaše ljudi, kao što se Allaha boje, ili još više, i uzviknuše: “Gospodaru naš, zašto si nam borbu propisao? Da si nas toga još neko vrijeme poštedio!” Reci: “Uživanje na ovome svijetu je kratko, a onaj svijet je bolji za one koji se grijeha klone; i nikome se od vas ni koliko trun jedan neće učiniti nepravda.” En-Nisa’, 77.

Ko analizira stanje Vjerovjesnika sallallahu ‘alejhi ve sellem u Medinskom razdoblju naći će da se zauzeo oko bližeg neprijatelja, a to su bili Jevreji i munafici, i nije slao pisma Rimljanima i Perzijancima niti arapskim kraljevima osim nakon ugovora na Hudejbiji kada je postao siguran od Kurejša na period od deset godina. Znači, nije sallallahu ‘alejhi ve sellem napisao crno na bijelo spomenutim jer im slanje pisama daje osjećaj izazivanja neprijateljstva, a bili su u tome vremenu žitelji Medine u malom broju i slabo opremljeni, odnosno bliži neprijatelj je bio preči da se zaposle oko njega.

Vjerovjesnik sallallahu ‘alejhi ve sellem se zaokupio licemjerima i iznošenjem njihovih osobina. Spuštene su mu dvije sure i još četrdeset ajeta[1] kako bi tretirao njihovo zlo i licemjerstvo u riječima i postupcima, dotle da su postali mnogo oprezniji u tome da ispolje svoje kontriranje, plašili su se Objave da se spusti pa ih razotkrije zbog jačine Vjerovjesnikovog sallallahu ‘alejhi ve sellem praćenja njihovog govora i djela, čak da se doprlo do praćenja njihovih pokreta i izgleda lica, kao što kaže Uzvišeni:

وَإِذَا مَآ أُنزِلَتْ سُورَةٌ نَّظَرَ بَعْضُهُمْ إِلَىٰ بَعْضٍ هَلْ يَرَىٰكُم مِّنْ أَحَدٍ ثُمَّ ٱنصَرَفُوا۟ صَرَفَ ٱللَّهُ قُلُوبَهُم بِأَنَّهُمْ قَوْمٌ لَّا يَفْقَهُونَ

A kad bude objavljena koja sura, samo se zgledaju: “Da li vas ko vidi?” – i onda se udaljuju. Neka Allah srca njihova bez podrške ostavi, zato što su od onih ljudi koji neće da razumiju. Et-Tewbe, 127.

أَشِحَّةً عَلَيْكُمْ فَإِذَا جَآءَ ٱلْخَوْفُ رَأَيْتَهُمْ يَنظُرُونَ إِلَيْكَ تَدُورُ أَعْيُنُهُمْ كَٱلَّذِى يُغْشَىٰ عَلَيْهِ مِنَ ٱلْمَوْتِ فَإِذَا ذَهَبَ ٱلْخَوْفُ سَلَقُوكُم بِأَلْسِنَةٍ حِدَادٍ أَشِحَّةً عَلَى ٱلْخَيْرِ أُو۟لَٰٓئِكَ لَمْ يُؤْمِنُوا۟ فَأَحْبَطَ ٱللَّهُ أَعْمَٰلَهُمْ وَكَانَ ذَٰلِكَ عَلَى ٱللَّهِ يَسِيرًا ١٩

ne želeći da vam pomognu. A kad zavlada strah, vidiš ih kako gledaju u tebe kolutajući svojim očima kao pred smrt onesviješćeni; čim strah mine, oni vas psuju svojim oštrim jezicima, škrti da učine bilo kakvo dobro. Oni ne vjeruju, i zato će Allah djela njihova poništiti; a to je Allahu lahko. El-Ahzab, 19.

وَيَقُولُ ٱلَّذِينَ ءَامَنُوا۟ لَوْلَا نُزِّلَتْ سُورَةٌ فَإِذَآ أُنزِلَتْ سُورَةٌ مُّحْكَمَةٌ وَذُكِرَ فِيهَا ٱلْقِتَالُ رَأَيْتَ ٱلَّذِينَ فِى قُلُوبِهِم مَّرَضٌ يَنظُرُونَ إِلَيْكَ نَظَرَ ٱلْمَغْشِىِّ عَلَيْهِ مِنَ ٱلْمَوْتِ فَأَوْلَىٰ لَهُمْ ٢٠

A oni koji vjeruju govore: “Zašto se ne objavi jedna sura?” A kad bî objavljena jasna sura i u njoj spomenuta borba, ti si mogao vidjeti one čija su srca pritvorna kako te gledaju pogledom pred smrt onesviještenog! Muhammed, 20.

Svi ovi izrazi su im uzrokovali strah, brigu i motrenje. Nisu bila opkoljena samo njihova djela i riječi, naprotiv, pod opsadom su bile ekspresije lica, stanje očiju, čak su tajna osjećana okružena:

يَحْذَرُ ٱلْمُنَٰفِقُونَ أَن تُنَزَّلَ عَلَيْهِمْ سُورَةٌ تُنَبِّئُهُم بِمَا فِى قُلُوبِهِمْ قُلِ ٱسْتَهْزِءُوٓا۟ إِنَّ ٱللَّهَ مُخْرِجٌ مَّا تَحْذَرُونَ

Licemjeri se plaše da se vjernicima ne objavi sura koja bi im otkrila ono što je u srcima licemjera. Reci: “Samo se vi rugajte, Allah će doista na vidjelo iznijeti ono čega se vi plašite.” Et-Tewbe, 64.

Stanje se shvata kada znamo da je došlo do najboljih ashaba – unatoč njihovoj vrijednosti i preteči – da su se uplašili za sebe svojstava licemjerja, tako da bi međusobno jedni druge pitali, štaviše upitao je El-Faruk Omer radijellahu ‘anhu za sebe povjerenika Vjerovjesnikove sallallahu ‘alejhi ve sellem tajne – Huzejfu ibnu-l-Jemana radijellahu ‘anhu.[2]

Istovremeno se Vjerovjesnik sallallahu ‘alejhi ve sellem bavio problemom s Jevrejima, a bijahu bliži neprijatelj zajedno sa munaficima. Dolazili su ajeti o Jevrejima i licemjerima u prvih šest godina nakon hidžre više nego su spuštani propisi o ostalim nevjernicima – mušricima i kršćanima. Kada je šeste godine po hidžri Vjerovjesnik sallallahu ‘alejhi ve sellem izašao do Mekke da obavi ‘umru već je bio opkolio stvar licemjerstva te rascjepkao i oslabio Jevreje.

S obzirom da su Jevreji bili jedan millet, priteknu sa snagom jedni drugima, Vjerovjesnik sallallahu ‘alejhi ve sellem je razdvojio među njima tako da je sa jednim plemenom napravio ugovor i održavao mir a istovremeno neprijateljovao i vodio rat sa drugim[3].

Prvi s kim je otpočeo su Jevreji Benu Kajnuka’ – poveo je rat protiv njih druge godine po hidžri, zatim nakon njih se okomio na Benu Nadir, četvrte godine po Hidžri, a zatim na Benu Kurejza pete godine po Hidžri. Tek kada je razbio i oslabio Jevreje, tj. slomio im glavnicu snage uputio se ka Mekki da obavi ‘umru kako bi očitovao da muslimani imaju pravo na Mesdžidu-l-haram, međutim spriječio ga je Kurejš da uđe u Mekku, ali je ostvario sallallahu ‘alejhi ve sellem svoj naum u tome da pokaže vlastitu snagu i mnoštvo sljedbenika. Kada ga je ugledao Kurejš obuzelo ih je strhopoštovanje. Već sljedeće godine ući će u Mekku svom snagom, u punom ponosu i s najvećom stabilnošću.

Sve Vjerovjesnikove sallallahu ‘alejhi ve sellem bitke prije toga bile su odbrana od nasrtaja Kurejša – Bedr u drugoj hidžretskoj godini, Uhud u trećoj i Handak pete godine po Hidžri. U odbranu spada i noćni pohod koji je Vjerovjesnik sallallahu ‘alejhi ve sellem izveo na stanovnike Devmetu-l-džendel, pete godine po Hidžri nakon što je saznao za njihovu spletku i iznenadni napad na muslimansku karavanu i odlučno spremanje da napadnu Medinu – preduhitrio ih je Vjerovjesnik sallallahu ‘alejhi ve sellem prije nego se raširilo njihovo zlo i odbranio se od njih u mjestu njihovog boravka prije nego su oni krenuli u noćni napad[4].

Kada je Vjerovjesnik sallallahu ‘alejhi ve sellem postao siguran od bližeg neprijatelja poslao je pisma dalekim neprijateljima. Krenuo je nakon Hudejbije sa slanjem izaslanika koji bi odobrovoljili na istinu i upozorili na laž, te zastrašili vladare od Allahove naredbe koju će sprovesti Poslanik sallallahu ‘alejhi ve sellem nad njima ako mu se ne odazovu.

Prije slanja pisama i izaslanika Vjerovjesnik sallallahu ‘alejhi ve sellem se pred svojim ummetom odricao od svih ovih mušrika i njihove vjere, i ispoljavaše privrženost vjernicima i njihovoj vjeri. Ujedno je velikim prikazivao stvar džihada i radio na opremanju. Zato je smutnja u vjeri kada vladar ne napravi razliku između dvoga: 1. vjerovjesničke politike i mudrosti u pravljenju mirovnih sporazuma i sprovođenja tog mira, uz istovremeno opremanje i veličanje džihada u iščekivanju da se sakupe snaga i sposobnost, i 2. situacije kada neko uzme ovu politiku sredstvom da umrtvi džihad i prikloni se dunjaluku, čak se prikloni nevjernicima iako postoje prisutni i vjernici.

Od materijalno-fizičkih uzroka jeste pripremanje ljudstva i sredstava za borbu protiv neprijatelja. Detaljno objašnjenje ovoga slijedi Allahovom dozvolom u suri El-Enfal u vezi Allahovog govora:

وَأَعِدُّوا۟ لَهُم مَّا ٱسْتَطَعْتُم مِّن قُوَّةٍ وَمِن رِّبَاطِ ٱلْخَيْلِ تُرْهِبُونَ بِهِۦ عَدُوَّ ٱللَّهِ وَعَدُوَّكُمْ وَءَاخَرِينَ مِن دُونِهِمْ لَا تَعْلَمُونَهُمُ ٱللَّهُ يَعْلَمُهُمْ وَمَا تُنفِقُوا۟ مِن شَىْءٍ فِى سَبِيلِ ٱللَّهِ يُوَفَّ إِلَيْكُمْ وَأَنتُمْ لَا تُظْلَمُونَ

I protiv njih pripremite koliko god možete snage i konja za boj, da biste time zaplašili Allahove i vaše neprijatelje, i druge osim njih – vi ih ne poznajete, Allah ih zna. Sve što na Allahovom putu potrošite nadoknađeno će vam biti, neće vam se nepravda učiniti. El-Enfal, 60.

يَٰٓأَيُّهَا ٱلنَّبِىُّ حَرِّضِ ٱلْمُؤْمِنِينَ عَلَى ٱلْقِتَالِ إِن يَكُن مِّنكُمْ عِشْرُونَ صَٰبِرُونَ يَغْلِبُوا۟ مِا۟ئَتَيْنِ وَإِن يَكُن مِّنكُم مِّا۟ئَةٌ يَغْلِبُوٓا۟ أَلْفًا مِّنَ ٱلَّذِينَ كَفَرُوا۟ بِأَنَّهُمْ قَوْمٌ لَّا يَفْقَهُونَ

O Vjerovjesniče, bodri vjernike na borbu! Ako vas bude dvadesetak izdržljivih, pobijediće dvije stotine; a ako vas bude stotina, pobijediće hiljadu onih koji ne vjeruju, zato što su oni ljudi koji ne shvaćaju. El-Enfal, 65.

Odnos džihada i ljubavi prema dunjaluku

U ajetu s naslova, precizinije u riječima Uzvišenog: فلما. كتب عليهم القتال إذا فريق منهم يخشون الناس كخشية الله أو أشد خشية – „… a kada im bi propisana borba odjednom se neki od njih pobojaše ljudi kao što se Allaha boje, ili još žešćeg straha…“ je naznaka da najviše što odvraća ljude od džihada jeste ljubav prema dunjaluku i strah da će dunjaluk izgubiti. Dokaz tome su riječi Uzvišenog u nastavku ajeta: قل متاع الدنيا قليل والآخرة خير لمن اتقى – „…Reci: ‘Uživanje na ovom svijetu je kratko, a drugi svijet je bolji za onoga ko je bogobojazan…“ Kad god se čovjek više veže za dunjaluk prestraši se džihada i pobjegne od njega, ne pokaže interesovanje za to, čak ga prezire.

Došlo je u hadisu Nafi'a od Ibn Omera radijellahu ‘anhuma , a zabilježen je u Sunenu, da je Allahov Poslanik sallallahu ‘alejhi ve sellem rekao:

„Kada budete poslovali na veresiju[5], i uzmete za repove krava, i budete zadovoljni zemljoradnjom, Allah će nad vama silom ovlastiti poniženje…“[6]

U ovome hadisu je sadržana ista, gore spomenuta, naznaka. Hadis je spomenuo sijanje i kravlje repove, zato što kod zemljoradnje se odulji čekanje. Čovjek posije, zatim napaja, pa čeka žetvu, zatim prodaju toga i onda snadbiti se prehranom. Slično tome je prodaja na veresiju uz odgodu – razlikuje se od klasične prodaje koja završi sa preuzimanjem novca i gdje nema nikakvih rokova. Sve ovo ukazuje da ove vrste dunjalučkih poslova se odulje vremenski što posljedično ima stanje da srca isto iščekuju. Upravo ovo iščekivanje plodova dunjalučkih poslova, kao i mnoštvo istog, čini da se nema zanimanja za džihad i da se duše skvrče i zatvore za borbu.[7]

S obzirom da je život nasuprot smrti ispostavlja se da svako ko se pretjerano veže za ovosvjetski život biva da prezire džihad, jer je upravo džihad okolnost mnogo vjerovatne smrti. Stoga i kaže Uzvišeni odmah nakon ovog ajeta (s naslova):

أَيْنَمَا تَكُونُوا۟ يُدْرِككُّمُ ٱلْمَوْتُ وَلَوْ كُنتُمْ فِى بُرُوجٍ مُّشَيَّدَةٍ وَإِن تُصِبْهُمْ حَسَنَةٌ يَقُولُوا۟ هَٰذِهِۦ مِنْ عِندِ ٱللَّهِ وَإِن تُصِبْهُمْ سَيِّئَةٌ يَقُولُوا۟ هَٰذِهِۦ مِنْ عِندِكَ قُلْ كُلٌّ مِّنْ عِندِ ٱللَّهِ فَمَالِ هَٰٓؤُلَآءِ ٱلْقَوْمِ لَا يَكَادُونَ يَفْقَهُونَ حَدِيثًا ٧٨

Ma gdje bili, stići će vas smrt, pa kad bi bili i u visokim kulama. Ako ih stigne kakvo dobro, oni vele: “Ovo je od Allaha!”, a snađe li ih kakvo zlo, govore: “Ovo je zbog tebe!” Reci: “Sve je od Allaha!” Pa šta je tim ljudima?! – oni kao da ne razumiju ono što im se govori! En-Nisa’, 78

Dakle, gdje god bili u bijegu od pogibije na Allahovom putu – pa smrt će vas stići. Jer je osnova bijega iz džihada ljubav prema dunjalučkom životu.

Težnja duše i njezin uticaj na istinu

U riječima Uzvišenog: و قالوا ربنا لم كتبت علينا القتال لو لا أخرتنا إلى أجل. قريب – „…i rekoše: ‘Gospodaru naš, zašto si nam borbu propisao? Da si nas od toga odgodio do nekog bliskog roka…“ je sadržano da se ne požuruju propisi prije nego se spuste, tj. ispune se uslovi za iste, te da se dadne prednost Allahovom sudu nad žudnjom duše i njenoj strasti, makar bilo da je njezin entuzijazam vjerskog karaktera, jer ne pogodi svaki vjerski entuzijazam istinu već nekada to bude žurba koja donese štetu.

Zabranio je Vjerovjesnik sallallahu ‘alejhi ve sellem da se priželjkuje susret s neprijateljem, kako je to zabilježeno u oba Sahiha u hadisu od Ebu Hurejre radijellahu ‘anhu koji kaže: Rekao je Allahov Poslanik sallallahu ‘alejhi ve sellem: „Ne priželjkujte susret s neprijateljem, a kada ih susretnete budite strpljivi.“[8] Ova zabrana je izrečena s razlogom što se priželjkivanje susreta s neprijateljem sjedini i spoji sa hrabrošću duše i proizvede u čovjeku oslonac na tu hrabrost, pa ga Allah onda i prepusti toj hrabrosti. Mnoge ljude koji priželjkuju okršaj s neprijateljem na isto bodri urođena hrabrost, pa ako se tjera na to i povuče za tim, promijeni mu se namjera i počne se boriti s motivom nekog zanosa i kako bi reklo da je hrabar i neustrašiv.

Takođe, priželjkivanje sukoba sa neprijeteljem izbaci čovjeku iz vida dobar odabir pri samom okršaju, odabir između hitrosti u susretu ili odgađanju istog, odnosno direktnog suprotstavljanja u teškoj situaciji ili povlačenja na neku stranu i spoja sa dodatnom grupom vojske. Znači, ko priželjkuje susret sa neprijateljem pobijedi ga vlastita duša u tome da će se reći: bio je kukavica i strašljiv a prethodno je čeznuo da se okrši u borbi, pa stoga istupi u situaciji gdje treba ustuknuti i odustati jer ga je sopstveni zanos gurnuo u borbu a on to sve ispolji kao da je za vjeru.

U vezi s Allahovim riječima : كفوا أيديكم – „..pustite ruke…“ neki islamski pravnici su izveli pogrešno značenje, odnosno ovim izrazom su pojedini suvremeni pravnici apologetske provenijencije dokazivali da je pohvalno i lijepo u namazu spustiti ruke niz tijelo (tj. ne vezati na stomaku u formi desna preko lijeve). Ovaj govor nema sebi prethodnice ni u jednom hadisu, niti drugoj vrsti predaje, niti se može prihvatiti u arapskom jeziku, kao ni u racionalnoj analizi ajeta. Dakle, da se spuste ruke niza se označava neistupanje u borbu kada se nisu ispunili potrebni uzroci za borbu.


Prijevod i obrada iz djela: Et-Tefsiru ve-l-bejan (2/894 – 898);
Autor: ‘Abdul’aziz ibn Merzuk et-Tarifi, Allah ga sačuvao.
Izvor prijevoda: Istina.ba
Ostali dijelovi serijala ovdje

Fusnote:

[1] Kur'anska poglavlja/sure koje govore o munaficima su: Et-Tevbeh (9) i El-Munafikun (63); ajeti o licemjerima se nalaze i u sljedećim surama: El-Bekareh (2), Alu ‘Imran (3), En-Nisa (4), El-Enfal (8), En-Nur (24), El-Ankebut (29), El-Ahzab (33), Muhammed (47), El-Feth (48), El-Hadid (57), El-Mudžadeleh (58), El-Hašr (59) i El-Mudessir (74:31)

[2] Prepreka za sputavanje licemjera danas, kao prepona nemal planinske veličine, je prostački nacionalizam oličen u riječima ‘to je naš čovjek’. Koliko god taj skrivio! Situacijska svijest bez orijentacije na polaznu tačku! Allah munafike naziva neprijateljem, njihovo mjesto u narodu je provincijska margina, ali ih neznalice drže za najjače faktore u muslimana jer vide pri njima ekonomski prosperitet, političku stabilnost, evropsku budućnost, nadasve neiskren u vjeri se i želi povoditi samo za dunjalučkim interesima. op.prev.

[3] Ne može se oteti dojmu za spomenuti da tačno ovu politiku već odavno vode Jevreji prema muslimanima – vode je preko evropskih i američkih im saveznika. op.prev.

[4] Allahov Poslanik sallallahu ‘alejhi ve sellem je izveo pohod na Devmetu-l-džendel – inače 600 km udaljen od Medine, odnosno maršovski petnaest ili šesnaest dana – kretajući se isključivo noću a krijući danju, kako bi iznenadio mušrike okupljene na istoimenoj lokaciji. Oni nisu predstavljali direktnu prijetnju muslimanima, ali su se počeli okupljati ciljano na tome mjestu zbog strateškog položaja lokacije koja, s jedne strane leži na putu između Crvenog mora i Arapkog zaljeva, a s druge strane spaja regiju Hidžaza i Šama. Cilj im je bio presretanje karavana, a tim putem su išle i muslimanske karavane. Dugoročni cilj im je bio prići Medini. Pohod je povećao snagu i ugled muslimana kod ostalih Arapa, naročito što su se mušrici po dolasku muslimanske vojske razbježali i ostavlili iza sebe brojnu stoku kao lahak ratni plijen, međutim, razlog pohoda je bio i prići bliže Istočnom Rimskom carstvu.

[5] العينة – veresija označava sljedeći trgovački potez u šerijatskom pravu: prodavaoc proda neku robu za npr. 100 KM na odgodu, i odmah je kupi od istog kupca po mnogo nižoj cijeni, npr. za 50KM. Dakle, rezultat je sljedeći: kupac je došao do izvjesnog novca ali je napravio dug koji mora isplatiti u određenom terminu, a prodavaoc je ostvario zaradu i vratio istu robu u svoje vlasništvo. Sve izgleda kao da je kreditiranje u obliku kupovine, ali je u suštini kamata, tj. razlika između dvije cijene je kamata, a kupoprodaja je služila kao formalno sredstvo za nastanak kamate. El-mevsu'atu-l-fikhijjeh: 9/96. Op.prev.

[6] Ebu Davud: 3462; 274/3.

[7] Ne kudi se hadisom dunjalučki posao dok god je dozvoljen, već se kudi vezivanje srcem i prepuštenost misli samo poslu i njegovim plodovima, op.prev.

[8] Buharija: 3026; 63/4; Muslim: 1741; 1362/3.

Nove objave

Islamske teme

Islamske teme

Nema poruka za prikaz