U analizi objavljenoj u časopisu Genç Birikim, autor Ali Kaçar razmatra razvoj odnosa između Turske i Sjedinjenih Američkih Država od završetka Drugog svjetskog rata do danas, s posebnim fokusom na članstvo Turske u NATO-u. Autor u tekstu iznosi tezu da je ulazak Turske u NATO predstavljao početak dugotrajnog političkog, vojnog i sigurnosnog utjecaja SAD-a na tursku državu.
Članstvo u NATO-u učvrstilo američki utjecaj na Tursku
Prema tekstu, temelji američko-turskog savezništva postavljeni su neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Suočena sa zahtjevima Sovjetskog Saveza za zajedničkom kontrolom nad Bosforom i Dardanelima te teritorijalnim pretenzijama, Turska se okrenula Sjedinjenim Američkim Državama i zapadnim saveznicima. U tom kontekstu počela je primati vojnu pomoć kroz Trumanovu doktrinu 1947. godine, a zatim i ekonomsku pomoć u okviru Marshallovog plana.
Autor podsjeća da je u atmosferi Hladnog rata 1949. godine osnovan NATO, vojno-politički savez predvođen SAD-om, čiji je primarni cilj bio suprotstavljanje Sovjetskom Savezu. Turska je, kako navodi, od početka nastojala postati članica Saveza, ali njeni prvi zahtjevi nisu bili prihvaćeni. Tek nakon dolaska Demokratske partije na vlast 1950. godine i odluke Ankare da pošalje vojni kontingent u Korejski rat, proces pristupanja NATO-u ubrzan je, pa je Turska zvanično postala članica Saveza 18. februara 1952. godine.
Kaçar smatra da je upravo od tog trenutka Turska ušla u američku sferu utjecaja. Prema njegovom tumačenju, reorganizacija turske vojske i obavještajnog sistema provedena je pod snažnim utjecajem Washingtona, dok su u okviru NATO-a uspostavljene posebne sigurnosne strukture koje su imale važnu ulogu u oblikovanju unutrašnje i vanjske politike zemlje.
Poseban dio analize posvećen je organizaciji Gladio, za koju autor tvrdi da je predstavljala tajnu mrežu formiranu u državama članicama NATO-a radi borbe protiv komunizma. Međutim, prema njegovoj ocjeni, djelovanje te mreže vremenom je prevazišlo prvobitnu svrhu i preraslo u mehanizam političkog utjecaja kojim su štitili američki interesi.
Autor navodi da je i u Turskoj uspostavljena odgovarajuća struktura, najprije kroz Seferberlik Tetkik Kurulu, zatim kroz Upravu za specijalni rat, a kasnije kroz druge sigurnosne institucije. U tom kontekstu podsjeća da je grupa turskih oficira prošla specijalnu obuku u Sjedinjenim Američkim Državama, nakon čega su u Turskoj otvoreni centri za specijalnu i kontragerilsku obuku.
Jedna od ključnih tvrdnji teksta jeste da su gotovo svi važniji vojni udari u modernoj historiji Turske povezani s američkim interesima. Autor navodi da su vlade Adnana Menderesa, Süleymana Demirela i Necmettina Erbakana uklonjene vojnim intervencijama jer su, prema njegovoj ocjeni, vodile politike koje nisu odgovarale Washingtonu.
Kao primjer posebno izdvaja državni udar od 27. maja 1960. godine. Kaçar tvrdi da je jedan od razloga za rušenje tadašnje vlasti bio pokušaj Ankare da unaprijedi odnose sa Sovjetskim Savezom. Prema njegovom tumačenju, približavanje Moskvi nije bilo prihvatljivo američkoj administraciji, pa je vojna intervencija spriječila promjenu vanjskopolitičkog kursa.
Sličnu tezu autor iznosi i kada govori o drugim kriznim periodima u turskoj historiji. Događaje od 6. i 7. septembra 1955. godine, kao i kasnije političke atentate, društvene nemire i vojne intervencije, također dovodi u vezu s djelovanjem tajnih struktura koje, prema njegovom mišljenju, djeluju u okviru zapadnog sigurnosnog sistema.
Kako bi potkrijepio svoje tvrdnje, Kaçar citira izjave pojedinih učesnika vojnih udara. Navodi riječi generala Cemala Madanoğlua, koji je govorio o snažnom prisustvu američkih vojnih savjetnika i njihovom utjecaju na karijere turskih oficira, kao i izjavu Suphija Gürsoytraka, prema kojoj su američke obavještajne službe imale široko razvijenu mrežu unutar turskih državnih institucija.
Na osnovu tih primjera autor zaključuje da američki utjecaj nije bio rezultat isključivo vojne ili ekonomske moći SAD-a, već i unutrašnje strukture turskog političkog sistema. Po njegovom mišljenju, političke elite, nastojeći sačuvati vlast, prihvatale su odnose koji su omogućavali snažan američki utjecaj na ključne državne institucije.
Kaçar zbog toga dovodi u pitanje često ponavljanu tvrdnju da su Turska i Sjedinjene Američke Države ravnopravni strateški partneri. Smatra da je partnerstvo funkcioniralo samo dok su odluke Ankare bile usklađene s interesima Washingtona, dok su u suprotnom uslijedili politički ili drugi oblici pritiska.
Američki pritisci, NATO i savremena geopolitika
U nastavku analize Ali Kaçar nastavlja obrazlagati svoju osnovnu tezu da odnosi između Ankare i Washingtona nikada nisu bili odnos ravnopravnih saveznika, već odnos u kojem su Sjedinjene Američke Države, prema njegovom mišljenju, koristile politički, vojni i ekonomski utjecaj kako bi oblikovale tursku vanjsku i sigurnosnu politiku.
Kao jedan od najvažnijih primjera navodi kiparsku krizu iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. Podsjeća na nasilje nad kiparskim Turcima tokom događaja poznatih kao „Krvavi Božić“ 1963. godine, nakon čega je Ankara razmatrala vojnu intervenciju na otoku. Međutim, američki predsjednik Lyndon B. Johnson uputio je 1964. godine pismo tadašnjem turskom premijeru İsmetu İnönüu upozoravajući da se američko naoružanje ne može koristiti bez saglasnosti Washingtona. Autor smatra da je taj događaj pokazao ograničen stepen samostalnosti turske politike i predstavljao jedan od najupečatljivijih primjera američkog utjecaja na odluke Ankare.
Sličan obrazac, prema Kaçaru, ponovio se i nakon turske vojne intervencije na Kipru 1974. godine. On podsjeća da su Sjedinjene Američke Države tada uvele embargo na isporuku oružja Turskoj, iako je riječ bila o savezniku unutar NATO-a. Autor taj potez vidi kao potvrdu da saveznički odnosi vrijede samo dok se ne sukobe s američkim interesima.
Posebnu pažnju posvećuje događajima iz posljednje decenije, naročito slučaju američkog pastora Andrewa Brunsona. Kaçar podsjeća da je tadašnji američki predsjednik Donald Trump javno prijetio ekonomskim sankcijama Turskoj ukoliko Brunson ne bude oslobođen. Iako su turski zvaničnici u početku naglašavali nezavisnost pravosuđa i odbacivali američke zahtjeve, pastor je najprije prebačen u kućni pritvor, a potom pušten na slobodu. Autor smatra da je time pokazano kako je politički pritisak Washingtona imao direktan utjecaj na ishod slučaja, uprkos ranijim izjavama turskog državnog vrha.
Kao dodatni primjer navodi spor oko američkih borbenih aviona F-35. Nakon što je Turska kupila ruski protivzračni sistem S-400, Washington ju je isključio iz programa razvoja i nabavke aviona F-35, uprkos tome što je Ankara već uplatila značajna finansijska sredstva za učešće u projektu. Autor tvrdi da je taj potez pokazao kako se strateško partnerstvo vrlo brzo može zamijeniti sankcijama kada se interesi dvije države raziđu.
U istom kontekstu podsjeća i na američke sankcije uvedene prema Turskoj u okviru zakona CAATSA. Prema njegovom tumačenju, činjenica da su sankcije primijenjene upravo prema zemlji članici NATO-a pokazuje da se Ankara u pojedinim situacijama tretira kao protivnik, a ne kao saveznik. Autor ističe da su sankcijama bili obuhvaćeni pojedini turski zvaničnici i institucije iz oblasti odbrambene industrije.
Kaçar se osvrće i na posljednji samit NATO-a, navodeći da je predsjednik Trump najavio mogućnost ukidanja pojedinih sankcija, ali uz očekivanje da Turska odustane od sistema S-400. Autor smatra da takvi zahtjevi potvrđuju kako ključne odluke o turskoj sigurnosnoj politici i dalje zavise od odnosa sa Sjedinjenim Američkim Državama.
U završnom dijelu analize fokus se pomjera sa bilateralnih odnosa na samu ulogu NATO-a nakon završetka Hladnog rata. Kaçar podsjeća da je Savez osnovan radi suprotstavljanja Sovjetskom Savezu i komunizmu, ali tvrdi da je nakon raspada Varšavskog pakta početkom devedesetih godina NATO dobio novu stratešku orijentaciju. Pozivajući se na izjave pojedinih zapadnih političara iz tog perioda, autor navodi da je mjesto nekadašnje „komunističke prijetnje“ zauzeo politički islam, odnosno islamski fundamentalizam.
Na osnovu toga zaključuje da današnji NATO više nije prvenstveno odbrambeni savez, već organizacija koja, prema njegovom mišljenju, služi ostvarivanju geopolitičkih interesa zapadnih sila predvođenih SAD-om. Zbog toga kritikuje održavanje NATO samita u Ankari, smatrajući da nije primjereno da država s većinskim muslimanskim stanovništvom bude domaćin skupa organizacije koju autor opisuje kao neprijateljski nastrojenu prema islamskom svijetu.
Posebno oštro kritikuje odnos turskog državnog vrha prema Donaldu Trumpu tokom samita, dovodeći ga u vezu s ratom u Gazi i američkom podrškom Izraelu. Autor smatra da prijateljski odnosi i simbolične geste prema američkom predsjedniku nisu u skladu s javnim stavovima Ankare o palestinskom pitanju. Također izražava nezadovoljstvo ulogom Turske kao jedne od zemalja koje učestvuju u međunarodnim naporima za uspostavljanje primirja, tvrdeći da nisu iskorišteni svi raspoloživi politički mehanizmi kako bi se zaštitilo civilno stanovništvo u Gazi.
U zaključku Kaçar iznosi stav da se kroz čitav poslijeratni period može pratiti kontinuitet američkog političkog i sigurnosnog utjecaja na Tursku. Po njegovom mišljenju, od Trumanove doktrine i ulaska u NATO, preko vojnih udara, kiparske krize i embarga, pa sve do savremenih sporova oko Brunsona, S-400 i F-35, američka politika prema Ankari bila je vođena vlastitim strateškim interesima. Istovremeno, autor smatra da je NATO nakon završetka Hladnog rata prerastao prvobitnu ulogu kolektivnog odbrambenog saveza i postao instrument ostvarivanja zapadnih geopolitičkih ciljeva.
Time završava analizu u kojoj kroz historijske primjere i aktuelne događaje nastoji argumentirati svoju osnovnu tezu da Turska, uprkos formalnom statusu dugogodišnje članice NATO-a i saveznika SAD-a, nikada nije imala potpuno ravnopravan položaj u odnosima sa Washingtonom.
