Krvavi susreti Bošnjaka sa šiizmom: Bitka kod Čaldirana

1838

Pripremio: Resul Mehmedović

Osmansko carstvo u svome višestoljetnome postojanju vodilo je na stotine bitaka i imalo na desetine neprijatelja, što unutarnjih, što izvanjskih, ali rijetko ko od tih neprijatelja je bio toliko uporan u rušenju hilafeta muslimana, kao što je to bio slučaj sa šiitskim Safevijskim carstvom. Tadašnje šiitsko Safevijsko carstvo obuhvatalo je prostor današnjeg Irana, Iraka, Azerbejdžana i Gruzije, s povremenim smanjenjem ili povećanjem terirotorije, shodno ishodima dvanaest Osmansko-safevijskih ratova, koji su trajali skoro tri stoljeća.

Iako su se vojni sukobi odvijali hiljadama kilometara daleko od Bosne, itekako se tiču Bošnjaka. Narod koji je dao mnoštvo državnika, vojnih zapovjednika, vezira, pa čak i 25 šejh-ul-islama, dao je i svoj veliki doprinos u borbi protiv „perzijskih krivovjernika” i „đavoljih šahova”, kako Ibrahim Pečevija naziva šijje safevije u svojoj Historiji.

Selim Javuz, vladao je od 1512-1520. godine. Zbog toga što je pod svoju vlast uzeo časnu Mekku i svijetlu Medinu, stekao je titulu: „Sluga dvaju časnih harema”, a zato što je junački pobijedio perzijskog šaha, nosio je nadimak Javuz. Kada je osvojio Egipat, stekao je naziv „Vladar Arapa i Perzijanaca”. (Povijest Bosne, Muvekkit, El-Kalem, 1999., Sarajevo, str. 101.)

I prije samog stupanja na vlast Selima I Javuza, muslimani područja današnjeg Iraka i Irana susreli su se sa strašnim represijama i prisilnim konverzijama. Kao odgovor na progone sunija, Bajezid II, počeo je sa progonom Alevija (ši’ijskog) ogranka kizilbaša, u kojima je stradao i sam Ismailov otac – Šejh Hajdar. „Nakon što je učvrstio svoju vladavinu u Iranu, Ismail (1487-1524.) je proglasio duodecimalni ši’izam službenom državnom religijom. Taj događaj označio je novu stranicu islamske povijesti. Sve do tada većina ši’ija bili su Arapi. Doduše, ši’ije su bile većina na području Horasana, a u Iranu su postojala ši’ijska vjerska središta poput gradova Rej, Kašan i Kom (vojnička utvrda), ali je najveći dio Iranaca ipak bio sunijskog opredjeljenja. Ismail je stoga namjeravao iskorijeniti sunizam u Iranu: sufijski tarikati su bili zabranjeni, a ulema je poubijana ili protjerana iz zemlje. Izgnao je 1510. godine sunijske Uzbeke s područja Horasana, i protjerao ih u krajeve sjeverno od rijeke Oks; također je napao sunijske Osmanlije…” (Pregled historije islamske kulture i civilizacije, Karen Armstrong, Fakultet islamskih nauka, Sarajevo, 2012., str. 58.)

Selim I Javuz, odmah po stupanju na vlast krenuo je u borbu, prvenstveno protiv krivovjernih ši’ija Alevija, tako je u prve dvije godine vladavine dao zarobiti ili pogubiti oko 40.000 Alevija, a zatim i protiv dvanaestoimamija, vladajuće sekte ondašnje šiitske safevijske države. I eto, pet stoljeća nakon Selimove vladavine, muslimani ponovo vode bitku protiv istih onih krivovjernika, koji su mnogo opasniji, nego li su tada bili.

Učenajci tog vremena izdali su fetvu Selimu I Javuzu, u kojoj se pozivaju muslimani u borbu protiv „nevjernika i otpadnika”. Naređeno je da se sa njima postupa kao sa bilo kojim neprijateljem islama i da se njihova djeca i žene mogu uzimati kao roblje. (Pogledati: The Sultan’s Riders, Bryan Glyn Williamson, The Jamestown Foundation, Washington D.C., 2013., str. 9.)

Bitka kod Čaldirana

Godine 1512. osmanlijska vojska pod zapovjedništvom Selima I Javuza prodire kroz istočnu Anadoliju, dok dvije godine kasnije odlučuju napasti safevijski Iran u cilju da spriječe širenje ši’izma i da osiguraju istočnu granicu za daljnje prodore prema Levantu. Odlučujuča bitka odigrala se 1514. godine kod Čaldirana gdje je dvostruko veća i nadmoćnija Selimova vojska porazila safevijske kizilbaše, dok je sam Ismail I bio ranjen i umalo zarobljen. Osmanlijski sultan nastavio je prodirati sve do glavnog iranskog grada Tabriza, no strahujući od protunapada safevijskih snaga stacioniranih na istoku koji su se borili protiv Uzbeka kao i nepovoljnih zimskih uvjeta, njegova vojska povukla se zapadno od Zagrosa. Safevije su ubrzo krenuli u protunapad, povrativši pritom granice do jezera Van. Ovim je ratom Osmansko Carstvo prigrabilo područja zapadnog Kurdistana i Armenije. Safevije su pretrpjele ogromne gubitke. (Pogledati: A Military History of Modern Egypt: From the Ottoman Conquest to the Ramadan War, Andrew James McGregor, Greenwood Publishing, 2006., str. 17.)

Osmanlijska vojska je bila nadmoćnija i brojnija, između 60-200.000 nasuprot 40-80.000 ši’ijskih vojnika. Šah Ismail I, koji je predovdio kizilbaše umalo je bio uhvaćen, a njegove žene su zarobljene. Nakon poraza i zarobljeništva njegovih supruga, šah Ismail odao se opijanju. (Pogledati: The Cambridge history of Iran, ed. William Bayne Fisher, Peter Jackson, Laurence Lockhart, str. 224.) Ova bitka se smatra jednom od najvećih pobjeda nad Perzijancima, naročito iz razloga jer je srušen mit o „nepogrješivosti kizilbaškog vođe”, jer je odmah po stupanju na vlast, svoje pristalice uvjerio da je on obećani Mehdi. Učešće u ovoj bici uzeli su i hrabri Bošnjaci, koji su kroz historiju nebrojeno puta pokazali svoju hrabrost i predanost u očuvanju dini-islama. O doprinosu Bošnjaka u vojnama protiv krivovjernih Perzijanaca, najviše govore njihova unaprijeđenja nakon ovih odlučujućih bitaka.

Jedan od bošnjačkih gazija bio je i Junus-beg (Hadim Sinan Paša), koji je obrazovanje i odgoj stekao na dvoru sultana Bajezida II. Bio je namjesnik u Hercegovini, Smederevu i Bosni. Imenovan je velikim vezirom neposredno pred pohod na Siriju i Egipat 1516. godine, umjesto Ahmed-paše Hercegovića, koji je bio u poodmakloj dobi. „1514. Godine naređeno mu je da ide sa carskom vojskom u ratni pohod protiv Perzije. Krenuo je sa vojnim komandantima iz Bosanskog vilajeta i priključio se carskoj vojsci u mjestu zvanom Mal-Tepe.” (Povijest Bosne, Muvekkit, El-Kalem, 1999., Sarajevo, str. 102.) Poginuo je nakon pohoda na Perziju, za vrijeme borbi kod Kaira. O kakvom zapovjedniku se radilo, najbolje govore sultan Selimove riječi: “Egipat osvojih, Sinana izgubih, zar se sa Sinanom može usporediti jedna pokrajina”.

Drugi znameniti Bošnjak koji se istakao u bici protiv krivovjernih je – Hadim Ali-beg (od 1494. godine veliki vezir Ahmed-paša) – bio je visoki službenik u Bosni, nakon trećeg pohoda na Perziju, kada je rat okončan, postavljen je za valiju Egipta. Kao dječaka otac ga je s darovima poslao u Carigrad, gdje je nakon nekog vremena prešao na islam. Više od deset godina obnašao je funkciju velikog vezira.

Iza sebe nije ostavio neko veliko bogatstvo. Bašagić navodi 62 dukata, a Muvekkit tvrdi da je bilo oko dvije hiljade dukata. „Bio je vrlo osjećajan čovjek, sažaljiv i odmjeren i nadasve plemenit.” (Povijest Bosne, Muvekkit, El-Kalem, 1999., Sarajevo, str.139.) Svojom pravednošću i velikodušnošću potisnuo je uspomenu svih naših bivših namjesnika u Egiptu. Egipćani su ga zvali Ali-paša od Karafe i na nogama spominjali njegovo ime.

Ovako je izgledao prvi susret Bošnjaka sa Perzijancima, sukob u kojem su Bošnjaci pokazali svoju privrženost dini-islamu, pa čak i po cijenu života. Stradalo je oko 2.000 sultanovih gazija i 5.000 krivovjernih. Bio je to početak višestoljetnih sukoba, a spletke koje je nakon Bitke kod Čaldirana počeo da smišlja šah Ismail I, sa maronitskim, austro-ugarskim i španskim izaslanicima, urodile su „plodovima” tek nakon smrti sultana Selima I, u vrijeme Sulejmanovog pokušaja osvajanja Beča, o čemu će biti govora kasnije…

Ovako je bilo kroz historiju Bošnjaka, najugledniji Bošnjaci i njhovi vjerski autoriteti su se suprotstavljali širenju šiitske paganske ideologije koja nema veze sa islamom. Danas, vjerski autoriteti Bošnjaka otvaraju šiitske misionarske centre[1] i izdaju proglase[2] u kojima se muslimani odvraćaju od pomaganja ugnjetenih sunija u Siriji, koji se nemilosrdno ubijaju od strane šiitsko-alevijskog režima.

Izvor: Saff ba

Obrada: Put vjernika

Fusnote:

[1] Misli se na otvaranje šiitskog misionarskog centra Mula Sadra od strane bivšeg reisa Mustafe Cerića

[2] Cilja se na sramotni proglas IZ BiH o situaciji u Siriji, u kojem se izjednačuje zvijer i žrtva, Asadov režim i sirijski narod kojeg režim ubija. Novi proglas je objavio aktuelni reis IZ BiH Husein Kavazović