Spoznaja samog sebe
Ako čovjek ne spozna sebe, neće spoznati ni Gospodara.
Primjećujemo da su neki samozadivljeni, prezadovoljni sobom, misle da su bolji od drugih ljudi. To je pogrešan odnos spram sebe, a posljedica je nepoznavanja biti duše.
Naime, kad bi čovjek uvijek imao na umu od čega je stvoren, svoju slabost, potrebu za Allahom, kad bi priznao koliko voli strasti, a bježi od poslušnosti i obaveza, drukčije bi se odnosio prema sebi, bio bi uvjereniji u istinske vrijednosti, osjećao bi veću potrebu za Allahom i, što je najvažnije, strahovao bi od zla svoje duše.
S druge strane, spoznaja samog sebe mora dovesti do veće iskrenosti prema Allahu, dželle šanuhu, istinskog pouzdavanja u Njega, skromnosti i poniznosti. To je tako jer što je čovjek svjesniji Allaha, to je manji u svojim očima, a što više zaboravlja Allaha, to je sigurniji u sebe: “I ne budite kao oni koji su Allaha zaboravili, pa je Allah učinio da i oni zaborave sami sebe! Takvi su grešnici!” (El-Hašr, 19)
Kako upoznati samog sebe?
Da bi se prema sebi odnosio kako treba, čovjek sebe mora upoznati. Ovaj se segment dijeli na dvije kategorije: spoznaju bezvrijednosti materije od koje je čovjek stvoren i spoznaju sklonosti duše prema porocima.
Od čega je čovjek stvoren?
Čovjek je stvoren od kapi sjemena, a njegov predak od zemlje: “Zar vas Mi od vode hude ne stvaramo…” (El-Murselat, 20)
I imajmo na umu da smo ništica spram ogromnog svemira: “Stvoriti nebesa i Zemlju veće je negoli stvoriti ljude sve! Ali, ne zna većina ljudi.” (Gafir, 57)
Čovjek je stvoren kao slabo, krhko i neizdržljivo biće, teško podnosi bolest, ne može se oduprijeti strastima i šejtanovim došaptavanjima … Bez Allahove volje ne može steći korist niti od sebe štetu zakloniti, ne zna šta ga čeka u budućnosti, pa ni u sljedećoj minuti, ne može živjeti bez Božje volje, nije u stanju održavati svoje tijelo bez Njegove milosti, uvijek je u potrebi za Allahom, Koji mu daje zrak, hranu, vodu, san, uravnotežen rad srca, cirkulaciju krvi… a da nije tako, umro bi.
A može li sve te stvari dati iko osim Allah?! Čitajmo Allahove riječi: “Ti upitaj: ‘Ko vas opskrbljuje s neba i iz zemlje, ko je posjednik sluha i vida, ko iz mrtvog izvodi živo, i ko iz živog izvodi mrtvo, i ko to svim upravlja?’ Odgovorit će oni: ‘Allah!’ A ti pitaj: ‘Zašto se onda Allaha ne bojite?”‘ (Junus, 31)
Čemu je duša sklona?
Iako je čovjek stvoren kao nemoćno biće, njegova je duša sklona mnogim porocima, na primjer, tvrdičluku i sebičnosti: “A ljudske su duše stvorene pohlepne…” (En-Nisa, 128).
Nije nepoznato da duša voli raskalašenost, prelaženje granica, visok položaj, superiornost nad drugim ljudima, stalnu udobnost, a prezire ulaganje napora i obaveze.
Kad je riječ o djelima, ona želi u njima maksimalno uživati: ako određeno djelo odgovara njezinoj sklonosti prema užicima, lijenosti, naslađivanju, potrudit će se potajno uživati u tom dobrom djelu, radovat će se čovjekovom samohvalom, njegovim isticanjem svojih dostignuća, pouzdavanju u svoje mogućnosti i sposobnosti itd. Zašto je važno spoznati svoju dušu?
Ako čovjek nije svjestan svoje bezvrijednosti, slabosti, neznanja, potrebe, neće biti svjestan ni Allaha, Stvoritelja, i neće se prema Njemu odnositi onako kako se odnosi potrebiti siroti rob, svjestan svog neznanja i potpune ovisnosti o Allahu, Njegove upute, čuvanja…
Neznanje o sklonostima duše ima grozne posljedice, kao na primjer, povinovanje sebi, samohvala, samodivljenje, težnja ličnom zadovoljstvu, pouzdavanje u sebe, srdžba sebe radi itd. Upravo zbog toga neki ljudi o sebi imaju visoko mišljenje, smatrajući druge ljude manje vrijednim, pa ih to konačno odvede u neizlječivu samoobmanu, oholost, zapostavljanje obaveza, činjenje grijeha i, odatle im propast uslijedi.
Kako ćeš spoznati sebe?
Allah nam je ukazao veliku milost time što nas svakodnevno podsjeća na naše slabosti i nedostatke. Uvijek na umu imajmo određene naše negativne osobine.
Slabost
Šta bi bilo kad bi nas Allah, dželle šanuhu, prepustio samima sebi i kad nam ne bi pružio Svoju podršku u odupiranju raznim bolestima, šejtanskom zavođenju, ružnim mislima, prejedanju, gledanju u zabranjeno…
Neznanje i nemoć
Sveznajući Allah objavio je Resulullahu, sallallahu alejhi ve sellem: “Ti reci: ‘Ja sebi ne mogu ni korist steći niti od sebe štete zakloniti, osim onoga što hoće Allah! A kad bih znao neviđeno, ja bih sebi dobro kakvo umnožio, a zlo me ne bi pogodilo…’” (El-E'raf, 188)
Eto, ni Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije znao šta će se desiti; jer da čovjek to zna, ne bi doživio nikakvu neprijatnost. Čovjek je nemoćan: želi zaspati, ali ne može; hoće se sjetiti određene informacije, pa nije u stanju; muž želi sina, a supruga rodi kćerku…
Siromaštvo i potreba
Čovjek ne može bez Allaha ni koliko treptaj oka! Poruku o toj potrebi nalazi u samom sebi, svakodnevno. Ako neko misli da to nije tako, neka zamisli šta bi se desilo da se, Allahovom voljom, poremeti intenzitet otkucaja srca, da su trepavice okrenute unutar i smetaju prilikom gledanja, da mišići pucaju prilikom napora, da ruke drhte … Zar ne bi umro kad bi ga Allah prepustio samom sebi!
Iz knjige El-Džilul-mev'udu bin-nasri vet-temkin (Pobjedonosna generacija)
Autor: Medždi el-Hilali
Obrada i naslov: Put vjernika
