Ranije smo govorili o primjerima iz drevnih naroda koji su živjeli prije Muhammedova ummeta. Usput smo pomenuli i neke primjere iz doba poslanstva, ali to, budući da se radi o sjajnim primjerima, nije dovoljno. Ovdje ćemo to detaljnije obraditi i analizirati još neke primjere, s obzirom da oni imaju ogromni značaj.
Svaka teorija koja se ne može praktično primijeniti je obična zabluda, jer sa istinom i stvarnošću nema nikakve veze.
Zato je praktična primjena ljubavi prema dobru i mržnje prema zlu ispravno razumijevanje smisla kelimei-šehadeta. To je pravi primjer kako se vjeruje da “nema boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik”.
Općepoznato je da su časni preci ovog Ummeta, sljedbenici zdrave tradicije, neka je Allah sa njima zadovoljan, sigurno, najispravnije razumijevali i primjenjivali ono što se sve pod navedenim riječima kelimei šehadeta podrazumijeva.
Govoriti o časnim precima, sljedbenicima zdrave tradicije, uvijek je praćeno sa užitkom i zadovoljstvom, šta više, govoriti o sjajnoj prošlosti lslama i muslimana, praktičan je podstrek i putokaz za one koji dolaze poslije njih, koji se na njih ugledaju i idu njihovim stopama.
Oni su, neka je Allah sa njima zadovoljan, više nego išta, cijenili iman blagodat kojom ih je počastio Allah i Njegovo svjetlo – Uzvišeni Šerijat, koji je poslao po Svome poslaniku Muhammedu s.a.v.s.
Zar je onaj koji je bio u zabludi, a kome smo Mi dali život i svjetlo pomoću kojeg se među ljudima kreće, kao onaj koji je u tminama iz kojih ne izlazi? (El-En'am, 122)
Oni su, neka im se Allah smiluje, znali i umjeli cijeniti odgoj pod brižljivim nadzorom Allahova Poslanika, s.a.v.s., i, na riječima i djelu, važnost njegovog časnog sunneta. Oni su znali da “ne služe jednoj rasi, jednom narodu ili jednoj zemlji i da se ne bore, jedino, za njene interese i njenu dobrobit. Oni nisu vjerovali da su od svih naroda i zemalja najodabraniji, niti su na svjetsku pozornicu izašli sa ciljem da osnuju nekakvo ‘arapsko carstvo’, pod čijim bi se okriljem pravili važni i nadmeni i, u izobilju i raskoši, provodili i uživali, izvozeći ljude ispod bizantijske i perzijske vlasti i stavljajući je pod svoju-arapsku. Naprotiv, oni su se digli sa ciljem da svijet oslobode od robovanja čovjeku, ma ko bio, i upute na robovanje jedino Allahu, upravo onako kako je Rebi’ b. ‘Amir, muslimanski izaslanik kod Jezderdžida – objasnio riječima: ‘Nas je Allah poslao da svijet oslobodimo robovanja čovjeku i uputimo ga na robovanje jedino Allahu, da ga izvedemo iz tjeskobe na širinu ovog svijeta i iz tiranije pod drugim vjerama uvedemo u pravednost lslama u kome su sve narodi i svi ljudi jednaki, jer svi ljudi potječu od Adema, a Adem je od zemlje…’ Muslimani svoju vjeru, znanje i etiku nisu čuvali samo za sebe, nego su ih i na druge prenosili, a kada se radilo o vlasti I upravljanju zemljom, tražio se kvalitet i odanost lslamu, a ne pripadnost porijeklu, određenom narodu ili kraju. Bio je to blagoslovljeni kišni oblak koji je natopio sve zemlje, napojio sve ljude i zalio sva brda i doline. Od blagoslovljene kiše toga oblaka, okoristile su se sve zemlje i svi narodi, u zavisnosti od toga koliko je njihovo tlo bilo plodno i propustljivo.
Na jednom mjestu je nemoguće nabrojati sva polja i primjere, u kojima je došla do izražaja ispravna primjena ljubavi prema dobru i mržnje prema zlu, onako kako su ih, neka je Allahova milost na njih, prakticirali časni preci, sljedbenici zdrave tradicije. Ja ću pomenuti samo dio toga, dovoljno da se stekne prava predstava i živa slika sjajnih primjera vjernika, preko kojih je Allah htio pokazati savršenstvo ove vjere, kako bi sav svijet znao da je ona, istovremeno, i stvarna i idealna, kada se nadu sposobni i odani sljedbenici dostojni da je vjerno i iskreno, časno i pošteno, u ime Allaha, nose i na druge prenose.
U takve primjere spada i odnos drugova Allahova Poslanika, s.a.v.s., prema Ka'bu b. Maliku, neka je Allah sa njim zadovoljan i preostaloj dvojici koji su sa njim izostali sa pohoda na Tebuk, nakon čega su ih, dok nije stigla objava da im je pokajanje primljeno, izbjegavali.
Pogledaj u ovaj bojkot prema trojici ashaba Allahova Poslanika, s.a.v.s., koji su za njim, u džamiji čiji su temelji postavljeni na bogobojaznosti, klanjali! Svi su ih izbjegavali, nisu sa njima ni riječ progovarali, čak ni selam nazivali! Možeš Ii danas naći muslimana koji se odriče od onih koji se suprotstavljaju Allahu, njegovom Poslaniku i na Zemlji čine nered?
Ako hoćeš vidjeti kolika je odanost muslimana bila prema svojoj vjeri i svojoj braći – vjernicima, čak i onih koje su najbolji drugovi i najbliži prijatelji napustili, da im neće ni na selam odgovoriti, s jedne, i nuđen primamljiv imetak, mjesto i visok položaj na ovom svijetu, s druge strane, dovoljan ti je primjer poznatog ashaba Ka'ba b. Malika, neka je Allah sa njim zadovoljan, koga su, zajedno sa ostalim koji su izostali sa pohoda na Tebuk, po naređenju Allahova Poslanika, s.a.v.s., izbjegavali svi dotadašnji drugovi i prijatelji, čak i žena, koja ga je napustila i otišla svojima.
U dugoj priči o svom slučaju, Ka'b b. Malik, neka je Allah sa njim zadovoljan, kazuje: “Dok sam prolazio medinskom pijacom, iznenada sam čuo jednog Nebetijca, koji je iz Šama dotjerao hranu da je kao trgovačku robu proda u Medini, kako se raspituje gdje je Ka'b b. Malik. Svijet se oko njega okupio i pokazao mu na mene. Kad mi je prišao, krišom mi je predao pismo od (kršćanskog, op.PV) kralja Gassana u kome je pisalo: ‘Čuo sam da te tvoj prijatelj izbjegava i zapostavlja. Bog ti nije odredio da živiš u poniženju i oskudici. Zato dođi nama, mi ćemo te utješiti i pružiti ti sve što želiš!’
„Kada sam ga pročitao pomislio sam: ‘Evo, još jednog iskušena,’ pa sam ga pocijepao, bacio u peć i zapalio.”
Tačno je rekao Ka'b, neka je Allah sa njim zadovoljan: “Evo, još jednog iskušena!”
Doista je to i bilo veliko iskušene. Međutim, njegova, neka je Allah sa njim zadovoljan, naklonost Allahu, Njegovoj vjeri, Poslaniku i vjernicima, uprkos svemu; njihovom izbjegavanju, s jedne, i obećanjima, sa druge strane, bila je jača. S druge strane, njegovo bacanje i spaljivanje pisma od kralja Gassana, ako i o čemu govori, govori o njegovoj mržnji prema nevjerstvu i nevjernicima.
Obrati pažnju na ovu pouku! Obrati pažnju na njegovu iskrenost, na njegovu naklonost i ljubav prema lslamu i muslimanima, a mržnju prema nevjerstvu, nevjernicima i ovosvjetskim izazovima i časti koje kod Allaha ne teže ni koliko krilo komarca.
Govoreći o Ka'bovom slučaju, lbn Hidžr kaže: “Ovaj Ka'bov postupak govori o čvrstini njegova imana i dubokoj ljubavi prema Allahu i Njegovu Poslaniku. Jer, da nije tako, neko ko bi bio u njegovom položaju, napušten i zapostavljen, teško bi se mogao zamisliti da podnese šta je on podnio i da ga želja za ugledom i bogatstvom neće navesti da napusti one koji su njega napustili, tim prije što mu kralj koji ga poziva garantira da ga neće prisiljavati da napusti svoju vjeru. Međutim, Ka'b nije mogao ravnodušno preći preko ponude da ga potkupe, pa se naljutio, pocijepao i spalio pismo odbijajući da prihvati udoban život, a opredjeljujući se za patnju i tegobu, sve iz ljubavi prema Allahu i Njegovu Poslaniku, jer nije zaboravio Poslanikove riječi “da mu Allah i Njegov Poslanik moraju biti draži od svega drugog.”
Drugi, sjajan primjer odanosti nalazimo u slučaju ‘Abdullaha b. Huzafe es Sehmija, ashaba koji se odvažno ponio pred bizantijskim carem, koji ga je obećanjima da će ga uzeti za pomoćnika u vlasti, pokušao pokolebati i navesti da primi kršćanstvo, a zatim prijetnjom da će ga ubiti i spaliti, ako to ne učini. Međutim, ovaj nije ni na što pristao, nego je sve odbio.
Sve su ovo istiniti dokazi, koji jasno govore, do koje je mjere kod tih ljudi iman bio urezan u srce i razvijena ljubav prema lslamu i muslimanima. Ako je primjer ‘Abdullaha b. ‘Abdullaha b. Ubejja, koji je stao na ulazu u Medinu i svome ocu nije dao da u nju uđe, dok to Allahov Poslanik, s.a.v.s., nije dozvolio, o čemu smo ranije govorili bio sjajan, primjer Ebu ‘Ubejde, neka je Allah sa njim zadovoljan, bio je još svjetliji i začuđujući. On je, naime, u Bici na Bedru ubio rođenog oca – nevjernika, koji se borio protiv Allaha i Njegova Poslanika. Ni najbliža rodbinska veza; veza oca i sina, Ebu ‘Ubejdu nije omela da pokaže ljubav prema dobru, stane na Allahovu stranu i pomogne Njegova Poslanika, vjeru i vjernike, i da se odrekne zla i stupi u borbu protiv Allahova neprijatelja, koji je prihvatio da bude na šejtanovoj strani koja vodi rat protiv vjernika.
Ljetopisi navode još jedan, sličan slučaj sa Zejdom b. ed-Desinom, neka je Allah sa njim zadovoljan, koga je, poslije pohoda na Bi'r otkupio Safvan b. Umejje, da ga ubije i osveti mu se za svoga oca Umejju b. Halefa. Zejda su izveli na Ten'im, gdje se okupila jedna grupa Kurejševića. Među njima je bio i Ebu Sufjan b. Harb, koji mu je, kad je izveden na pogubljenje, rekao: “Zejde, tako ti Allaha, pravo nam reci, bi Ii sada volio da je ovdje na tvome mjestu Muhammed, pa da njemu odsiječemo glavu, a da si ti kod svoje kuće?” “Tako mi Allaha” – odgovorio je Zejd – “ne bi mi bilo drago da Muhammeda sada, tamo gdje je ubode trn, a da ja budem kod svoje kuće i među svojim ukućanima.” Na to je Ebu Sufjan izjavio: “Nikada nikog nisam vidio da nekoga voli kao što Muhammeda vole njegovi drugovi”, a zatim su ubili Zejda, neka je Allah sa njim zadovoljan.[1]
Pogledaj samo koliko su Zejdova ljubav, požrtvovanje i odanost prema Poslaniku, s.a.v.s., bile snažne. Njemu je, neka je Allah sa njim zadovoljan, bilo draže da u situaciji, kakvoj je, pogine, nego da Poslanika, s.a.v.s., ubode trn, a kamoli da mu se šta teže desi!
To je primjer istinske odanosti, izgrađene, u dušama vjernika na čvrstom vjerovanju. Samo takva vjera mogla je čovječanstvu pružiti ovakve sjajne primjere kakvi nigdje drugdje na Zemlji nisu zabilježeni.
Imam Ahmed, a i drugi, od Enesa b. en-Nadra, neka je Allah sa njim zadovoljan, koji sticajem okolnosti nije učestvovao u Bici na Bedru, prenosi da je govorio: “U prvoj bici, koju je Allahov Poslanik, s.a.v.s., vodio sa idolopoklonicima, nisam učestvovao. Ako mi Allah pruži priliku da učestvujem u nekoj drugoj bici protiv idolopoklonika, vidjećete šta ću napraviti.” Kada su se u Bici na Uhudu povukli strijelci i ostavili nezaštićene muslimane, povikao je: “Bože, ja Ti se ispričavam za ovo što su ovi (tj. njegovi drugovi) učinili, i odričem se od onog s čim su ovi, (tj. idolopoklonici) došli.” Zatim je krenuo naprijed, gdje je ispod Uhuda susreo Sa'd b. Mu'aza koji mu je rekao: “Ja sam s tobom”. Sa'd je kasnije pričao: “Nisam mogao učiniti što i on. Nakon bitke, na njegovu tijelu nađeno je osamdeset i nekoliko udaraca, što sabljom, što kopljem, što uboda strijelom.”[2] Za njega i njegove drugove se kaže da je povodom njih Uzvišeni objavio riječi:
Ima ih koji su poginuli, i ima ih koji to očekuju. (El-Ahzab, 23.)
Naši časni preci, neka je Allah sa njima zadovoljan, neizmjerno su se ponosili svojom vjerom. Oni nisu dozvoljavali da ih obmane pusta vanjština, niti da ih zanesu sila i predislamska shvaćanja kojima su drugi robovali. Najbolja potvrda za to je slučaj sa Rebi’ b. ‘Amirom, neka je Allah sa njim zadovoljan, kada je bio na prijemu kod Rustema (perzijski vojskovođa, op.PV). Rustemova straža bila je do zuba naoružana, sa kacigama na glavama i obučena u zlatu izvezenoj uniformi. Na podu su bili prostrti skupocjeni ćilimi, a Rustem je sjedio na zlatnom prijestolju. Rebi’ je jahao na konju sa dugom grivom, opasan sabljom u koricama, kopljem, štitom i lukom sa strijelama.
Kada je prišao ćilimu, rečeno mu je da sjaše, skine oružje i odloži ga na ćilim. Kada je nastupio na ćilim, sjahao je, probo dva naslonjača, kroz njih provukao uzdu i svezao konja. Branili su mu da to čini, ali mu nisu mogli zabraniti. Zatim su mu rekli: “Odloži oružje!“, a on im je odgovorio: “Nisam vam došao da odlažem oružje, kada to vi hoćete! Ako ne želite da ovako uđem, kako ja hoću, vratiću se.” To su rekli Rustemu, pa mu je dozvolio da tako uđe, pitajući ih: „Radi li se samo o jednom čovjeku?“
Rebi'se pojavio sa kopljem u ruci na koje se oslanjao i njegovim željeznim vrškom zagrtao i probadao ćilime i jastučiće, tako da ni jedan nije ostao čitav a da ga nije prorezao i oštetio. Kada se približio Rustemu, opkolila ga je straža i upitala zašto je to učinio. On je sjeo na zemlju, uperio koplje i rekao: “Mi ne volimo sjediti na ovoj vašoj raskošnoj prostirci.”
Na pitanje zašto je došao, Rustemu je odgovorio: „Nas je poslao Allah da, onoga ko hoće, izvedemo iz robovanja čovjeku j pokažemo mu put robovanja Allahu, da ga izvedemo iz tjeskobe ovog svijeta i pokažemo mu njegovu širinu, da ga izvedemo iz nepravde u drugim vjerama i pokažemo mu pravednost lslama. On nas je sa Svojom vjerom poslao Njegovim stvorenjima da ih u nju pozovemo, pa ko to od nas prihvati i mi ćemo prihvatiti od njega i ostaviti ga na njegovoj zemlji, a ko odbije boriti se protiv njega sve dok se ne ispuni Allahovo obećanje.”
A na pitanje „Šta je Allahovo obećanje?” – on je odgovorio: “Džennet za onoga ko pogine u borbi protiv onoga ko odbije prihvatiti, a pobjeda za onoga ko pretekne.“ […]
Na to je Rustem odgovorio: “Čuli smo šta ste rekli. Možete Ii to malo odgoditi i sačekati dok razmislimo i dogovorimo se?” “Možemo” – odgovorio je “koliko vam treba, dan, dva?” “Ne” – odgovorio je “nego dok ne javimo i ne posavjetujemo se sa našim ljudima od odluke i poglavicama naroda.” Kada mu se Rustem pokusao približiti i zadobiti pristanak, odgovorio mu je: “Allahov Poslanik, s.a.v.s., nas je naučio, i po tome postupaju naše vođe, da našem neprijatelju ne dozvoljavamo da se primiče našim ušima i da im, kad se susretnemo, ne dajemo roka više od tri dana. Mi ćemo vas sačekati tri dana, pa vidi sa svojima šta ćeš i kako odlučiti. Nakon toga odaberi jedno od troje: Islam, pa da ostavimo tebe i tvoju zemlju, plaćanja džizje (glavarine) i pružanje nam pomoći, ako si bogat, a ako nisi mi ćemo tebi pomagati i braniti te, ili objavu rata četvrti dan. Prije četvrtog dana mi te nećemo napasti, osim ako vi prvi napad ne počnete. Garantiram ti da iza svega ovoga stoje moji drugovi.” Na to je Rustem upitao: “Jesi Ii ti njihov pretpostavljeni?” “Ne, nisam” – odgovorio je – “nego su muslimani kao jedno tijelo u kome se svaki, i najmanji dio, oslanja na drugi.“[3]
Ovu sliku odanosti tih velikana još bolje objašnjavaju riječi Allahova Poslanika, s.a.v.s., izgovorene na pohodu na Tebuk: “U Medini ima ljudi koji su sa vama kuda god prolazite i koju god dolinu prelazite.” “Zar dok su u Medini?” upltali su. “Jeste, oni su u Medini i imaju razlog koji ih je zadržao” – odgovorio je. Ovaj hadis je muttefekun ‘alejhi.
Pogledaj u ovu odanost i pomoć, čak i od onih koji su iz nekog razloga izostali sa pohoda, iako zbog njegove važnosti nisu smjeli izostati. Čak i oni koji su izostali, svoju su braću pratili dovama i sa nestrpljenjem iščekivali vijesti o njima.
Nažalost, današnji zavedeni, klonuli i nevjernicima opčarani muslimani – kako jedan od njih reče – “u svojim protivnicima vide čestite i vjerne prijatelje.”
Ono što današnji muslimani moraju shvatiti je da nemaju drugog izlaza nego se ugledati i u svemu povoditi za praksom Allahova Poslanika, s.a.v.s., i svojih časnih predaka, ponajprije u ljubavi prema dobru i mržnji prema zlu. Oni više ne smiju dozvoliti da se čuju povici onih koji svoju privrženost i naklonost gaje prema nevjerničkom Zapadu, niti ateističkom lstoku i da im se stalno ponavlja ista priča da je to zaostalost i vraćanje u prošlost. Naprotiv, iskrena i čvrsta odlučenost muslimana da se vrate vjeri i u svome životu primjenjuju Božije zakone (Šerijat), jedini je put spasa i uspjeha i na ovom i na onom svijetu. Došlo je već jednom vrijeme da se uzdignu na stupanj koji se od njih traži u riječima Uzvišenog:
I ne gubite hrabrost i ne žalostite se, vi ćete pobijediti ako budete pravi vjernici. (Ali ‘lmran, 139)
Iz djela “El-vela vel-bera fil-islam” (Ljubav prema dobru i mržnja prema zlu)
Autor: dr. Seid el-Kahtani
Fusnote:
[1] Sira od Ibnu Hišama
[2] Imam Ahmed u Musnedu.
[3] Tarihul-Taberi.
