Tako mi Allaha, jedan mladić je došao kod mene, i uvijek bi me posjećivao. Volio me je, a bio je Jordanac. Uzeo je Šukri Mustafu[1] kao vođu, te je postao fasciniran njegovim idejama. Nikada nisam vidio da se neki mladić tako čvrsto pridržava svoje vjere kao ovaj. Bio je student farmacije, i ponekad bi dolazio na iftar sa mnom u Kairu.
Jednoga dana, nakon što je bio kod Šukri Mustafe, došao je da me posjeti. Krenuo je govoriti, i ja sam počeo da ulazim u raspravu sa njim. Najednom, došlo je vrijeme namaza. Primijetio sam da je oklijevao klanjati iza mene, pa sam mu rekao: “Molim te, predvodi nas u namazu”, te je on istupio i predvodio nas. Nakon toga (nakon ove situacije, op.prev.), svaki put kada bih krenuo da predvodim namaz, rekao bi mi da je na putu (kako bi on bio imam), pa sam ga direktno upitao: “Šta misliš o meni?”
– Pitao je: “Želiš li da budem iskren sa tobom?”
– Rekao sam: “Da, budi iskren.”
– On mi reče: “Ja te smatram nevjernikom.”
– “Zašto, sinko? U čemu je problem?” – upitah.
– “Ti si iz Ihvanul-Muslimin.” – odgovori mi on.
– Rekoh: “U redu.”
– On nastavi: “Svi iz Ihvanul-Muslimina su nevjernici.”
– Pitao sam: “Zašto?”
– “Zato što ne tekfire nevjernika El-Hudejbiju[2].” – reče on.
Zamislite! Sa takvom lahkoćom! Rekoh mu: “Dođi da ti kažem: Šafija i Ahmed bin Hanbel su se razišli po pitanju kufra onoga koji ostavi namaz iz lijenosti. Šafija je rekao da on nije nevjernik, a Ahmed je rekao da je nevjernik, onda su raspravljali o tome, a da nijedan od njih nije ovog drugog proglasio nevjernikom.”
SubhanAllah! Zbog njegovog žestokog entuzijazma i emocija, on mi je ovim riječima rekao: “Da sam ja bio prisutan, i raspravljao se sa Šafijom, a on odbio da ga protekfiri, ja bih Šafiju proglasio nevjernikom.”
Rekoh: “Nema snage niti moći, osim Allahove. Završili smo. Gubi se odavde! Ako je došlo do ove tačke, onda smo završili…”
I da, on je na kraju postao upetljan sa Šukri Mustafom, te je dobio petnaest godina zatvora, i još uvijek je u zatvoru. To je omladina, zbog čijeg je neznanja i prevelikog entuzijazma, Šukri ovladao njihovim srcima.
A kako je Šukri uspeo ovladati njihovim srcima?! Uspio je time što je bio jasan i iskren, te zbog njegovog čvrstog i potpunog pridržavanja vjere. Njemu bi dolazile obavještajne službe, pitajući ga: „Šta misliš o socijalizmu?“ a on bi im odgovorio: „Nemojte mi okolisati! Već me pitajte šta mislim o Enveru Sadatu? A ja ću vam kazati da je Enver Sadat kafir, i svako ko ga potpomaže je kafir, i svako ko uđe u njegovu vladu je kafir.“
On je olakšavao obavještajnim službama na samom početku (ispitivanja). I ovo je ta direktnost kojom je privukao srca omladine, pa se ova ideja proširila kao požar u žitu…
Iz knjige: Fi Zilal Surat at-Tevbeh – Abdullah Azzam
Prijevod i obrada: PV
[1] Šukri Mustafa je bio vođa grupe Džema'at el-Muslimin, poznatije kao Tekfir vel-Hidžra, koja je nastala 60-tih godina prošlog stoljeća. Pogubljen je 1978. godine zbog kidnapovanja i ubistva egipatskog ministra Muhammeda ez-Zehebija.
[2] El-Hudejbi (Allah mu se smilovao) bio je učenjak od Ihvanija, koji je uhapšen od strane ‘Abdun-Nasira(tadašnjeg egipatskog predsjednika, op.prev.). Iako je on sam smatrao ‘Abdun-Nasira nevjernikom, kada su ga mučili u zatvoru, i pitali da li je ‘Abdun-Nasir nevjernik, on bi odgovarao: “Šta bismo dobili ako ga proglasimo ili ne proglasimo nevjernikom?” – govoreći ovo iz mudrosti, kako bi izbjegao bilo kakvu osudu njegovim jezikom protiv njega(Abdun-Nasira, op.prev). Dakle, Šukrijeva grupa je tekfirila El-Hudejbiju zbog odgovora koji je dao, a koji ne sadrži izričiti tekfir ‘Abdun-Nasira. Oni su zatim otišli još dalje, proglašavajući Ihvane nevjernicima zbog toga što ne tekfire El-Hudejbiju.
