Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je oličenje hrabrosti i smjelosti. Štaviše, već sam njegov pogled podučavao je hrabrosti junake među ashabima i muslimanskim velikanima.
Čak su se i prvaci nevjerstva čuvali i izbjegavali da s njim dugo ulaze u prepirke i izazivanja, jer su znali kakvog lava bi time probudili i kakva bi se britka sablja ukazala kada bi se prašina slegla!
On, sallallahu alejhi ve sellem, bio je hrabar u riječima, hrabar u stavu, hrabar u odluci, hrabar na bojnom polju… štaviše, bio je hrabar i u svojoj blagosti, u svojoj skromnosti i u svim svojim osobinama. O njemu njegov Gospodar, Uzvišeni, kaže:
وَإِنَّكَ لَعَلى خُلُقٍ عَظِيمٍ
„Doista si ti na visokom stepenu morala.“
Sa koje god strane da zaviriš u njegov životopis, susrest ćeš se s njegovom hrabrošću kao najizraženijom osobinom i konačnim pečatom na stavovima koji su izgradili njegovu veličanstvenu biografiju i dane ispunjene uspomenama.
„…i uvest će te u Vatru“
Srce Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bilo je ispunjeno junaštvom; krupni događaji ga nisu plašili, niti su ga teške situacije kolebale. U svakom trenutku bio je poput uzvišene planine čije vrhove nikakvo zlo ne dotiče.
Jednoga dana hodao je Mekkom kada ga je sreo Ubejj ibn Halef, jedan od faraona nevjerstva i od onih kojih su se ljudi veoma bojali.
Teško je kad ti je protivnik čovjek koji je simbol nevjerstva, a niskost ga navodi da bez razmišljanja čini gadosti!
Taj čovjek, grube i nasilne naravi, došao je s truhlim kostima u svojoj ruci, zdrobio ih pred Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, a zatim s ohološću upitao: „Misliš li da će tvoj Gospodar oživjeti ovo nakon što se raspalo?“ Pogledi su se uprli u Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, čekajući kako će odgovoriti tom uglednom starcu među Kurejšijama. A on reče, ne obazirući se na njegov položaj:
„Da! Oživit će te, a zatim će te uvesti u Vatru!“
Tom jednom rečenicom Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zgazio je nos nevjerstva i ponizio ga kako i dolikuje, ne mareći za tog oholnika koji ne vjeruje u Sudnji dan.
Autori sire Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, navode da je on jednog dana tavafio oko Kabe, kada su mu se podrugivači ispriječili: jedan je namigivao, drugi se grohotom smijao. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, po svom običaju bio je blag, prelazio je preko toga kao da ništa ne vidi i ne čuje. Međutim, čini se da je stvar prešla granicu, a odgađanje odgovora počelo je više ličiti na strah nego na blagost. Tada je Poslanik stao pred njih, pa su se ušutjeli još prije nego što je progovorio. Zatim je rekao tri riječi koje su utišale njihov smijeh:
„Došao sam vam s klanjem!“
Samo te riječi bile su dovoljne da ustanu i počnu ga preklinjati da im oprosti, jer su ga poznavali samo kao razboritog i blagog.
Dobro su znali da on govori samo istinu i da, kada kaže: „Došao sam vam s klanjem“, to znači da je klanje njihova sudbina – a to se zaista i dogodilo na Bedru.
Plemeniti Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uči nas da hrabrost nije nepromišljena priča niti prazna prijetnja bez stvarne namjere. Prava hrabrost je da savladaš sebe koliko možeš, a ako tvoj protivnik ustraje u svom zlu i dođe vrijeme govora, da ne govoriš osim ono za što znaš da svaka njegova riječ znači upravo to što govoriš – da ne prijetiš, nego mu jasno izlažeš plan uklanjanja njegova zla i daješ mu jasnu sliku onoga što ćeš s njim učiniti sutra.
„Ne bojte se…“
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije se skrivao iza masa niti stajao iza konjanika; uvijek je bio u prvim redovima.
Enes ibn Malik, radijallahu anhu, pripovijeda da se jednom iz jednog pravca Medine začuo neobičan zvuk. Medina je tada bila tačka svjetla usred mora mušričkih plemena i grubih beduina; prijetnje su stizale iz Mekke, Taifa, od Bizantinaca i Perzijanaca… Život u Medini bio je stalna pripravnost i spremnost na svaki mogući napad.
Ljudi su pomislili da je taj zvuk znak dolaska neprijateljskih konjanika. Neki su se uplašili, konjanici su dozivali jedni druge i žurili u pripravnost. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, čuo je isto što i ostali, ali nije čekao kao oni. Brzo je uzeo konja bez sedla koji je pripadao Ebu Talhi i sam pojurio poput munje prema izvoru zvuka, istražujući i tragajući za mogućim napadačima s junaštvom pravog ratnika i hrabrošću srca koje ne poznaje strah.
U međuvremenu se okupio veći broj konjanika Medine i krenuli su prema tom mjestu, kada im je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, krenuo u susret svijetla lica i nasmijanih usana, već završivši izviđanje, govoreći:
„Ne bojte se… ne bojte se!“
Nema straha za Medinu dok je u njoj Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem. Čak su i hrabri medinski konjanici trebali njega da bude na čelu u trenucima panike i užasa.
Njegova rasuta kosa dok je jahao Ebu Talhinog konja davala je posmatraču izdaleka do znanja da je sezona junaštva počela i da se na planeti pojavilo nešto od ljudske nadmoći koju može nositi samo duša koju je Allah stvorio za Sebe i odabrao da nosi Njegovu poruku – svjetlost koju svijet još nije u potpunosti razumio.
Kad se bitka rasplamsa
Alija ibn Ebi Talib, radijallahu anhu, bio je među najpoznatijima po hrabrosti i smjelosti. Bio je jedan od trojice boraca na Bedru koji su se suočili s najjačim kurejšijskim ratnicima; razbio je glavu svom protivniku i ubio ga, iako je još bio mladić u cvijetu mladosti.
Ovaj isukani mač kaže:
„Kada bi se boj rasplamsao i kada bi se vojske sudarile, mi bismo se štitili Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem.“
Zamisli bitku kada se rasplamsa.
A šta ga to rasplamsava?
To je krv koja prska iz vratova i dijelovi tijela koji se raspršuju uokolo…
U tim presudnim trenucima hrabrost Alije, Talhe, Zubejra, Hamze i Ebu Dudžane postaje skromna u poređenju s hrabrošću Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Riječi „štitili smo se Allahovim Poslanikom“ znače: stavljali smo ga između sebe i smrti, između sebe i zveketa mačeva!
On, sallallahu alejhi ve sellem, bio je sama hrabrost u vremenu kada se hrabrost gotovo obožavala mimo Allaha; on ju je ponizio pred Allahom i učinio je skrušenom u mihrabu poniznosti pred Uzvišenim Stvoriteljem.
„Sada se boj rasplamsao“
Hrabrost se u putpunosti pokazuje samo u trenucima najvećeg straha – kada se koplja ukrste, a mačevi napajaju krvlju. Tada se otkrivaju kakva su srca i kakve su vrste junaštva, i u takvim trenucima opstaje samo onaj koga je hrabrost zapečatila svojim strašnim, krvavim pečatom.
U bitci na Hunejnu, koju je Allah spomenuo u Kur’anu, kaže o njoj Uzvišeni:
وَيَوْمَ حُنَيْنٍ ۙ إِذْ أَعْجَبَتْكُمْ كَثْرَتُكُمْ فَلَمْ تُغْنِ عَنكُمْ شَيْئًا وَضَاقَتْ عَلَيْكُمُ الْأَرْضُ بِمَا رَحُبَتْ ثُمَّ وَلَّيْتُم مُّدْبِرِينَ
„I na dan Hunejna, kada vas je zadivila vaša mnogobrojnost, ali vam ona nimalo nije koristila, i kada vam je zemlja postala tijesna, iako je bila prostrana, pa ste se okrenuli bježeći.“
Vojska Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, brojala je dvanaest hiljada ljudi – broj kakav muslimanska vojska dotad nije imala. To je navelo neke muslimane da kažu: „Danas nećemo biti poraženi zbog malobrojnosti.“
Čim su se safovi sudarili, pojavili su se mačevi Hevazina i koplja Sekifa, noseći smrtonosnu pogibiju; redovi su se raspali, a doline se ispunile bjeguncima.
Čak su se i hrabri ashabi, puni žara i snage, povukli i okrenuli leđa, baš kako ih je Allah opisao: „okrenuvši leđa“. U toj iznenadnoj panici koja je pogodila srca čvrsta poput željeza, krije se duboka Allahova mudrost.
A gdje je tada bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem?
Autori sire prenose da je, usred kovitlaca smrti i žestine boja, vikao:
„Dođite k meni, o ljudi! Ja sam Allahov Poslanik! Ja sam Muhammed, sin Abdullaha!“
Nije okrenuo leđa smrti, već joj je krenuo u susret prsima punim pouzdanja u ono što je kod Allaha. A šta smrt znači čovjeku čija je jedna od najvećih želja – smrt na Allahovom putu?
„Tako mi Onoga u Čijoj je ruci moja duša, volio bih da se borim na Allahovom putu pa da budem ubijen, zatim oživljen pa opet ubijen, pa opet oživljen i opet ubijen…“
Tada je Abbas, radijallahu anhu, povikao: „Gdje su oni koji su dali prisegu pod drvetom? Gdje su ensarije? Gdje su sinovi Harisa ibn Hazredža?“ Pa se žar ponovo rasplamsao u njihovim srcima i vratili su se u središte bitke, dok im se Džennet ukazivao pred očima. Abbas kaže: „Tako mi Allaha, njihov povratak kada su čuli moj glas bio je poput povratka krava njihovoj teladi.“ Počeli su vikati: „Odazivamo se! Odazivamo se!“ I ni Sekif, ni Hevazin, ni sama smrt nisu mogli nadjačati ono što su osjećali ashabi Muhammeda dok su bili uz Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.
Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio da se bitka rasplamsala i da se prašina digla, rekao je:
„Sada se boj rasplamsao.“
Zatim je započeo borbu kakva se ne pamti, juriš kakav se ne zaboravlja i udarce koji su razbijali glave. Redovi učesnika Bej’atur-ridvana (prisege zadovoljstva) krenuli su naprijed da sruše mit o mnogoboštvu i obore laž o nepobjedivoj vojsci. Kukavice su pobjegle prema Nahli, Taifu i Evtasu, a Poslanik ih je pratio svojim odredima i dokrajčio ta lica prekrivena prašinom i tamom.
To je Muhammed – najhrabriji čovjek. Ne govori o hrabrosti a da ga ne spomeneš, i ne ulazi u priču o junaštvu a da se ne prisjetiš njegovih bitaka: Bedr, Uhud, Hendek, oslobođenje Mekke, Hunejn…
Autor: Ali ibn Džabir
Iz djela Plemeniti čovjek
