Spoznaju Allaha Uzvišenoga dijelimo na dvije vrste.
Prva vrsta jeste spoznaja priznavanja Allahovog postojanja, i u ovome se svi ljudi slažu: dobri i loši, pokorni i grešnici.
A druga vrsta spoznaje jeste ona koja obavezuje čovjeka na stid od Allaha, ljubav prema Njemu, vezivanje srca za Njega, čežnju za susretom s Njim, strah od Njega, oslanjanje na Njega, smirenost uz Njega i bježanje od svijeta u Njegovo okrilje. Ovo je posebna vrsta spoznaje o kojoj govore pobožnjaci i zahidi. Razlike između ljudi u pogledu ove spoznaje mogu izraziti samo oni koji su ih sami spoznali i čijim je srcima otkrivena spoznaja koja je drugima skrivena. Svako o ovoj spoznaji kazuje srazmjerno visini svoga stepena, mekama, i u onolikoj mjeri koliko mu je spoznaje otkriveno.
Onaj (tj. Poslanik a.s, op.PV) s najvećom spoznajom o Njemu, Uzvišenom, rekao je: “Ne mogu Te pohvaliti kako Tebi dolikuje. Ti si onakav kako si se pohvalio.”[1]
Poslanik, s.a.v.s., obavijestio nas je da će ga Allah na Sudnjem danu nadahnuti pohvalama koje u ovodunjalučkom životu ne može izreći.[2]
Putevi spoznaje
Do stjecanja ove spoznaje vode dva široka puta. Prvi se ogleda u razmišljanju i promatranju svih kur’anskih ajeta, i u posebnom izvrsnom razumijevanju Allahovih riječi i riječi Njegovog Poslanika, s.a.v.s.
Drugi put, način, podrazumijeva razmišljanje o Allahovim svemirskim znakovima, traženje mudrosti koju je u njima utkao, zapažanje Njegove snage, dobročinstva, milosti, pravednosti i pravednog odnosa prema onome što je stvorio. Sve to objedinjuje razumijevanje značenja Allahovih lijepih imena, njihove savršenosti i veličine, shvatanje da samo On posjeduje takva imena čija se značenja odražavaju na sudbinu stvorenja i propise koje im objavljuje.
Spoznaja zahtijeva da rob razumije Allahove naredbe i zabrane, da razumije sudbinu i odredbe, da razumije Allahova imena i osobine, da razumije odredbe vjere i odredbe sudbine i stvaranja.
“To je Allahova blagodat koju će dati onome kome On hoće; a u Allaha je blagodat velika.” (El-Hadid, 21)
Iz djela “Riznica znanja”
Autor: Ibnul-Kajjim el-Dževzijje
Fusnote:
[1] Dio hadisa koji je zabilježio Muslim u svom Sahihu, u predanju od Aiše, r.a., br. 496.
[2] Aludira na hadis o zagovorništvu na Sudnjem danu. Pogledaj: Sahihul-Muslim, hadis br. 193., i Sahihul-Buhari, hadis br. 4206., u predanju od Enesa b. Malika, r.a.
