Džordž je Amerikanac, punašan čovjek, širokih ramena. Prevalio je 50 godina, ali je još uvijek zdrav i jak. Živi u malom gradu sjeverno od Vašingtona. Pored luksuznog i lijepog života u Vašingtonu, Džordž je ipak odabrao svoj mali gradić pored rijeke gdje provodi svoje dane radeći kao trgovac. Džordž preko dana radi, a navečer se vraća svojoj familiji, svojoj ženi, kćeri i sinu.
Kada se približio mjesec zul-hidždže Džordž, njegova žena i djeca su počeli pratiti islamske kanale želeći da saznaju početak zul-hidždžeta.
Priželjkivali su da postoji islamska ambasada koju bi mogli nazvati i raspitati se o danu Arefata i Bajrama, jer je stvar i te kako bitna i važna. Ali, oni su raspodijelili zadaću: Džordž prati radio, žena satelitske kanale a djeca internet.
Obradovao se Džordž kada je na radiju čuo obavijest o nastupanju mjeseca zul-hidždžeta. Kada je već saznao kada je Arefat i kada je Bajram, Džordž je zasukao rukave, uzeo imetak kojeg je čuvao duže vrijeme i reče: “Idem da kupim živu ovcu koju ne mogu naći osim na velikoj pijaci na sjeverozapadu grada.” Džordž se cjenkao oko cijene osrednje ovce, pa kada je vidio da novac koji nosi sa sobom nije dovoljan, skoknuo je do najbližeg automata i podigao preostali dio sume koji mu je bio potreban.
Džordž želi da svojom rukom zakolje ovcu i ispuni islamske propise pri klanju kurbana. Stavio je ovcu u svoje auto i krenuo nazad. Ovca je počela da bleji što je Džordžovoj kćeri bilo interesantno te je počela da je imitira svojim nježnim i lijepim glasom.
– Oče – poče govoriti djevojčica – kako je lijepo da se za Kurban-bajram igramo sa djevojčicama, bez muškaraca, da udaramo u def i učimo ilahije. Klanjaću Bajram zajedno s tobom i staviti hidžab. Ah, kako je lijep Kurban-bajram… Zaklaćemo ovcu, podijeliti je komšijama i posjetićemo naše rođake, našu tetku i njenu djecu. Kamo sreće, oče, kada bi svaki dan u godini bio kao Bajram – govorila je djevojčica svojim cvrkutavim glasom.
Džordž je bacio pogled na ovcu da se još jednom uvjeri kako su njena svojstva u skladu sa šerijtaskim kurbanom: da nije ćorava, niti ćopava. Kada je stigao svojoj kući i izašao iz auta, njegova žena uzviknu: Džordž, Džordž, saznala sam da se kurban treba podijeliti na tri dijela, jednu trećinu trebamo udijeliti siromasima, drugu našim komšijama Dejvidu, Elizabeti i Moniki, a preostalu trećinu zadržati za sebe kako bi kuhali meso u svetim danima!
Kada je nastupio Bajram Džorž je uzeo nož i izveo ovcu na klanje. Zbunio se Džordž na trenutak … nije znao gdje je pravac kible. Međutim, brzo je riješio problem jer je pretpostavljao da se Kaba nalazi u Saudiji te se okrenuo u pravcu Saudije i povukao nož. Žena je počela pripremati kurbansko meso raspoređujući ga na tri podjednaka dijela shodno sunnetu! Radila je brzo jer se Džordž već počeo ljutiti i podizati svoj glas: Požurite, danas je nedjelja, idemo u crkvu!
Džordž nije izostavljao odlazak u crkvu nedjeljom a uzimao je sa sobom i svoju ženu i djecu…
– Čekaj Ahmede! – povikaše prisutni – sada si nas skroz zbunio. Je li Džordž musliman ili šta?
– Ne – reče Ahmed – Džordž, njegova žena i djeca su kršćani, nevjernici. Ne vjeruju u Allaha Jedinog niti u Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Govore da ima tri boga i ne vjeruju u poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.
Ljudi počeše podizati svoje glasove negodujući. Čak su i napali Ahmeda rekavši mu:
– Ahmede, nemoj nas lagati! Ko je taj ko će ti povjerovati da Džordž i njegova familija rade ovo što si spomenuo.
– Ovo što si spomenuo – dodade drugi – nije istina, jer kako da vjerujemo da će jedan nevjernik praktikovati islamska obilježja i pratiti radio kako bi saznao kada će biti Bajram i uz to dati svoj imetak kako bi zaklao kurban i raspodijelio ga….
Govornik se počeo pravdati, te reče u čudu:
– O braćo, o ahbabi, zašto mi ne vjerujete?! Zašto ne vjerujete da će ovako nešto uraditi jedan nevjernik?! Zar ovdje nema Abdur-Rahmana, Hatidže i Aiše koji slave nevjerničke praznike?! Zašto onda nevjernici ne bi slavili naše praznike? Zašto se čudite?! Zar nismo vidjeli među nama one koji za sebe govore da su muslimani a koji su kupovali ruže na Dan zaljubljenih, koji su slavili Novu godinu, rođendan, 8. mart, i , i ….. a to su nevjernički praznici?! Zašto da sad negiramo Džordžu njegov postupak a ne negiramo ga našoj djeci, sinovima i kćerima?!
Ako se čudite Džordžovim postupkom, pa ja se čudim postupcima sinova i kćerki muslimana do koje su mjere pali u poniženje i sramotu slijedeći druge. Evo – nastavi dalje Ahmed – da vam spomenem priču u koju ćete svi povjerovati i nećete reći da lažem: Ovaj put se radi o Aiši, muslimanki iz našeg mjesta. Njena majka joj je dala ime majke pravovjernih Aiše, radijellahu anha, žene Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Kada je ova naša Aiša saznala za Dan zaljubljenih, a on je nevjernički praznik rimljana (zapadnjaka), mušrika, kojeg slave svake godine i u njemu poklanjaju ruže… naša Aiša je otišla u cvjećaru i kupila buket skupih crvenih ruža pored toga što je studentica koja nema prihod. Okačila je ružu oko vrata, obukla crvenu suknju i crvene cipele i okačila crvenu torbu o ramena….
Eto, tako je postupila Aiša, vjerujete li?!
– Da – odgovoriše prisutni pognutih glava – tako su uradile i neke naše kćeri.
Ahmed podignu svoju ruku i reče: Živio sam u Americi više od deset godina, i tako mi Allaha, nisam vidio nijednog nevjernika da slavi naše praznike, niti sam vidio ikoga od njih da se raspituje o njima. A kada sam se vratio sa Zapada, kad ono muslimani proslavljaju njihove mušričke praznike!
Neki muslimani su zapostavili veliki broj šerijatskih propisa naših praznika. Prošle godine je bilo i onih koji nisu čak ni Bajram klanjali, ali zato znaju kititi jelke za Novu godinu, i ruže za Dan zaljubljenih i 8. mart, da su čak i djeca zavoljela Novu godinu više od Bajrama.
Praznici spadaju u očita obilježja islama i od specifičnosti su ovoga ummeta. A mi pored toga napuštamo taj ibadet (ibadet praznikovanja dva Bajrama) kojim se približavamo Allahu i tonemo u more poniženja i sramote slaveći praznike nevjernika, neprijatelja ove vjere. Kaže šejhul islam Ibn Tejmije: “Nije dozvoljeno muslimanima da se ni u čemu poistovjećuju sa nevjernicima u onome što je specifično za njih, kao što su njihovi praznici, hrana, odjeća, pa makar se radilo i o načinu kupanja ili potpaljivanja vatre. Nije dozvoljeno napraviti gozbu, niti pokloniti ili prodati bilo šta čime se oni potpomažu (u stvarima koje su specifične za njih)… njihov praznik za muslimane treba biti kao bilo koji drugi dan. “
I kaže Ibnul Kajjim: “Što se tiče čestitanja nevjerničkih obilježja, to je haram po konsenzusu, poput čestitanja njihovih praznika. Ko im kaže: Sretan praznik ili čestita na drugi način, takav ukoliko se spasi kufra, onda je počinio haram, jer je takav postupak poput čestitanja njima na činjenju sedžde krstu. Šta više pomenuti postupak (čestitanje njihovih praznika) je gori od toga da im se čestita na pijenju alkohola, ubijanju ili činjenju zinaluka. Veliki broj onih koji ne uvažavaju svoju vjeru upadaju u ovu stvar ne znajući ružnoću postupka kojeg čini. Onaj ko čestita robu na grijehu, novotariji ili kufru takav se izložio Allahovoj mržnji i srdžbi.”
Sijelom je zavladao tajac…
– Zar – nastavi dalje Ahmed – zar musliman i muslimanka mogu zaboraviti na riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko oponaša jedan narod, on je od njih.”
Kaže Ibn Tejmije komentarišući ovaj hadis: “Najmanje što možemo reći za ovaj hadis jeste da ukazuje na zabranu, iako njegova spoljašnjost ukazuje na kufr onoga ko ih oponaša (nevjernike), poput riječi Uzvišenog:
ومن يتولهم منكم فإنه منهم
“A njihov je onaj među vama koji ih za zaštitnike prihvati.” (Maida, 51)
Autor: Abdul-Melik Kasim
Sa arapskog: Aziz Billah
Obrada: Put vjernika
