U uvjete ispravnosti tewhida1 spada i kufr2 u taguta3, jer nema imana osim nakon kufra u taguta4, javno i tajno. Dokaz tome su riječi Uzvišenog: “Ko učini kufr u taguta, a bude mu’min (vjernik) u Allaha – uhvatio se za najčvršću vezu koja se neće prekinuti.” (Bekare, 256)
Najčvršća veza, kako to spominje ulema tefsira5, su riječi šehadeta6 – la ilahe illallah (nema boga osim Allaha). Stoga, ko zanegira (učini kufr u) taguta, i to proprati imanom7 (vjerom) u Allaha, taj se drži za najčvršću vezu – šehadet da nema drugog boga osim Allaha. Ko ne učini kufr u taguta, pa makar i vjerovao u Allaha, taj se nije uhvatio za najčvršću vezu – šehadet da nema drugog boga sem Allaha, niti je ispunio uvjete i prava ove riječi.
Ibn Kesir, rahimehullahu te'ala, kaže: “…tj. ko ostavi niddove (Allahove suparnike), kipove, i ono u šta šejtan poziva da se obožava mimo Allaha a zatim samo Allaha Jedinog obožava i svjedoči da nema drugog boga osim Njega, ‘takav se uhvatio za najčvršću vezu’ tj. ustrajao je u tewhidu i na pravom putu… Mudžahid kaže: ’Najčvršća veza je iman.’ Seid ibn Džubejr i Dahhak kažu: ’To je la ilahe illallah’.”
Među ovim tumačenjima selefa8 nema kontradiktornosti jer se u suštini vraćaju na istu stvar.
Kurtubi u svom tefsiru kaže: “Riječi Uzvišenog: ‘Ko učini kufr u taguta’ predstavljaju kategorički uvjet. A Njegove riječi: ’Takav se uhvatio za najčvršću vezu’ su odgovor za onoga ko ispuni taj uvjet.”
I kaže Uzvišeni:
ولقد بعثنا في كل أمة رسولا أن اعبدوا الله واجتـنبوا الطاغوت
“Mi smo svakom narodu poslanika poslali: Allaha obožavajte a taguta se klonite.”
To je bio zadatak svih Allahovih poslanika i to je, također, zadatak i cilj svakog daije (pozivača) koji slijedi njihov put u d'avetu (pozivanju u islam). U vjerodostojnom hadisu Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, kaže: “Ko kaže la ilahe illallah i učini kufr u ono što se obožava mimo Allaha, njegova krv i imetak su zabranjeni a njegov obračun je kod Allaha.” (hadis9 bilježi Muslim10)
Riječi Poslanika “i učini kufr u ono što se obožava mimo Allaha” predstavljaju kufr u taguta.
Ako neko kaže: Šehadet (svjedočenje) da nema drugog boga sem Allaha svojim prvim dijelom (u kojem je negacija) obuhvata kufr u taguta, pa zašto se zasebno spominje po drugi put kao što je slučaj u gore pomenutom hadisu? Kažem: To je radi potvrde ove stvari i njene važnosti, kako što spominje šejh Muhammed ibn Abdul-Vehhab, rahimehullahu te'ala11, kada kaže: “Riječi Poslanika, sallAllahu alejhi ve sellem12: ‘i učini kufr u ono što se obožava mimo Allaha’ su potvrda negacije, tako da čovjek ne biva sačuvane krvi i imetka (tj. ne biva musliman, nap.prev.) osim uz ovu stvar. Pa ako bi se kolebao ili sumnjao njegova krv i imetak neće biti sačuvani…
Znaj da čovjek ne može postati vjernik osim kufrom u taguta. Dokaz tome su riječi Uzvišenog:
فمن يكفر بالطاغوت ويؤمن بالله فقد استمسك بالعروة الوثقى
“Ko učini kufr u taguta, a bude mu’min u Allaha – uhvatio se za najčvršću vezu koja se neće prekinuti.” (Bekare, 256)
[Završen citat iz Medžmu’atu et-tevhid]
Činjenica da krv i imetak čovjeka nisu zaštićeni bez ovoga uvjeta jasno ukazuje da nema imana onome ko ne zanegira taguta pa makar neprestano ponavljao i izgovarao svojim jezikom la ilahe illallah. Primjer takvog čovjeka je poput onoga ko u isto vrijeme izgovara dvije oprečne stvari. Govori la ilahe illallah a zatim uz ili mimo Allaha obožava druga božanstva.
Ranije smo spomenuli da se iman i kufr (vjerovanje i nevjerstvo), tewhid i širk13 ne mogu naći zajedno u srcu jednog čovjeka.
Ako neko kaže: Zašto je u šehadetu data prednost negaciji (nema boga) nad potvrdom (osim Allaha), koja je mudrost u tome, kažem: U davanju prednosti negaciji nad potvrdom u riječima tevhida (šehadeta) a i drugim tekstovima ima puno koristi i mudrosti a mi ćemo spomenuti samo neke:
– Ko ne bude vodio računa o ovoj prednosti može činiti širk i tewhid istovremeno, te obožavati tagute i Allaha istovremeno. A to je vjera mušrika14 koji su spojili obožavanje Allaha sa obožavanjem taguta. Oni su vjerovali u Allaha a bili mušrici kao što Uzvišeni kaže, govoreći o njima: “Većina njih vjerujući u Allaha širk Njemu čini.” (Jusuf, 160)
– Također, nevođenje računa o ovoj prednosti neminovno vodi do toga da čovjeku propadne sav ibadet15 i pokornost kojeg čini, jer takav kada uđe u pokornost i ibadet Allahu, ušao je prije nego li se odrekao širka i obožavanja taguta. Ranije smo spomenuli da širk poništava sva dobra djela tako da se čovjek ne može ničim okoristiti od svojih djela. Širk je poput čvrste brane koja odvaja djelo od njegova kabula (prihvatanja) i uzdizanja ka nebesima. Stoga ko obavlja namaz, posti, daje zekat, obavlja hadž i druge ibadete, a nije učinio kufr u taguta i nije se odrekao njegovog obožavanja i njegove skupine, neće mu koristiti njegov ibadet niti će se ukabuliti od njega.
Kaže šejh Muhammed ibn Abdul-Vehhab: “Ko danonoćno obožava Allaha, a zatim priziva Poslanika ili evliju16 kod njegova groba, taj je sebi uzeo dva boga i nije posvjedočio da nema drugog boga sem Allaha, jer je Bog onaj ko se priziva (kome se upućuje dova), a ne kao što danas rade mušrici kod groba Zubejra, Abdul-Kadira i drugih… I ko u ime Allaha zakolje hiljadu kurbana17, a potom zakolje jedan kurban u ime Poslanika ili nekog drugog taj je sebi uzeo dva boga. ’’Reci: Zaista namaz moj, obredi moji, život moj i smrt moja pripadaju Allahu Gospodara svih svjetova. On nema sudruga…” (Er-Resail eš-šahsijje 166)
Napisao: šejh Ebu Basir Et-Tartusi
Izvor: Stazom islama
Fusnote:
1. Tevhid (tewhid) – je vjerovanje u Allahovu jednoću koja se ispoljava kroz tewhidu rububijjeh, tewhidu uluhijjeh i tewhidul-esmai we siffat.
- Tewhid rububijjeh – „Izdvajanje Allaha, dželle šanuhu, kao Jedinog koji ima moć stvaranja, vladavine i planiranja (održavanja) u svemiru.“
- Tewhid uluhijjeh – „Izdvajanje Allaha, dželle šanuhu, kao Jedinog zasluženog da Mu se čini ibadet, na taj način što čovjek neće robovati drugom pored Allaha niti mu se približavati kao što robuje Allahu i približava mu se.“
- Tewhidul-esmai we siffat – „Izdvajanje Allaha, dželle šanuhu, po imenima kojima se Sam prozvao i opisao u Svojoj Knjizi, ili jezikom Svoga Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, na taj način što ćemo potvrđivati ono što je On potvrdio a negirati ono što je On negirao, bez iskrivljavanja, pogrešnog interpretiranja, usporedbe i pokušaja zalaženja u kakvoću tih imena i svojstava.“
2. Kufr – nevjerstvo, suprotnost Islamu.
3. Tagut – sve što se obožava mimo Allaha a ono zadovoljno time.
4. Kufr u taguta – nevjerstvo u sve što se obožava mimo Allaha, tj. odricanje (nijekanje) od svega što se obožava mimo Allaha.
5. Ulema tefsira – učenjaci (islamski mislioci) koji se bave tumačenjem Kur'ana. Tefsir je tumačenje Kur'ana.
6. Riječi šehadeta – riječi kojima nemusliman pristupa Islamu i kojima musliman svjedoči svoju pripadnost Islamu.
7. Iman – govor srca i jezika, i djela srca i jezika, i djela tjelesnih udova kojima se ispoljava (manifestuje, izražava) vjerovanje u Allaha.
8. Selef (selefi) – ispravni prethodnici zajednice muslimana (Ummeta) koji su ispravno razumjeli vjeru Islam.
9. Hadis – govor poslanika Muhammeda, sallAllahu alejhi we sellem (Neka je Allahov blagoslov i mir na njega).
10. Muslim – islamski autoritet, učenjak koji je sakupio hadise poslanika Muhammeda, sallAllahu alejhi we sellem. Njegova zbirka hadisa je poslije Kur'ana i Buharijine zbirke hadisa, najvjerodostojni islamski vjerski izvor.
11. Rahimehullahu te'ala – Allah Uzvišeni mu se smilovao.
12. SallAllahu alejhi we sellem – Neka je Allahov blagoslov i mir na njega.
13. Širk – djelo nevjerstva; suprotnost tewhidu; obožavanje nekog drugog mimo Allaha Uzvišenog.
14. Mušrik – osoba koja čini širk.
15. Ibadet – svako djelo s kojim je Allah zadovoljan.
16. Evlija – musliman izrazite bogobojaznosti (takvaluka), odan Allahu.
17. Kurban – žrtva.
