Propis normalizacije odnosa sa Židovima

Bismillahir-rahmanir-rahim

Proglas o propisu normalizacije odnosa sa židovima

Mi, vaša braća iz blagoslovljene zemlje Palestine, pitamo cijenjene učenjake:

Koji je šerijatski propis o normalizaciji odnosa sa židovima, s obzirom na to da mnogi danas tome pozivaju? Molimo vas da nam odgovorite, Allah vas nagradio.

Vaša braća iz Palestine 1422. h.g.

Hvala Allahu, i neka su salavat i selam na Allahovog Poslanika, a zatim:

Prvo: Uvod o značenju šerijatskog primirja (ar. sulh) i razlici između njega i savremene „normalizacije“

Musliman mora voditi računa o tome da spozna stvarnu prirodu stvari, jer ispravno razumijevanje suštine pomaže u spoznaji Allahovog propisa i u ispravnom primjenjivanju šerijatskih načela na konkretne situacije. Također, musliman se ne smije zavaravati blještavim, obmanjujućim izrazima koji ne odgovaraju stvarnosti.

Koliko je samo puta širk nazivan „poštivanjem evlija“, kamata preimenovana drugim imenima, a vino nazvano „duhovnim pićima“. Zato ne treba suditi prema imenima, već prema stvarnoj suštini. Šejh Abdul-Latif ibn Abdurrahman (rahimehullah) kaže u Minhadžut-tesis, str. 12:

”Koliko je naroda propalo zbog neznanja o granicama i suštinama stvari, i koliko je zbog toga nastalo grešaka, sumnji i zabluda.”

A to se, između ostalog, odnosi i na ono što se danas dešava sa Jevrejima, što se naziva “sulhom”, dok je u stvarnosti to predaja, izmjena i ukidanje nekih šerijatskih propisa, te pokazivanje prijateljstva prema nevjernicima i sklapanje ugovora zasnovanih na ništavnim uslovima.

To ćemo, inšaallah, detaljnije pojasniti, jer se pojam „sulh“ danas promijenio u odnosu na njegovo prvobitno značenje koje je bilo poznato u prvim, odabranim stoljećima i u shvatanju učenjaka i pravnika. Danas on označava sasvim druge stvari.

Zbog toga moramo razumjeti pojam “sulha” prema značenju onih koji ga koriste i prema savremenom pojmovnom okviru, kako bismo ispravno shvatili šerijatski propis o njemu, pravilno odredili njegovo mjesto (تحقيق المناط), i kako bismo ujedno razumjeli samu igru koja se iza toga krije.

Zatim kažemo: šta znači “normalizacija odnosa” (التطبيع) u shvatanju Jevreja, Amerikanaca i arapskih političara? Da li se to poklapa sa značenjem šerijatskog „sulha“ (الصلح الشرعي)? I šta to zapravo znači, ako pogledamo stvarnost tri sporazuma koji su sklopljeni sa Jevrejima — sa Palestinskom samoupravom, Egiptom i Jordanom? Kada to shvatimo, možemo jasno razumjeti obilježja ove nove vrste „normalizacije“ i „savremenog primirja“.

Normalizacija, u suštini, znači omogućavanje Jevrejima da imaju vlast nad islamskom zemljom i da vladaju nad muslimanskim narodom; znači uspostavljanje ambasada i diplomatskih predstavništava — a nije skriveno da se ta predstavništva pretvaraju u legla špijunaže — te postojanje ekonomskih kompanija, vojnih i kulturnih dodataka, umjetnika i slično.

Ona podrazumijeva i turističku normalizaciju, kojom se Jevreji pozivaju da dolaze u muslimanske zemlje, što dovodi do izgradnje hotela, restorana, banaka, plesnih klubova, pozorišta i drugih zabavnih sadržaja. Također, podrazumijeva da Jevreji posjećuju muslimanske gradove kako bi obilježavali svoje praznike i posjećivali “tragove” svojih predaka.

To je upravo ono za što se oni danas zalažu i što se već dogodilo u zemljama koje su prihvatile to takozvano „normalizovanje“ odnosa sa Jevrejima. Pa zato — pitaj one koji su stručni o tome, i pitaj narode tih zemalja šta se desilo! U njima ima pouke za nas — zato uzmite pouku, o vi koji razmišljate.

Normalizacija odnosa dovodi i do gubljenja ispravnih obrazovnih programa, jer se iz tih nastavnih planova briše akida odricanja (عقيدة البراءة) od nevjernika općenito, a od Jevreja posebno. Pod “potpunom normalizacijom” oni podrazumijevaju uspostavljanje trgovinskih, turističkih, diplomatskih, kulturnih i historijskih odnosa — u skladu sa odlukama Ujedinjenih nacija, a ne u skladu sa odlukama Kur’ana i Sunneta. To je, prema njihovom shvatanju, značenje „sulha“.

A iz toga jasno vidimo da to njihovo primirje zapravo znači — pokoravanje nevjernicima, uzdizanje njihovog položaja, te gubljenje vjere i islamskih zemalja.

Što se tiče šerijatskog značenja “sulha”, o kojem postoji jednoglasan stav učenjaka, ono glasi:

Primirje sa nevjernicima može se sklopiti ako postoji opravdana korist, i to na određeno vrijeme ako se radi o obavezujućem ugovoru, ili na neodređeno vrijeme ako je ugovor dopušten i može se raskinuti kad god se ukaže potreba. To su granice šerijatski dozvoljenog primirja — po idžma‘u (konsenzusu učenjaka).

Što se pak tiče pomirenja koje uključuje akidetske (vjerske) ustupke ili ukidanje šerijatskih propisa, to je neispravan i ništavan sulh u šerijatu — po jednoglasnom mišljenju učenjaka.

Takav mir nije dozvoljen, jer je u svojoj suštini predaja, odustajanje od šerijata i napuštanje nekih njegovih propisa i zakona. Ovakvo nešto nije učinio Poslanik ﷺ, a ko vjeruje da je Poslanik ﷺ takvo što učinio, taj je nevjernik i otpadnik od vjere (ar. murtedd).

Drugo: Dokazi o zabrani i neispravnosti (normalizacije) iz Kur’ana, sunneta, idžma‘a (konsenzusa učenjaka), te s obzirom na štetne posljedice i krajnji ishod

Kada to spoznamo, postaje jasno da je normalizacija odnosa s Jevrejima šerijatski zabranjena, i niko, ma ko on bio, nema pravo da je uspostavlja u tom obliku. Ako se ipak uspostavi na takav način, onda je to neispravno i ništavno primirje.

A dokazi za tu zabranu su sljedeći:

1. Uzvišeni Allah kaže:

﴿قَٰتِلُواْ ٱلَّذِينَ لَا يُؤۡمِنُونَ بِٱللَّهِ وَلَا بِٱلۡيَوۡمِ ٱلۡأٓخِرِ وَلَا يُحَرِّمُونَ مَا حَرَّمَ ٱللَّهُ وَرَسُولُهُۥ وَلَا يَدِينُونَ دِينَ ٱلۡحَقِّ مِنَ ٱلَّذِينَ أُوتُواْ ٱلۡكِتَٰبَ حَتَّىٰ يُعۡطُواْ ٱلۡجِزۡيَةَ عَن يَدٖ وَهُمۡ صَٰغِرُونَ٢٩﴾

“Borite se protiv onih kojima je data knjiga, a koji ne vjeruju ni u Allaha ni u Onaj svijet, ne smatraju zabranjenim ono što Allah i Njegov Poslanik zabranjuju i ne ispovijedaju istinsku vjeru – sve dok ne daju glavarinu poslušno i ponizno.”[1] A ova normalizacija poništava ovaj ajet.

2. Ona se suprotstavlja riječima Uzvišenog:

﴿وَمَا لَكُمۡ لَا تُقَٰتِلُونَ فِي سَبِيلِ ٱللَّهِ وَٱلۡمُسۡتَضۡعَفِينَ مِنَ ٱلرِّجَالِ وَٱلنِّسَآءِ وَٱلۡوِلۡدَٰنِ ٱلَّذِينَ يَقُولُونَ رَبَّنَآ أَخۡرِجۡنَا مِنۡ هَٰذِهِ ٱلۡقَرۡيَةِ ٱلظَّالِمِ أَهۡلُهَا ٧٥﴾

“Šta je s vama, pa se ne borite na Allahovom putu za nemoćne, muškarce, žene i djecu koji govore: “Gospodaru naš, izbavi nas iz ovoga grada čiji su stanovnici nasilnici.”[2] Ako je Uzvišeni Allah naredio borbu radi spašavanja potlačenih, kako onda možemo sklapati primirje sa onima kojima se kroz „normalizaciju“ omogućava još veći pritisak i zulum nad muslimanima? I ovo je od onoga što nužno proizilazi iz normalizacije.

3. Uzvišeni kaže:

﴿وَإِن نَّكَثُوٓاْ أَيۡمَٰنَهُم مِّنۢ بَعۡدِ عَهۡدِهِمۡ وَطَعَنُواْ فِي دِينِكُمۡ فَقَٰتِلُوٓاْ أَئِمَّةَ ٱلۡكُفۡرِ إِنَّهُمۡ لَآ أَيۡمَٰنَ لَهُمۡ ١٢﴾

“A ako prekrše zakletve svoje poslije zaključenja ugovora s njima, i ako vjeru vašu budu vrijeđali, onda se borite protiv glavešina nevjerstva – za njih doista ne postoje zakletve.”[3] Allah je naredio borbu protiv onih koji krše ugovore i vrijeđaju vjeru, pa kako da s njima sklapamo ono što oni nazivaju primirjem, dok Kur’an jasno zabranjuje takav vid ugovora?

4. Uzvišeni kaže:

﴿إِنَّمَا يَنۡهَىٰكُمُ ٱللَّهُ عَنِ ٱلَّذِينَ قَٰتَلُوكُمۡ فِي ٱلدِّينِ وَأَخۡرَجُوكُم مِّن دِيَٰرِكُمۡ وَظَٰهَرُواْ عَلَىٰٓ إِخۡرَاجِكُمۡ أَن تَوَلَّوۡهُمۡۚ وَمَن يَتَوَلَّهُمۡ فَأُوْلَٰٓئِكَ هُمُ ٱلظَّٰلِمُونَ٩﴾

“Ali vam zabranjuje da prijateljujete s onima koji ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg izgone i koji pomažu da budete prognani. Oni koji s njima prijateljuju sami sebi čine nepravdu.”[4]

5. Ova normalizacija je u suprotnosti sa ciljevima šerijatskog džihada, koji su potvrđeni Kur’anom, sunnetom i idžma‘om učenjaka.
6. Takav „sulh“ je ništavan jer u sebi sadrži uslove koji su batil i suprotni islamu. U hadisu Aiše, radijallahu ‘anha, prenosi se da je Allahov Poslanik ﷺ rekao:

«ما كان من شرط ليس في كتاب الله فهو باطل وإن كان مائة شرط، كتاب الله أحق وشرط الله أوثق»

„Svaki uslov koji nije u Allahovoj Knjizi — ništavan je, pa makar ih bilo i stotinu. Allahova Knjiga je preča, a Allahov uslov najčvršći.“ (Muttefekun alejhi – bilježe ga Buhari i Muslim). A u tim uslovima normalizacije nalaze se priznavanje jevrejske države, ukidanje džihada i slične stvari.

7. Ona je u suprotnosti i sa vjerodostojnim hadisima koji naređuju da se Jevreji i kršćani protjeraju sa Arapskog poluostrva, dok je ovim „navodnim primirjem“ njima omogućeno ponovno vraćanje u srce Arapskog poluostrva.
8. Suprotna je i hadisu:

«من عمل عملاً ليس عليه أمرنا فهو رد»

„Ko uradi neko djelo koje nije u skladu s našom vjerom — bit će odbačeno.“

(Hadis bilježe Buhari i Muslim, a izraz je Muslimov.) A ovo osporeno primirje nije u skladu sa vjerom Poslanika ﷺ, nego je suprotno njegovom sunnetu.

9. Na kraju, takva normalizacija je suprotna temeljnim principima islama, po idžma‘u učenjaka, u oblastima džihada, el-vela vel-bera (prijateljevanja i neprijateljevanja), te osnovi da Jevrejima nije dozvoljeno da budu prisutni i trajno nastanjeni na Arapskom poluostrvu.

Treće: Rasprava s onima koji dozvoljavaju savremenu normalizaciju s Jevrejima, pozivajući se na primjer Hudejbijskog sulha i slične slučajeve

Prije nego što se uopće upustimo u raspravu s njima, treba ih upitati:

Da li vladari u svojim političkim odlukama uopće traže šerijatske dokaze, pa da se mi trudimo da im pronalazimo šerijatska opravdanja? Ili je šerijat posljednja stvar o kojoj razmišljaju — ako uopće razmišljaju?

Stvar o zabrani normalizacije postaje još jasnija ako bismo, pretpostavimo, zamislili da su se slične stvari desile u primirju koje je Allahov Poslanik ﷺ sklopio sa nevjernicima — a daleko od toga da je on šta takvo učinio! Jer se stvar najbolje spoznaju kroz svoje suprotnosti, kao što je to rekao pjesnik:

„Suprotnost pokazuje ljepotu suprotnosti,
a po suprotnosti se stvari prepoznaju.“

Tačno je da je Poslanik ﷺ sklapao ugovore o primirju — bilo s Kurejšijama, bilo s Jevrejima Medine, ili s nekim arapskim plemenima — ali nikada ti ugovori nisu sadržavali ustupke u akidi niti uslove koji se protive islamu.

Zato pitamo one koji dokazuju tim ugovorima:

– Da li je Poslanik ﷺ sklopio primirje s nevjernicima na način da im dozvoli vječni i trajni boravak u njihovim zemljama bez ograničenja?

– Da li je s njima sklopio primirje koje sadrži ukidanje džihada?

– Da li je s njima postigao dogovor da se ukine mržnja i neprijateljstvo između muslimana i nevjernika?

– Da li je s njima sklopio primirje koje im omogućava zadržavanje teritorije koje su oteli od muslimana?

– Da li je s njima sklopio primirje u koje im daje moć i vlast nad muslimanima?

Zar je sklopio primirje na tome da se neće doticati njihove vjere i božanstava, negiranjem i kuđenjem? Ako je Poslanik ﷺ to odbio još na početku dave u Mekki (kako se to vjerodostojno prenosi u siri), kada su mu kurejšije ponudile da prestane govoriti protiv njihove vjere i božanstava u zamjenu za vlast, kraljevstvo ili bogatstvo, a on to nije prihvatio — iako je tada bio u najvećoj potrebi za njihovim primirjem — pa kako da to prihvati kasnije, kada je bio u državi koja je imala vlast i snagu?!

Da li je Poslanik ﷺ s njima sklopio primirje u kojem bi nevjernicima dao pravo na vladanje muslimanima u Mekki po njihovom nevjerničkom zakonu? Ili kojim bi im prepustio nadzor nad Ka‘bom da s njom čine što žele? I ako bi kurejšije planirale istrijebljenje muslimana, da li bi Poslanik ﷺ sklopio primirje s njima? A on je onaj koji je uzeo prisegu od ashaba pod drvetom (Bej‘atu Ridvan), kada se proširila vijest da je Osman ibn ‘Affan, radijallahu anhu, ubijen — i tada je ubistvo (tj. za koje su mislili da se dogodilo) bilo dovoljan razlog za nemogućnost postizanja primirja!

Da su kurejšije tada skrnavile čast muslimanki, planirale rušenje Ka‘be i obnovu idola El-‘Uzza, Hubela i Menata, da li bi tada Poslanik ﷺ sklopio primirje s njima? I da li je ispravno sklapati „sulh“ koji omogućava Jevrejima boravak na Arapskom poluostrvu — pod izgovorom turizma, ekonomskog ulaganja, vlasništva nad kompanijama, te im omogućava izgradnju njihovih bogomolja (hramova i sinagoga)? Ko god iskreno razmisli o odgovorima na ova pitanja, jasno će spoznati duboku izopačenost i gadost onoga što se danas naziva „sulhom“ ili „normalizacijom“ s Jevrejima, i njihovu očitu suprotnost islamu.

Također, kao dokaz protiv njih iznosimo i ovo:
Poslanik ﷺ se borio protiv kurejšija sa aspekta ofanzivnog džihada (ar. džihadut-taleb) — tako što je došao na njihov teritorij, i tek onda sklopio primirje s njima. Dakle, njegov mirovni sporazum bio je u okviru ofanzivnog džihada. Suprotno tome je borba protiv Jevreja danas koja spada u odbrambeni džihad (ar. džihadud-def’a). A pravila i propisi ofanzivnog džihada i sulha razlikuju se od onih u odbrambenom džihadu — pa kako se onda jedno može kijasiti (tj. porediti) drugim?

Isto tako, protiv njih dokazujemo na sljedeći način pa kažemo: donesite dokaz u kojem stoji da su Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ili pravovjerne halife sklopili primirje s nevjernicima a koje obuhvata odustajanje od neke islamske zemlje?

Donesite dokaz da su Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ili pravovjerne halife sklopili sulh s nevjernicima koji su preuzeli kontrolu nad islamskom zemljom tako da su muslimani pristali uzeti dio te zemlje na kojoj su nemuslimani zavladali da bi na njoj uspostavili sekularnu i demokratsku vlast, a ne islamsku?

I postavlja im se pitanje: da li je dopušten sulh s ciljem ubjeđivanja jevrejskog naroda da Arapi njih ne odbacuju i ne mrze — kao što je navedeno u obrazloženju jedne od inicijativa? Ako je cilj sulha dokazati Jevrejima da ih volimo, zar se to ne kosi s Kur’anom, sunnetom i konsenzusom, budući da se radi o sulhu koji nastoji ukloniti neprijateljstvo i mržnju između muslimana i Jevreja?

Zatim, kakav je propis primirja ako ono proizlazi iz privrženosti za dunjalukom i odbojnosti prema odbrambenom džihadu? Kakav je propis primirja ako ono rezultira sekularnu i nevjerničku državu na područjima iz kojih će se Jevreji povući, ukoliko su zaista iskreni u vezi svog povlačenja?

Da li je primjereno i odgovarajuće da se normalizacija nameće sada — nakon što im se strah i panika povećala i nakon što je snaga naše braće mudžahida, Allah im podario uspjeha, ojačala u Palestini?

Kakav je propis sulha ako u njemu postoje uvjeti koji su nevažeći i suprotni temeljnim načelima akide?

Zatim oni kažu: „Uistinu nužda (ar. darura) je dozvolila ovaj sulh!“ Pa mi kažemo: da li nužda dozvoljava kufr i širk koji se prenosi na druge? I da li nužda dozvoljava ukidanje osnovnih temelja šerijata?

Također, napominjemo: Meka je za vrijeme Poslanikovog, sallallahu ‘alejhi ve sellem, primirja s njima bila zemlja nevjerstva čija je osnova kufr, a koja se još nije preobratila u zemlju islama; dok je Palestina u osnovi islamska zemlja koju su muslimani osvojili — pa kako se ovo može kijasiti (tj. porediti) s onim?

Pa ako krenu dokazivati riječima Uzvišenog:

وَإِنْ جَنَحُوا لِلسَّلْمِ فَاجْنَحْ لَهَا

“Ako oni budu skloni miru, budi i ti sklon”[5]

– kažemo: dovršite ajete! Uočit ćete da onaj koji vara i izdaje tokom ugovora ne zaslužuje nikakvo primirje, već se muslimani bodre na borbu protiv takvog, a Allah će nas protiv njega pomoći i On je naš dovoljan zaštitnik, zatim ajet u nastavku glasi:

وَإِنْ يُرِيدُوا أَنْ يَخْدَعُوكَ فَإِنَّ حَسْبَكَ اللَّهُ هُوَ الَّذِي أَيَّدَكَ بِنَصْرِهِ وَبِالْمُؤْمِنِين

“A ako te oni (tj. Jevreji) htjednu prevariti – pa tebi je doista dovoljan Allah; On te podržava Svojom pomoći i vjernicima”,

nakon toga Uzvišeni kaže:

يَا أَيُّهَا النَّبِيُّ حَرِّضِ الْمُؤْمِنِينَ عَلَى الْقِتَال

“O Vjerovjesniče, bodri vjernike na borbu!”[6], pa kako onda dokazujemo prvim ajetima, a zanemarujemo kasnije ajete?!

Na ovo značenje upućuje i “mefhumul-muhalefe” (tj. suprotno razumijevanje) u riječima Uzvišenog o ugovornicima: فَمَا اسْتَقَامُوا لَكُمْ فَاسْتَقِيمُوا لَهُمْ “sve dok se oni budu ugovora pridržavali, pridržavajte se i vi”[7], pa ako se oni ne budu pridržavali ugovora kojeg imaju sa nama — kao što je to inače stvarnost Židova izdajnika — kako onda da mi s njima sklapamo primirje? Iako je suština ove stvari u stvarnosti normalizacija, a ne pravo primirje.

Četvrto: Stav učenjaka (u Palestini) kojih se najviše tiče ovo pitanje, kao i stav ostalih učenjaka spram ove normalizacije.

Učenjaci u modernom dobu, otkako je pitanje Palestine nastalo prije više od pedeset godina, obavezali su borbu protiv židovskog okupatora, te strogo zabranili sklapanje primirja s njima — primirje koje znači predaju i koje implicira protivljenje šerijatu i ukidanje dijela njegovih propisa, makar se to nazivalo “primirjem”. Shodno našem saznanju, od nastanka palestinskog problema pa sve do prije nekoliko godina, učenjaci se nisu razilazili oko zabrane normalizacije s Jevrejima i obaveze borbe protiv njih.

Od fetvi na ovu temu su:

1. Fetva učenjaka, kadija i hatiba Palestine koja je izdata u el-Kudsu godine 1355. h. (1935. g.). Oni su izdali fetvu u kojoj se zabranjuje prodaja palestinskog zemljišta Jevrejima, jer to ostvaruje cionističke ciljeve u jevrejizaciji palestinske zemlje. Također su rekli da onaj ko proda zemlju svjestan posljedica i zadovoljan tim stanjem — da takav zapada u kufr i riddet. Zatim su ukazali na fetve muslimanskih učenjaka u Iraku, Egiptu, Indiji, Maroku, Siriji i drugim zemljama koje, također, zabranjuju prodaju zemljišta u Palestini Jevrejima, i nakon toga naveli dokaze za to.
2. Isto tako, fetva učenjaka el-Azhara iz 1366. h. i također iz 1367. h. kojom se obvezuje džihad radi oslobađanja Palestine.
3. Fetva učenjaka Međunarodnog islamskog kongresa održanog u Pakistanu 1388. h. (1968. g.).
4. Fetva Komisije za fetve u el-Azharu izdana 1375. h. kojom se zabranjuje normalizacija sa Jevrejima.
5. Također, grupa učenjaka koja je, godine 1409. h. (1989. g.), njih 63 iz osamnaest država, izdala fetvu u kojoj se zabranjuje odustajanje od ijednog dijela Palestine.
6. Velika skupina učenjaka iz Jemena također je izdala fetvu o zabrani normalizacije s Jevrejima.
7. Fetva Kongresa palestinskih učenjaka održanog 1412. h. — oni su zabranili učešće na Madridskoj konferenciji i također izjavili da je strogo zabranjena normalizacija s Jevrejima, te naveli šerijatske dokaze za to.
8. Zatim učenjaci i učesnici džihada i otpora — oni koji imaju ovlaštenje i odlučujuću ulogu (ar. ehlul-halli vel-‘akdi) među Palestincima — nisu prihvatili te inicijative, niti stare niti nove; čak ni palestinski narod ih nije prihvatio. Zašto se onda tome pristupa bez njih, kad oni imaju vlastitu nadležnost i nezavisnu obavezu da budu prvi i najkompetentniji za pitanja koja se tiču njih? Pokret Hamas, pod vodstvom svog vođe šejha Ahmeda Jasina, Allah mu podario uspjeha, uputio je saopćenje u kojem je odbio te inicijative i rekao: „Mi odbijamo svaki prijedlog u kojem se odstupa od bilo kojeg dijela palestinske zemlje“, te je izjavio da će nastaviti džihad protiv Jevreja.

Za kraj:
Postavlja se pitanje: šta je bolje i preče — normalizacija s izdajničkim, ateističkim i okupatorskim Jevrejima, ili normalizacija i pribavljanje koristi našoj braći mudžahidima koji su potlačeni u Afganistanu, Palestini, Čečeniji, Kašmiru, Filipinima, i sljedbenicima ehli-sunneta u Iraku i drugima — ili pak da se isti odbace i napuste, štaviše da se pomogne njihovim neprijateljima protiv njih?!

Pa ako kažu: „Vlade su slabašne i ne mogu svoje vojske upotrijebiti protiv Jevreja“, mi im odgovaramo: ako one to same ne mogu, onda neka naoružaju muslimanske narode i neka im dopuste da se oni bore umjesto njih; neka barem otvore svoje granice za mudžahide — i to je dovoljno. Štaviše, neka naoružaju čestiti i borbeni palestinski narod i pomognu mu da preuzme teret džihada umjesto njih, jer se neće protraćiti pravo iza kojeg stoje zahtjevi; Uzvišeni Allah kaže: كَمْ مِنْ فِئَةٍ قَلِيلَةٍ غَلَبَتْ فِئَةً كَثِيرَةً بِإِذْنِ اللَّهِ وَاللَّهُ مَعَ الصَّابِرِينَ  “Koliko su puta malobrojne grupe savladale grupe mnogobrojne Allahovom voljom! A Allah je na strani strpljivih!”[8]

A našoj braći mudžahidima u blagoslovljenoj Palestini poručujemo: izvodite što više šehidsko-džihadskih akcija — jer su one danas od najvećeg džihada i najteži udarac židovima.

Zatim, pozivamo na ekonomski bojkot Jevreja, Amerikanaca, država i kompanija koje im pomažu. Također savjetujemo naše učenjake, studente znanja, daije, nastavnike, imućne, hatibe i imame da učine ono što im Allah nalaže: da pojasne pitanje odricanja od nevjernika (ar. el-berae) i da objasne propis ove predaje Jevrejima; te da pomognu našu braću mudžahide od Palestinaca koji se bore za uzdizanje riječi Allaha — svako prema svojim mogućnostima. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: „Borite se protiv mušrika svojim životima, svojim imecima, svojim rukama i svojim jezicima.“  Ovo bilježe Ahmed i autori sunena iz predaje Enesa. Neophodno je i moliti i upućivati kunut dovu za njih u ovoj nevolji koja ih je zadesila.

Savjetujemo arapske vladare da se boje Allaha, preispitaju svoju vjeru i udalje se od ove zabranjene normalizacije sa Jevrejima prije nego što se na njih spusti Allahov gnjev i kazna.

Naš govor o Jevrejima – neka ih Allah uništi – ne znači da umanjujemo važnost govora o opasnosti drugih nevjernika, bilo da su kršćani ili neki drugi, jer je nevjerstvo jedna vjera (ar. milletun vahidetun) i naš je sud o jednima isti kao i o drugima.

Ovo govorimo radi oslobađanja svoje odgovornosti, savjeta ummetu, pojašnjenja istine i otklanjanja zabune i zablude. A Allah najbolje zna.

Neka je salavat i selam na našeg poslanika Muhammeda, na njegovu porodicu i sve ashabe.

Potpisnici su sljedeći šejhovi:

– Muhammed b. Fehd el-’Alijj er-Rušudi

– Salih el-’Abdullah er-Rušudi

– Hamd b. Abdullah b. Ibrahim el-Humejdi

– Ali b. Hudajr el-Hudajr

– Ahmed b. Salih es-Sinani

– Abdullah b. Abdur-Rahman Alu S’ad

– Hamd b. Rejs er-Rejs

– Nasir b. Hamd el-Fehd

Izvor: https://saaid.org/

Fusnote:

[1] Et-Teuba, 29.

[2] En-Nisa, 75.

[3] Et-Teuba, 12.

[4] El-Mumtehine, 9.

[5] El-Enfal, 61.

[6] El-Enfal, 61-65.

[7] Et-Teuba, 7.

[8] El-Bekara, 249.

Moguće povezani članci:

Pomaganje nevjernika protiv vjernika Jevreji kroz Kur’an Propis o sklapanju primirja sa jevrejima i drugim nevjernicima Pravdanje neznanjem u velikom širku