Trinaesti hadis
Od Ebu Hurejre se prenosi da je rekao Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem:
Neki čovjek je putovao, pa je jako ožednio. Naišao je na bunar te se spustio i napio vode. Kada je izašao iz bunara, ugledao je psa kako plazi jezik i jede blato od žeđi. Čovjek tada reče: ‘Ovog psa je snašla žeđ kao što je i mene bila snašla.’ Zatim je ponovo sišao u bunar i zagrabio vode svojom obućom, pa se, držeći je zubima, ponovo popeo i napojio psa. Allah mu je na tome bio zahvalan i oprostio njegove grijehe.” Ashabi tada upitaše: “O Allahov Poslaniče, zar mi i u (usluzi) životinjama imamo nagradu?” Reče: ”U svemu što ima živu jetru je nagrada.” (Bilježe Buharija i Muslim)
Iz hadisa se razumije:
» Kazivanje vijesti i priča radi pouke;
Riječi “ovog psa je snašla žeđ kao što je i mene bila snašla” upućuju da prisjećanje na blagodati, naročito kada čovjek vidi drugoga kome su one uskraćene, pomaže u zahvalnosti Allahu na njima, a jedan od načina zahvaljivanja na blagodatima je rađenje dobrih djela;
Riječi “zatim je ponovo sišao u bunar i zagrabio vode svojom obućom, pa se, držeći je zubima, ponovo popeo i napojio psa”
» govore da trud u činjenju nekog dobra treba biti potpun i shodno mogućnosti
» Zahvala Allahu na blagodatima biva djelom, kao što biva i riječima;
“Allah mu je na tome bio zahvalan i oprostio njegove grijehe.”
» Ove riječi Poslanika spominju zahvalnost kao osobinu Allaha Uzvišenog. Od Njegovih lijepih imena jeste i Eš-Šekur, tj. puno zahvalan. Također se nazire veličina Allahove plemenitosti i širina oprosta;
» Isto nas upućuje na sljedeći zaključak: kada je nagrada ovakva u pogledu životinje, kako je tek u pogledu čovjeka i usluge njemu?!;
» Da ne treba podcjenjivati nijedno dobro djelo, makar bilo malehno;
Riječi “o Allahov Poslaniče, zar mi i u usluzi životinjama imamo nagradu?” svjedoče kolika je kod ashaba bila revnost i želja za spoznajom svakog puta koji vodi ka zadobijanju nagrade od Allaha;
Riječi: “u svemu što ima živu jetru je nagrada”
» ukazuju na mnoštvo načina da se uradi dobro djelo i postigne nagrada kod Allaha.
» U ovome je odgovor raznim organizacijama za zaštitu životinja koje tvrde da islam propisuje mučenje životinja. Naprotiv, islam je dao životinjama brojna prava na koja se mora paziti! Toliko da je učinio lijep odnos prema životinji uzrokom ulaska u Džennet[1], i učinio je mučenje životinje razlogom ulaska u vatru.[2]
Od hadisa koji govore o brizi za životinje u islamu su: “Allah je propisao dobročinstvo u svemu, pa kada ubijate učinite to na najljepši način, i kada koljete, izvršite to na najljepši način, neka jedan od vas naoštri svoju oštricu, i neka opusti životinju koju kolje.”[3] “Kada putujete po plodnoj zemlji, dajte kamili njezin udio od te zemlje, a kada putujete preko beskišne i neplodne zemlje, onda je potjerajte i ubrzajte njezin hod.”[4]
Prenosi se od Abdullaha ibn Dža'fera da je rekao: “Ušao je Vjerovjesnik u jednu od bašči ensarija radi neke potrebe, kad ono tamo devac. Pošto je ugledao Vjerovjesnika, sallAllahu alejhi ve sellem, došao je i kleknuo kod Vjerovjesnika, te mu zasuziše oči, pa reče Vjerovjesnik, sallAllahu alejhi ve sellem: “Ko je vlasnik ovog devca?” Potom dođe neki mladić ensarija, pa mu reče Vjerovjesnik: “Zar se ne bojiš Allaha u pogledu ove životinje koju ti je Allah dao u vlasništvo? Zaista se on meni žali da ga izgladnjuješ i iscrpljuješ.”[5]
Prenosi se od ‘Abdullaha ibn ‘Abbasa da je rekao: “Prošao je Allahov Poslanik pored čovjeka koji je stavio svoju nogu na vrat ovce, pa tako oštri nož, a ona ga prati pogledom. Pa mu reče Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem: “Je li to hoćeš da je usmrtiš dva puta?! Trebao si naoštriti nož prije nego si je polegao.”[6]
Od Mu'avije ibn Kurreh, a on od svoga oca prenosi da je rekao: “Kazao je neki čovjek: “O Allahov Poslaniče, zaista ja zakoljem ovcu pa joj milost u tome ispoljim.” On reče: “Kada se ti smiluješ ovci, Allah će se tebi smilovati.”[7]
Od Ebu Umame se prenosi da je rekao Allahov Poslanik,sallAllahu alejhi ve sellem: “Ko se smiluje pa makar pri klanju vrapca, Allah će mu se smilovati na Sudnjem danu.”[8]
Od Abdullaha ibn Mes'uda se prenosi da je rekao: “Bili smo na putu sa Allahovim Poslanikom, pa se on hitro udalji radi neke potrebe, a mi ugledasmo malehnu crvenu pticu sa dva mladunčeta. Uzesmo njezina dva ptičića, pa ona dođe i poče lepršati svojim krilima. Onda dođe Vjerovjesnik i reče: “Ko je zadao bol ovoj ptici njezinim mladunčetom? Vratite joj njezino mladunče!”[9]
Od predaja koje govore o blagom postupanju sa životinjama je i ona koju prenosi El-Musejjeb ibn Darim koji veli: “Vidio sam Omera ibnu-l-Hattaba da je udario kamilara i rekao mu: “Zašto stavljaš na svoju kamilu da nosi ono za što nema snage?”[10]
I vidio je čovjeka da oštri sječivo i uzima ovcu da je zakolje, pa ga je udario štitom i rekao: “Zar patiš živa stvora? Što to ne uradi prije nego si je uzeo?”
I ugledao je drugog kako vuče svoju ovcu da bi je zaklao, pa ga je udario štitom i rekao: “Nemao ti majku svoju, povedi je ka smrti na lijep način!”
Ugledao je Ibn Omer čuvara stoke na ružnom (neplodnom) mjestu, a onda je primijetio mjesto bolje od toga, pa je rekao čobaninu: “Teško tebi o pastiru, premjesti ih drugdje. Zaista sam čuo Vjerovjesnika da kaže: ‘Svaki je pastir odgovoran za svoje stado.’”
Rekao je Ibrahim ibn Sa'd: “Došao sam kod Salih ibn Kejsana u njegovu kuću, a on je lomio (hljeb) svojoj mački i hranio je, a zatim je mrvio (hljeb) svojim golubovima, ili golubu, i hranio ga.”
Ebu Ishak Eš-Širazi je prolazio nekim putem sa nekoliko svojih prijatelja, pa mu se ispriječio pas, te ga otjera njegov prijatelj, pa mu to zabrani šejh Eš-Širazi rekavši: “Zar ne znaš da je put zajednički i nama i njemu?”
Zbog mnoštva (kur'ansko-hadiskih) tekstova i predaja koje su došle u pogledu prava životinja, te značaja ove teme o kojoj je ulema mnogo govorila, isti su žestoko osporavali da se proglase ništavnim prava životinja i da se prema tome olahko odnosi.
Od takvih prvaka među ulemom je i Ibn Muflih El-Hanbeli koji je u svojoj knjizi El-Adabu-š-šer'ijjeh sastavio poglavlje naslovivši ga “Pokuđenost oduljivanja u stajanju stoke koja se jaše ili nosi teret preko potrebe“, a zatim je naveo govor El-Hattabija: “Neka ulema je smatrala pohvalnim da, kada se dođe kući, jahač ne objeduje prije nego li položi jahaćoj životinji.”
Drugi su izrecitovali stihove u značenju poput sljedećeg: “Pravo leđa je da počneš sa njezinom potrebom; ne hrani gosta dok ne položiš pred kobilom.”
Rekao je El-Munziri u svom djelu Et-Tergibu ve-t-terhib: Poglavlje o zastrašivanju (onoga) ko se iživljava nad životinjama, i onoga ko ubije životinju badava, ne radi jela, te šta je došlo u vezi naredbe o izvršenju ubistva i klanja (životinje) na najljepši način. Zatim je naveo (hadiske) tekstove u vezi toga.
Upitan je imam El-Kabisi, a on je od prvaka malikijskih učenjaka, o čovjeku koji želi da zakolje jarca, pa krene od mjesta odakle počinju rasti dlake, sa obje strane vilice, pa oguli kožu od toga mjesta dok ne dođe do grkljana i onda zakolje? Pa je odgovorio da je obaveza počiniocu tog bolnog čina da to ne radi kada pristupi jarcu.
Rekao je El-Mer'i El-Hanbeli: “Obaveza vlasnika životinje je da je hrani i poji, a ako se od toga sustegne bit će prisiljen, pa ako odbije, ili ne bude u mogućnosti (da je izdržava) bit će prisiljen da je proda ili iznajmi, ili zakolje ako je od stoke čije se meso jede. Haram je proklinjati životinje, tovariti ih preteškim (stvarima), musti ako muža šteti okotu, udarati ili žigosati u lice, te klati ako se njezino meso ne jede.”
Spomenuli su neki šerijatski pravnici da ako slijepa mačka pribjegne kući neke osobe, onda njezino izdržavanje mu postaje obavezom, jer ona nije u stanju da sama ode. Rekao je Ibnu-s-Subki o uposlenicima pošte: “Obaveza je na svakom poštaru da ne zamara svog konja, već da ga goni prema njegovoj snazi. Zaista je učestalo (kod poštara) galopiranje konjima na njima uznemiravajući način, tj. upropaste se konji ispod takvih jahača.”
Es-Subki je takođe u vezi zidara koji zidaju glinom rekao: “Njegova je obaveza da ne zida (glinom) na nekom mjestu prije nego li ga provjeri: da li u njemu ima neka od životinja ili ne. I zaista vidiš da mnogi među zidarima požuruju da postave (pečenu) glinu na zid, a možda slučajno time ubije ono što nije dozvoljeno ubiti, osim radi jela, poput vrapca i slično. Dakle, ubije ga sazidavanjem i uklapanjem u glinu, te iznevjeri emanet prema Allahu Uzvišenom sa strane ubistva te životinje.”
Rekao je pri spomenu konjušara: “Njegova je obaveza da ga iskreno timari, čisti krmu, i ispunjava emanet u tome, jer hajvan nema moć govora kojim bi se na njega požalio, osim da se žali Allahu.”
U knjizi Et-Teratibu-l-idarijjeh od El-Kettanija stoji: “Rekao je šejh Ebu ‘Alijj ibn Rihal u poglavlju o otimačini: …a ono što je spomenuto o zatvaranju ptice (u kavez) se odnosi na stanje kada u tome nema mučenja, izgladnjivanja i ižednjavanja, pa makar da se to desi i sa nemarnošću. Ili da se ptica zatvori sa drugom koja joj kljuca glavu, kao što to rade pijetlovi u kavezima kada jedan drugom kljucaju glavu, čak se dešava da pijetao ubije drugog pijetla. Sve ovo je haram po konsenzusu učenjaka, jer se učenjaci ne razilaze u pogledu zabranjenosti mučenja životinja bez razloga i koristi.”
Zatim je rekao: “Što se tiče koristi, njeno postojanje je moguće bez paćenja, i ovo, ako je zatvorio tu životinju samu ili sa onom koja je neće kljucati ili je postavio pregradu između njih, tako da ne mogu jedno drugom prići, i redovno je hrani i poji kao što to radi sa svojom djecom, i postavi pticama nešto na čemu će stojati, npr. neku letvu, a ne da ih ostavi da budu na zemlji bez ičega, jer će im to nanijeti štetu, pogotovo za vrijeme hladnoće.”
Zatim je El-Kettani, nakon dugog govora, rekao na kraju: “Zaista sam ovaj govor oduljio ovdje da bi se znalo da su sljedbenici islama prije nekoliko stoljeća pronikli u ono s čime sada nastupaju javno udruženja koja se zalažu za prava životinja u Evropi.”
Knjige historije spominju da su u islamskoj civilizaciji postojali posebni vakufi za liječenje bolesnih životinja, te vakufi za brigu o nemoćnim životinjama.
Pa molimo Uzvišenog Allaha da učini ponosnim islam i musliamane, a ponizi mnogoboštvo i njegove sljedbenike.
Iz djela: Četrdeset hadisa o odgoju i menhedžu, ovo je 13. hadis
Autor: šejh Abdulaziz ibn Muhammed ibn Abdullah es-Sedhan
Priprema i naslov: Put vjernika
Ostali hadisi iz iste knjige ovdje.
[1] Što svjedoči upravo ovaj hadis, posebno njegov drugi rivajet gdje izričito stoji da je Allah ovog čovjeka uveo u Džennet radi dobročinstva psu.
[2] Što je spomenuto u drugom hadisu, tj. hadisu o ženi koja je mačku vezivala ne dajući joj da sebi traži hranu, a nije je ni od sebe hranila.
[3] Muslim i sakupljači Sunena.
[4] El-Bezzar i El-Bejheki.
[5] Ahmed, Ebu Davud i El-Hakim.
[6] El-Hakim i El-Bejheki.
[7] El-Buhari u Edebu-l-mufred, El-Hakim.
[8] El-Buhari u Edebu-l-mufred, Et-Taberani.
[9] Ebu Davud i El-Hakim.
[10] Ibn Sa’d.
Moguće povezani članci:
Hadis o ashabu koji je bičevan zbog pijenja alkohola i postupku Poslanika a.s. prilikom toga
Svojstva Allahovog Poslanika: Nikada se nije svetio radi sebe
Vrlo emotivno: Ulazak Allahovog Poslanika u Mekku i islam Ebu Sufjana!
Postupak Allahova Poslanika prema nevjernicima i licemjerima od kada je poslan pa sve do svoje smrti