Pitanje: Da li je ispoljavanje solidarnosti prema kršćanima zbog nesreće koja ih je pogodila, te ispoljavanje žalosti i tuge zbog požara koji je zahvatio njihove crkve stvar koja ruši tevhid, a zbog koje se tekfiri njen počinitelj?
Odgovor: Osnova je da tornjevi šrika trebaju izgorijeti, posebno oni iz kojih su krenuli najveći križarski pohodi protiv islama i muslimana; osnova je da je to od stvari kojoj se muvehid treba radovati i priželjkivati, jer ako je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, spalio džamiju koja je sagrađena zbog toga „da bi štetu nanijeli, i nevjerovanje osnažili, i razdor među vjernike unijeli, pripremajući je za onoga koji se protiv Allaha i Njegova Poslanika još prije borio“[1], i on ga je spalio i porušio pored toga što su se, oni koji su ga sagradili, zaklinjali i govorili: „Mi smo samo najbolje željeli!“[2].
A kako tek onda kada neko mjesto biva utočištem paganstva i krstaštva, te historijskim uporištem za huškanje i borbu protiv islama i muslimana; kada ovakva mjesta zadesi požar mi se tome radujemo i time približavamo Allahu Uzvišenom.
I za tim neće žaliti niti zbog toga tugovati onaj ko u sebi ima ljubomoru za islam i njegove sljedbenike, i onaj ko poznaje gadost ovog mjesta, i gadost njegove historije i onoga što se u njemu nalazi od širkijata i paganstva.
FOTO: Detalji sa Katedrale Notre-Dame. Kršćansko ili satanističko sveto mjesto?
Rekao je Uzvišeni Gospodar: „Ali ti ne očajavaj zbog naroda koji ne vjeruje.“[3].
Stoga, tugovanje zbog paljenja i rušenja tornjeva širka je – po konsenzusu – ružno djelo, štaviše to je suprotno pozivu tevhida od čijih neodvojivih atributa je i odricanje od širka i mušrika. Zbog toga, radovati se paljenju objekata u kojima se čini širk, te ispoljavanje tog radovanja kako bi se prkosilo Allahovim neprijateljima i naljutilo iste, smatra se dobrim djelom koje ukazuje da tevhid i njegova najčvršća spona još uvijek žive u srcu njegovog vlasnika. Rekao je Uzvišeni Gospodar:
„Niti će stupiti na neko mjesto koje će nevjernike naljutiti, niti će ikakvu dobit nad neprijateljem ostvariti, a da im to sve neće kao dobro djelo upisano biti“[4]
Onome[5] koji je oplakivao ovu crkvu i ispoljavao solidarnost prema istoj preče je bilo da njenu državu (tj. Francusku) ukori zbog njene borbe protiv islama i muslimana, i da podsjeti na ismijavanje njenih novina sa Kur'anom i islamom, i na uskraćivanje prava na hidžab od strane njene vlade, te njeno zabranjivanje nikaba i kažnjavanje muslimanki koje nose nikab, i na druge stvari koje jasno ukazuju na njen rasizam prema svemu što ima veze sa islamom.
Također, on bi trebao plakati za mesdžidima koje su oni (francuzi) srušili, i da žali za zemljama muslimana koje su oni okupirali, te da očajava zbog bogatstva muslimana koja su oni oteli.
Međutim, onome kome Allah želi zabludu, ti mu, u odnosu na Allaha, ništa pomoći ne možeš.
Prema tome, nema sumnje da ispoljavanje tuge i žalosti za velikim požarom koji je zadesio mnogobožački toranj kao što je noterdamski jeste djelo koje je u suprotnosti sa najčvršćom sponom tevhida, iz koje proizilazi obavezno odricanje od širka i njegovih sljedbenika.
Ali, s obzirom da neki blesavci tvrde da oplakuju ono što nazivaju umjetničkim nasljeđem i historijskom kulturom, i da je ova crkva izgubila svoju prvobitnu i pravu ulogu, te da je sada postala poput muzeja a ne mjesta gdje se ibadet (širk) čini, pored ovakvih budalaština i blesavosti njihovih vlasnika, mi ćemo se zadovoljiti time što ćemo istom negirati ovakav čin i nećemo ga zbog toga tekfiriti, sve dok ne saznamo šta je on ciljao tim svojim govorom o solidarnosti, i sve dok ne razmotrimo uvjete i prepreke tekfira, te cilj govornika, a posebno kada se radi o govorima i djelima koji su dvosmisleni, kao što sam to već pojasnio u svojoj knjizi Selasiniji, a u kojoj sam, također, pojasnio i to da nije sve ono u čemu se nalazi suprotstavljanje tevhidu i najčvršćoj sponi od onoga što ruši tevhid, naprotiv, o tome ima detaljno pojašnjenje koje sam obrazložio u pomenutoj knjizi, pa neka se na nju vrati onaj ko želi detaljno pojašnjenje ove mesele.
A Allah upućuje na pravi put onoga koga On hoće.
Napisao: Šejh Ebu Muhammed El-Makdisi, hafizahullah.
Fusnote:
[1] Et-Teuba, 107.
[2] Prethodni ajet.
[3] El-Maide, 68.
[4] Et-Teuba, 120.
[5] Šejh ovim cilja na šejhul-azhara, Ahmeda Tajjiba, koji se javno oglasio povodom požara u noterdamskoj katedrali, iskazujući svoju tugu i žalost zbog te nesreće koja je zadesila kršćane Francuske.
