Islamski učenjaci nemaju jednoglasan stav u vezi s pitanjem, da li je sihirbaz nevjernik.
Iz konteksta autora ovoga djela može se zaključiti da on vračara smatra nevjernikom, dokazujući svoj stav riječima Uzvišenog:
وَمَا يُعَلِّمَانِ مِنْ أَحَدٍ حَتَّى يَقُوﻵ إِنَّمَا نَحْنُ فِتْنَةٌ فَلاَ تَكْفُرْ
“A njih dvojica nisu nikoga učili dok mu ne bi rekli: ‘Mi samo iskušavamo, i ti ne budi nevjernik!'” (2:102)
To mišljenje zastupa većina hanefijskih, malikijskih i hanbelijskih autoriteta. Imam Šafija, Allah mu se smilovao, pak pitanje sihirbaza analizira na sljedeći način: od njega se traži da okarakteriše svoju vradžbinu, ako bude iziskivala nevjerstvo, kao sihr Babilonaca, kojim su se približavali zvijezdama i od njih molili – nevjernik je, ako vradžbina ne dostigne stupanj nevjerstva ali sihirbaz smatra da se dopušteno njome baviti – nevjernik je što je dopustio zabranjeno, a ako je ne bude smatrao dopuštenom, nije nevjernik.
Eš-Šenkiti, Allah mu se smilovao, zapaža: “Najbolje je to pitanje raščlaniti: ako se sihirom veliča neko mimo Allaha, dželle šanuhu: zvijezde, džini i sl., što vodi nevjerstvu – nevjerstvo je, nesumnjivo. Od te je vrste vradžbina Haruta i Maruta, spomenuta u suri Bekara, gdje je Svemogući Allah istu okarakterisao kao nevjerstvo:
وَمَا كَفَرَ سُلَيْمَانُ وَلَـكِنَّ الشَّيْاطِينَ كَفَرُواْ يُعَلِّمُونَ النَّاسَ السِّحْرَ
“A Sulejman nije bio nevjernik, šejtani su nevjernici koji uče ljude sihru!”
Za to su dokaz i sljedeći ajeti:
وَمَا يُعَلِّمَانِ مِنْ أَحَدٍ حَتَّى يَقُوﻵ إِنَّمَا نَحْنُ فِتْنَةٌ فَلاَ تَكْفُرْ
“A njih dvojica nisu nikoga učili dok mu ne bi rekli: ‘Mi samo iskušavamo, i ti ne budi nevjernik!'”
وَلَقَدْ عَلِمُواْ لَمَنِ اشْتَرَاهُ مَا لَهُ فِى الآخِرَةِ مِنْ خَلاَقٍ
“…iako su znali da onaj koji tom vještinom vlada neće nikakve sreće na onom svijetu imati!” (El-Bekara, 102)
وَلا يُفْلِحُ السَّاحِرُ حَيْثُ أَتَى
“A sihirbaz neće, ma gdje došao, uspjeti!” (Taha, 69)
Ako u sihru nema djela nevjerstva, naprimjer, potpomaganje kojekakvim stvarima: mastima i sl., tada je veliki grijeh, ali nije nevjerstvo. Ovo je ispravno shvatanje ovoga pitanja kojega učenjaci ne tretiraju istovjetno.” (Muhammed eš-Šenkiti, Advaul-bejan 4/456)
Treba znati da se u obadva slučaja sihirbaza pogubljuje, po ispravnijem mišljenju učenjaka. Ovo zato, jer sije nered po Zemlji, rastavlja čovjeka od supruge, te bi njegovo pomilovanje predstavljalo veliku opasnost i ogroman teret prema individuama i društvu. U njegovom je pogubljenju spriječavanje nereda na Zemlji, otuda i rasterećenje naroda i Zemlje od njegovog poroka. U sljedećim redovima ćemo vidjeti da su ashabi, radijallahu anhu, bili jednoglasni u vezi s pogubljenjem sihirbaza.
Da li se sihirbaz (vračar/vračarka) pogubljuje
U vezi s pitanjem islamski učenjaci imaju dva poprilično oprečna stava. Naime, većina islamskih autoriteta, među njima Malik i Ahmed, smatra da se sihirbaz pogubljuje. Neki pravnici drže da sihirbaza treba pogubiti u slučaju da u njegovoj vradžbini bude nevjerstvo. Ovaj je stav zauzeo imam Šafija.
Prvo se mišljenje temelji na sljedećim dokazima
1. Et-Tirmizi, Hakim, Ibn-Adi, Darekutni i neki drugi zabilježili su putem Ismaila b. Muslima el-Mekkija, a on od Hasana, a ovaj od Džunduba da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:
حد الساحر ضربه بالسيف
“Kazna za vradžbinu je ubistvo.”
Et-Tirmizi je rekao: “Ne znam da postoji drugi lanac spojen do Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, osim ovaj. Ismail b. Muslim el-Mekki je razlog slabosti hadisa. Iste je riječi izgovorio Džundub, radijallahu anhu, i one su prenesene ispravnim putem.”
Rekao sam: imam Ahmed tvrdi da je Ismail b. Muslim prenosio ono od čega su pouzdani prenosioci prezali, a Jahja b. Mein je govorio kako njegova predanja ništa ne vrijede. Ez-Zehebi konstatuje: “Jednoglasno je prihvaćeno da je on slab.”
2. Imam Ahmed je vjerodostojnim lancem prenosilaca zabilježio da je Bedžala kazivao: “Došlo nam je naređenje od Omera, radijallahu anhu, godinu dana prije njegove smrti da ubijemo svakog sihirbaza (Sufjan je možda rekao: i sihirbazicu), da među vatropoklonicima razvrgnemo rodbinske brakove i da im zabranimo skoro nerazumljivo šaputanje prilikom jela. Nakon tog naređanja smo pogubili tri sihirbaza.”
3. Zabilježeno je da je Hafsa, radijallahu anha, naredila da se pogubi njena robinja koja joj je napravila sihir. Mišljenje koje kaže da se sihirbaz ubija u svakom slučaju je ispravnije. Ovo zato, jer niko od ashaba nije osporio Omerovo pismo, Džundubine riječi i Hafsinu, radijallahu anhum, naredbu. A od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je preneseno sljedeće:
اقتدوا باللذين من بعدي: أبي بكر وعمر
“Povedite se za dvojicom poslije mene: Ebu-Bekrom i Omerom.”
Također je u autentičnom predanju rekao:
إن الله جعل الحق على لسان عمر وقلبه
“Allah je učinio istinu na Omerovom jeziku i u njegovom srcu.”
Učenjaci koji drže da kazna za vradžbinu u kojoj nema nevjerstva nije pogubljenje posežu za hadisom kojega su zabilježili Buhari i Muslim:
لا يحل دم امريء مسلم إلا بإحدى ثلاث : الثيب الزاني ، والنفس بالنفس ، والتارك لدينه المفارق للجماعة
“Nije dopušteno ubiti muslimana osim u tri slučaja: kada oženjen počini blud, život za život i kada napusti vjeru i zajednicu.”
Dokazivanje njime je diskutabilno sa više aspekata.
Ako neko upita: zbog čega Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ubio Lebida b. el-Easama, možemo odgovoriti da to nije učinio bojeći se smutnje, a Allah najbolje zna. Neki učenjaci drže da se štićenici islamske države ne pogubljuju zbog vradžbine. To nije tačno. Naime, sljedbenici Knjige i muslimani imaju isti tretman u vezi s pitanjem pogubljenja kada je ono ozakonjeno Šerijatom.
Autor: šejh Sulejman ibn Nasir el-Ulvan
Iz djela “Tibjan šerhu navaqidil islam”
