Rijetki su oni koji ne bi znali odgovor na ovo pitanje. Vitez Islama, Salahuddin Ejjubi rođen je u Iraku 1138. a umro 4. marta, 1193. godine, bio je jedan od najvećih i najhumanijih vojskovođa svih vremena, što priznaju i namuslimani.
Čovjek koji je otvorio kapije krstaških tvrđava i zamkova jednu za drugom, a na njegovom grobu su napisali: “O Allahu, kao njegovu poslednju pobjedu, otvori mu džennetske kapije!”
Kada je umro ljudi nisu htjeli prisustvovati njegovoj dženazi jer nisu mogli vjerovati da je Salahuddin preselio, u predajama se spominje da su ljudi jecali i plakali kao da je cijeli dunjaluk bio na tom jednom mjestu i mnogi ljudi nisu mogli povjerovati kada su vidjeli njegovo mrtvo tijelo. Padali su u nesvijest.
Morali su pozajmiti novac za njegovu dženazu (jer njegova zaostavština nije bila dovoljna za troškove dženaze, op.PV), iza sebe je ostavio jedan dinar (zlatnik) i 47 dirhema (srebrenjaka), nešto oružija i svog konja, to je sve što je ostavio kralj Egipta, Sirije, Libana i Jemena.
Kadi Fadil je dao fetvu da Salahuddin treba da bude sahranjen sa svojom sabljom, tako da na sudnjem danu kada bude proživljen da to bude sa sabljom. Jer jedna od sedam kategorija ljudi koji će biti u Allahovom hladu na Sudnjem danu je pravedni vladar i kada bude u hladu Svevišnjeg Allaha da bude naslonjen na svoju sablju, i da svi mogu da vide da je to on, oslobodilac Svete zemlje.
Salahuddin je jedan od najvećih heroja Islama. Kada je Salahuddin bio pred smrt, devetog dana od početka njegove bolesti Salahuddin je izgubio svijest. Šejh Džafer spominje:
“Učio sam Kur'an pored njegovog kreveta, i kada sam stigao da ajeta: ‘On je Allah – nema drugog Boga osim Njega – On je poznavalac nevidljivog i vidljivog svijeta!’ (Al-Hašr, 22)”. Rekao je: “Salahuddin je bio duže vrijeme u nesvjesti, ali sam čuo njegov tihi glas kako govori – Istina.” Rekao si istinu!
U sadaku je utrošio čitav imetak, znao je da Allah vodi o njemu brigu te je u vrijeme velikih kriza imao veliku strpljivost. Plemenitost i darežljivost nisu čudni za viteza poput njega, udjeljivao je u trenutcima tegobe kao i u tenutcima rahatluka.
Pristizala su mnoga pisma s molbom za darove i zajmove, ta pisma je Salahuddinu čitao Ibn Seddad i on im je s radošću udovoljavao. Kadija kaže ja sam se stidio brojnih pisama iako sam znao koliko je on darežljiv. To je bilo viteštvo nepokolebljivog vjernika, nastavljao bi borbu sve dok poraz ne bi pretvorio u pobjedu.
Da niko ne napiše biografiju ovog velikog viteza dovoljno bi bilo ono što su pjesnici ostavali. Predvodio je muslimansku vojsku protiv krstačkih osvajača i vratio Palestinu u ruke muslimana, u bici na Hitinu. Kao takav on je vrlo važna ličnost za Kurde, Arape, Turke, i islamsku kulturu uopće.
Salahudin je bio sunija. Njegovo viteško ponašanje je bilo poznato među krstaškim spisima tog vremena, pogotovo u srednjovjekovnom opisu opsade utvrde Kerak “Kerak u Moabu”.
I uprkos tome što je bio uzrokom propasti krstaškog “Jerusalimskog kraljevstva” koje je prije oformljeno, zadobio je veliko poštovanje mnogih krstaša, među kojima je i Ričard Lavljeg srca. Na zapadu je postao jedan od primjera principa viteškog ponašanja.
Priprema: Put vjernika
