Kako je samo velika potreba ummeta za istinskim učenjacima koji obračunavaju vladare i negiraju njihova ružna i nevaljala djela, i kako je samo potreba ummeta za istinskim ljudinama koji će uložiti svoj trud i svoje vrijeme u borbi protiv nevjernika i suzbiti njihovu agresiju i nasilje, i žuditi za šehadetom kao što nevjernici žude za životom.
Onaj ko bude ubijen u ovakvom džihadu, boreći se i ne bježeći, je šehid kod Uzvišenog Allaha. Imam Muslim bilježi od Ebu Hurejre, radijellahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ko bude ubijen na Allahovom putu on je šehid, ko preseli na Allahovom putu on je šehid, ko preseli od kuge on je šehid, i ko preseli od stomačne bolesti on je šehid.“
Mutevatir predaje ukazuju da je džihad na Allahovom putu od najboljih djela i da su mudžahidi od najboljih ljudi. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je upitan o djelu koje je srazmjerno džihadu na Allahovom putu, pa je rekao: „To djelo ne možete učiniti“, pa su ga ponovo upitali o djelu koje je srazmjerno džihadu, a on je ponovo odgovorio: „To djelo ne možete učiniti.“ Pa kada su ga po treći put upitali, rekao je: „Primjer mudžahida na Allahovom putu jeste poput postača koji neprekidno posti i onoga ko neprekidno klanja učeći Allahove ajete, sve dok se mudžahid ne vrati sa Allahovog puta.” Hadis bilježi imam Muslim.
Isto tako, u dva Sahiha se od Ebu Seida el-Hudrija prenosi da je rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Tako mi Onoga u čijoj ruci je moja duša, volio bih da budem ubijen na Allahovom putu, potom proživljen, pa ubijen, potom ponovo proživljen, pa ubijen.“
I bilježi Buharija i Muslim od Enesa, radijellahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Nema tog roba koji preseli a koji je činio dobro, da će voljeti da se vrati na ovaj dunjaluk osim šehida zbog nagrade za pogibiju na Allahovom putu koju bude vidio. Radavao bi se kada bi opet bio vraćen na dunjaluk pa ponovo ubijen na Allahovom putu.“
Allahov poslanik Sulejman, alejhissalatu vesselam, je priželjkivao da ima puno djece koja će biti borci na Allahovom putu, kako to bilježe Buharija i Muslim.
Znaj da postoje dvije vrste džihada:
1. Ofanzivni džihad. To je džihad protiv nevjernika u njihovoj državi, pa makar s njihove strane ne bude bilo kakve agresije, da bi prihvatili vjeru ili platili džizju. To je jasan tekst Allahove Knjige, sunneta Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i konsenzusa učenjaka. Ovaj džihad neće biti obustavljen osim ako bi njegovo vođenje dovelo do veće štete, ili kada su muslimani slabi i nemoćni, a procjena toga se vraća istinskim učenjacima. O ovome se neće pitati onaj ko je Allahove ajete za nešto što malo vrijedi prodao, niti oni duševno poraženi, niti demoralisti.
Najveći cilj ovoga džihada jeste uzdizanje Allahove riječi, pomaganje Njegove vjere, i poniženje kufra i njegovih sljedbenika.
2. Defanzivni džihad. To je džihad u kojem se odbija neprijatelj agresor koji je napao muslimasku zemlju. Ovakav vid džihada je vadžib po konsenzusu svih učenjaka i od njega neće odvraćati osim džahil ili munafik. On je vadžib u Palestini, Čečeniji, Afganistanu, Filipinima i drugim mjestima. Amerika i nevjerničke države su se ujedinile u borbi protiv islama i muslimana, ubijanja njihovih vođa, širenja fesada među muslimanima i opsada nekih njihovih država.
Američki predsjednik Buš je na konferenciji za novinare otvoreno rekao kako je ovo krstaški rat (ovaj članak datira iz vremena kada je Džordž Buš bio predsjednik SAD-a, što je razlog zašto se u njemu ne spominje Sirija, Somalija i druge muslimanske zemlje, op.rec).
Ovaj krstaški pohod zahtjeva veliko suprostavljanje, veliki napor kao i opću mobilizaciju iz čijeg izostajanja neće, bez valjanog razloga niko neće biti opravdan. Svako shodno svojim mogućnostima. Neko svojim tijelom, neko svojim imetkom a neko svojim jezikom. Kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježi Ebu Davud od Enesa, radijellahu anhu: „Borite se protiv mušrika svojim imetcima, svojim životima i svojim jezicima.“
Najmanje što čovjek u ovakvoj situaciji može uraditi jeste da dovi za Allahovu skupinu i Allahove robove mudžahide. Da što više čini dovu u vremenima kada se dova prima, poput zadnje trećine noći, na sedždi, i između ezana i ikameta. Isto tako da uči kunut dovu na farz namazima pa da dovi za potlačene vjernike i traži pomoć od Allaha protiv nevjernika, jevrejskih uzurpatora i kršćanskih agresora.
Od Ebu Hurejre, radijellahu anhu, se prenosi da je rekao: „Približiću vam (opis) namaz Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.“ Pa bi Ebu Hurejre učio kunut dovu na zadnjem rekatu podne, jacije i sabah namaza, doveći za vjernike a proklinjući nevjernike. Hadis bilježe Buharija i Muslim.
Nije obaveza u takvoj situaciji tražiti dozvolu od vladara za učenje kunut dove u mesdžidima jer nema dokaza koji to obavezuje.
Ummet je iskušan vladarima koji su ostavili sprovođenje Allahovih propisa i sprječavaju džihad na Allahovom putu kao i kunut dovu na dnevnim namazima. Kao što je isto tako iskušan učenjacima koji oprvdavaju ponižavajuće postupke tih vladara, i opravdavaju se za njihovo nepomaganje islama i muslimana time da su obavezni da se pokoravaju vladarima u poteškoći i blagostanju, što je hadis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kojeg pogrešno tumače, jer, učenjaci su složni da onaj ko naređuje zlo, nije dozvoljeno pokoriti mu se u tome.
Obaveza je na učenjacima da stanu na put batilu i suzbiju zabludu. Obaveza im je da šire duh džihada ummetom, da predvode ummet u podizanju zastave džihada i da se natiču u tome, jer, oni su nasljednici poslanika, nosioci šerijata, i oni koji najbolje poznaju propis i vrijednost džihada i onoga što je Allah pripremio mudžahidima od nagrade.
Ovo je vrijeme žrtve, vrijeme pomaganja muslimana i džihada protiv kafira i krstaša. A ovo je put koji vodi ka šehadetu (pogibiji na Allahovom putu) i Allahovm zadovoljstvu.
Umejr el-Ensari, radijellahu anhu, kada je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: „Krenite ka Džennetu koji je širok koliko nebesa i Zemlja“, rekao je: „O Allahov Poslaniče, širok koliko nebesa i Zemlja?“ „Da“ – odgovori Poslanik. Umejr tada reče: „Bah, bah“. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ga upita: „Šta te navodi da govoriš te riječi“, a on odgovori: „Ništa drugo Allahov Poslaniče osim nade da budem od njegovih stanovnika.“ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu tada reče: „Ti si od njegovih stanovnika.“ Umejr tada izvadi hurme i poče jesti te potom reče: „Ako budem živio sve dok pojedem sve ove hurme onda je to dug život.“ Potom je bacio hurme i borio se sve dok nije bio ubijen. Hadis bilježi Muslim od Enesa ibn Malika.
Imam Muslim takođe bilježi od Ebu Hurejre, radijellahu anhu, da je rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Najboljeg života jeste čovjek koji drži uzde svoga konja na Allahovom putu, kad god čuje povik (za borbu) poleti ka njemu tražeći smrt tamo gdje misli da je može naći (tj. na bojnom polju).“
Puno je tih takvih koji su ostvarili ovaj ubudijet (robovanje) i značenje ovog hadisa, pa su tragali za šehadetom dok su drugi tragali za životom i dunjalučkim nasladama.
Naš sastanak je pobjeda a ako prije toga dođe smrt
Pa kod Allaha ćemo biti okupljeni
Pa pusti nas da preselimo i šehadet postignemo
Jer smrt na putu istine je u stvari rađanje.
Moto tih ljudi je bio: „Uspio sam, tako mi Gospodara Kabe.“ Kaže Enes ibn Malik: kada je ranjen Hiram ibn Milhan, prošao je krvavom rukum preko svoga lica i glave i rekao: ‘Uspio sam, tako mi Gospodara Kabe’.“ Predaju bilježi Buhari.
Kada je zarobljen Hubejb ibn Adij i doveden na mjesto pogubljenja rekao je:
Sve dok kao musliman umirem
Kako na Allahovom putu ginem ja se ne brinem
To je Allahovog zadovoljstva radi, a ako želi On
blagosloviće raskomadane kosti tijela mog.
I ovu predaju bilježi Buhari.
Hadisa o ovoj temi kao i priča neustašivih junaka je puno, a materice ummeta su još uvijek plodne da rađaju ljudine poput ovih velikana, i istaknutih džihadskih imena u ovom vremenu poput Abdullaha Azzama, Džemila Abdur-rahmana, Envera Šabana, Jahje Ajjaša, i drugih, Allah se svima smilovao.
Isto tako vođa Samir Suvejlim poznatiji kao Hattab. Koliko se samo ummet rastužio njegovom smrću, kada je otrovan a nije imao više od 33 godina. Priključio se mudžahidima Afganistana kada je imao svega 18 godina. Pa je bio na polju mejdana čitavo vrijeme i predvodio muslimaske vojske u Čečeniji, nanevši neprijateljima ogromne štete. Tražio je šehadet i bojao se da ne preseli na nekom drugom mjestu mimo polja džihada pa mu je Allah dao ono što je priželjkivao.
Mi vjerujemo da gubitak takvih vođa i predvodnika neće oslabiti mudžahide niti ih demoralizovati. Jer ako preseli Hattab, rahimehullah, pa u ummetu ima drugih junaka odanih ovoj vjeri.
A ono što izgrađuje ljudine i sadi u njima snagu i neustrašivost jeste akida i ustrajnost na principima.
Molimo Uzvišenog Allaha da pomogne Svoju vjeru, uzdigne Svoju riječ, učini ponosnima svoje evlije a poniženim svoje neprijatelje. Gospodaru naš, Zemlja je Tvoja, nebesa su Tvoja, a i more je tvoje, pa ono što jevreji uzurpatori i kršćani agresori imaju od snage na nebesima obori je, ono što imaju od snage na zemlji uništi je, a ono što imaju od snage na moru utopi je.
I neka je hvala Allahu Gospodaru svih svjetova.
Napisao: Šejh Sulejman el-Ulvan
Izvor: Islamway.com
